Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Sa svim vijestima povodom kongresne istrage za opoziv američkog predsjednika, koje kao na ubrzanom filmu potiskuju jedna drugu – o tome kako predsjednik koristi vojnu pomoć Ukrajini kako bi prisilio njenog predsjednika da mu pomogne u dokazivanju umiješanosti njegovog potencijalnog protivnika na predsjedničkim izborima 2020. i njegovog sina u korupcijsku aferu u Ukrajini; o tome kako predsjednik nastavlja da ohrabruje druge zemlje, uključujući Kinu, da vode istrage o njegovom izbornom protivniku; o tome kako u prepuštanju kurdskih saveznika u borbi protiv "Islamske države" na nemilost Turskoj ovih dana više brine o svoja dva tornja u Istambulu i više od stotinu drugih poslovnih interesa u Turskoj nego o nacionalnoj bezbjednosti – bio sam sklon da se pridružim onim američkim promotorima ideje vladavine zakona u svijetu koji zabrinuto pitaju: ne gubi li Amerika u vlastitim aferama moralni autoritet da od drugih država zahtijeva "borbu protiv korupcije" kao najviši kriterij pripadanja porodici država posvećenih vladavini zakona.
Sve do ovog četvrtka, 10. oktobra, dok pišem ovaj tekst.
Tema dana u Americi je hapšenje dva ukrajinska biznismena na vašingtonskom aerodromu prije ukrcavanja u avion za Evropu. Ta dvojica su po prvim službenim saopštenjima tipičan primjer lobista iz "zemalja u tranziciji" koji novcem često sumnjivog porijekla kupuju pristup uticajnim ličnostima i institucijama. Na vijest o njihovom hapšenju američka televizija je na društvenim mrežama brzo našla fotografije na kojima se dvojka pojavljuje u društvu Trampovog (Trump) advokata Rudija Đulijanija (Giuliani) i predsjednikovog sina hvalisajući se pristupom mjestima odlučivanja u Vašingtonu.
Njihova krivica? Pored ostalog – da su usmjerili nekih 325.000 dolara u Trampovu predsjedničku kampanju nasuprot zakonskoj zabrani korištenja stranih donacija u američkom izbornom procesu i desetine hiljada dolara poklonjenih američkom kongresmenu za njegovu pomoć u smjenjivanju američke ambasadorke u Ukrajini koja nije pristajala da koristi autoritet svoje funkcije i svoje zemlje za pritisak na Ukrajinu da pomogne u dokazivanju navodne korumpiranosti Trampovog izbornog protivnika.
Naravno da sa zanimanjem i zabrinutošću pratim dnevno umnožavanje indicija ozbiljnih nezakonitosti u Bijeloj kući ali u mnogo čemu – uključujući kongