Godinama prije bosanskog rata devedesetih, prepričavala se kao jedna od grubih i neumjesnih etničkih dosjetki, priča o čovjeku koji je nekim poslom iz okoline došao u Mostar i pitao prolaznika „gdje je ovdje općina?“ Odgovor – u tonu odbojnosti za hrvatski jezik - je glasio: „Najbliža općina ti je u Metkoviću“. Prošlo je od tada mnogo godina u kojima je u potrazi za novim identitetima sistematski produbljivan jaz među narodima: crtanjem novih etničkih mapa, masovnim progonima i zlodjelima, rušenjem starih mostova i potcrtavanjem razlika, pored ostalog u jeziku, do otvorene netrpeljivosti za riječ „drugoga“.
U poratnoj Bosni i Hercegovini najupadljivija manifestacija tog savremenog kulturološkog apartheida je opstajanje „dvije škole pod istim krovom“ u Federaciji u kojima bošnjačka i hrvatska djeca koriste zasebne ulaze u školu, dolaze ili odlaze s nastave u različita vremena i ne susreću se čak ni u toku dnevnog školskog odmora pri tome odrastajući ne samo u jezičkoj isključivosti nego i učeći različite – i međusobno suprotstavljene – verzije istorije i geografije bez bilo kakvog razumijevanja za zajedničko u prošlosti ili sadašnjosti.
Ta potraga za razlikama po svaku cijenu nije, naravno, izum bosanskohercegovačkih nacionalista. Ona ima svoje izvore i manifestacije i u najbližem susjedstvu: u svježem je sjećanju skandal od prije godinu dana u Hrvatskoj sa skidanjem srpske komedija „Žikina dinastija“ s programa komercijalne RTL televizije zbog službenog upozorenja Vijeća za elektronične medije kako filmovi iz uvoza moraju imati titlove na hrvatskom jeziku. U hrvatskoj javnosti takav je zahtjev ocijenjen kao skandalozan i komičan i izazvao je uglavnom ismijavanje ranijih pokušaja da se srpski filmovi prevode na hrvatski jezik.
Iako je i ovim povodom bilo oživljavanja argumenata promocije „čistog hrvatstva“, pored ostalog u vidu pitanja hoće li se, poput srpskih, i italijanski filmovi prikazivati bez prijevoda, prevladalo je razumijevanje da bi titlovanje filmova s jezika koji se, uprkos razlikama, savršeno i potpuno razumije bilo ne samo stupidna nego i vrlo skupa rabota.
Taj apsurd, u vidu insistiranja na zasebnom kanalu javne televizije na hrvatskom jeziku, ima i svoje bosanskohercegovačke manifestacije i dimenzije, koje opstaju svih ovih poratnih godina, a kulminirale su ovih dana odlukom Savjeta ministara da u zakonodavnu proceduru uputi Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu BIH kojim bi se osnovao RTV kanal na hrvatskom jeziku.
O tome sam pisao u knjizi „Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru“ – objavljenoj u Sjedinjenim Državama 2003. godine, a zatim i u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sloveniji – i ni nakon deset godina ne bih imao šta bitno dodati tada napisanom:
“Sva ironija, koja ima i visoku cijenu u novcu i drugim resursima, je u tome što i sa svim nacionalističkim halabukama o dubokim istorijskim, kulturnim, jezičkim i svakojakim drugim razlikama, tri bosanska naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – razumiju svaki od tri ‘različita jezika’ savršeno dobro. Nema riječi, rečenice ili fraze u bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku koju ne bi razumjeli – 100 posto – građani sve tri etničke pripadnosti.
Ali, samo zato što ih je decenija nacionalističkog ludila naučila da mrze različitost u izražavanju, umjesto da se osjećaju obogaćenim zbog toga, Bosanci sad moraju imati zasebne ‘srpske’, ‘bošnjačke’ i ‘hrvatske’ televizijske vijesti. Potencijalno – postoje brojni problemi u vezi s tim. Glavni je: kako i zašto održavati geto ‘etničkih vijesti’ u doba informativne eksplozije kad čarolijom Interneta možete u vlastitoj sobi za pola sata obići informativno globalno selo? Drugo pitanje je: znači li ta podjela na tri etnička kanala da će javnosti u tri entiteta biti servirani samo izvještaji vlastitih reportera, intervjui samo s vlastitim političarima, piscima i drugim umjetnicima? Ako je tako – to će dalje učvršćivati institucionalnu i kulturnu segregaciju, otežavati dijalog i razmjenu ideja, predstavljati prepreku bilo kakvoj političkoj, ekonomskoj ili duhovnoj integraciji i unutar zemlje i sa drugima u regionu i Evropi. Ako nije – onda cijeli taj koncept sa posebnim kanalima na posebnim jezicima nema nikakvog značaja pošto će ljudi svejedno govoriti i bosanski, i srpski, i hrvatski i biti savršeno shvaćeni od drugih, čuvajući tako i lične i grupne etničke vrijednosti, ali i bosansko bogatstvo različitosti.”
Za ovog autora to nije tek izraz poštovanja za razlike već i životnog iskustva odrastanja i ljudskog sazrijevanja, hajde-da-kažem, u “sve tri” danas tako udaljene kulture: prvih pet razreda osnovne škole u Rovinju u Hrvatskoj; ostatak osnovne i gimnazija u Ljubiji i Sanskom Mostu u Bosni i Hercegovini; studij u Beogradu. U svakoj od tih kultura osjećao sam se kod kuće, pisao u novinama i govorio na radiju i televiziji pa jednostavno ne razumijem one koji insistiraju da se ne razumijemo.
U poratnoj Bosni i Hercegovini najupadljivija manifestacija tog savremenog kulturološkog apartheida je opstajanje „dvije škole pod istim krovom“ u Federaciji u kojima bošnjačka i hrvatska djeca koriste zasebne ulaze u školu, dolaze ili odlaze s nastave u različita vremena i ne susreću se čak ni u toku dnevnog školskog odmora pri tome odrastajući ne samo u jezičkoj isključivosti nego i učeći različite – i međusobno suprotstavljene – verzije istorije i geografije bez bilo kakvog razumijevanja za zajedničko u prošlosti ili sadašnjosti.
Ta potraga za razlikama po svaku cijenu nije, naravno, izum bosanskohercegovačkih nacionalista. Ona ima svoje izvore i manifestacije i u najbližem susjedstvu: u svježem je sjećanju skandal od prije godinu dana u Hrvatskoj sa skidanjem srpske komedija „Žikina dinastija“ s programa komercijalne RTL televizije zbog službenog upozorenja Vijeća za elektronične medije kako filmovi iz uvoza moraju imati titlove na hrvatskom jeziku. U hrvatskoj javnosti takav je zahtjev ocijenjen kao skandalozan i komičan i izazvao je uglavnom ismijavanje ranijih pokušaja da se srpski filmovi prevode na hrvatski jezik.
Iako je i ovim povodom bilo oživljavanja argumenata promocije „čistog hrvatstva“, pored ostalog u vidu pitanja hoće li se, poput srpskih, i italijanski filmovi prikazivati bez prijevoda, prevladalo je razumijevanje da bi titlovanje filmova s jezika koji se, uprkos razlikama, savršeno i potpuno razumije bilo ne samo stupidna nego i vrlo skupa rabota.
Taj apsurd, u vidu insistiranja na zasebnom kanalu javne televizije na hrvatskom jeziku, ima i svoje bosanskohercegovačke manifestacije i dimenzije, koje opstaju svih ovih poratnih godina, a kulminirale su ovih dana odlukom Savjeta ministara da u zakonodavnu proceduru uputi Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu BIH kojim bi se osnovao RTV kanal na hrvatskom jeziku.
O tome sam pisao u knjizi „Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru“ – objavljenoj u Sjedinjenim Državama 2003. godine, a zatim i u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sloveniji – i ni nakon deset godina ne bih imao šta bitno dodati tada napisanom:
“Sva ironija, koja ima i visoku cijenu u novcu i drugim resursima, je u tome što i sa svim nacionalističkim halabukama o dubokim istorijskim, kulturnim, jezičkim i svakojakim drugim razlikama, tri bosanska naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – razumiju svaki od tri ‘različita jezika’ savršeno dobro. Nema riječi, rečenice ili fraze u bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku koju ne bi razumjeli – 100 posto – građani sve tri etničke pripadnosti.
Ali, samo zato što ih je decenija nacionalističkog ludila naučila da mrze različitost u izražavanju, umjesto da se osjećaju obogaćenim zbog toga, Bosanci sad moraju imati zasebne ‘srpske’, ‘bošnjačke’ i ‘hrvatske’ televizijske vijesti. Potencijalno – postoje brojni problemi u vezi s tim. Glavni je: kako i zašto održavati geto ‘etničkih vijesti’ u doba informativne eksplozije kad čarolijom Interneta možete u vlastitoj sobi za pola sata obići informativno globalno selo? Drugo pitanje je: znači li ta podjela na tri etnička kanala da će javnosti u tri entiteta biti servirani samo izvještaji vlastitih reportera, intervjui samo s vlastitim političarima, piscima i drugim umjetnicima? Ako je tako – to će dalje učvršćivati institucionalnu i kulturnu segregaciju, otežavati dijalog i razmjenu ideja, predstavljati prepreku bilo kakvoj političkoj, ekonomskoj ili duhovnoj integraciji i unutar zemlje i sa drugima u regionu i Evropi. Ako nije – onda cijeli taj koncept sa posebnim kanalima na posebnim jezicima nema nikakvog značaja pošto će ljudi svejedno govoriti i bosanski, i srpski, i hrvatski i biti savršeno shvaćeni od drugih, čuvajući tako i lične i grupne etničke vrijednosti, ali i bosansko bogatstvo različitosti.”
Za ovog autora to nije tek izraz poštovanja za razlike već i životnog iskustva odrastanja i ljudskog sazrijevanja, hajde-da-kažem, u “sve tri” danas tako udaljene kulture: prvih pet razreda osnovne škole u Rovinju u Hrvatskoj; ostatak osnovne i gimnazija u Ljubiji i Sanskom Mostu u Bosni i Hercegovini; studij u Beogradu. U svakoj od tih kultura osjećao sam se kod kuće, pisao u novinama i govorio na radiju i televiziji pa jednostavno ne razumijem one koji insistiraju da se ne razumijemo.
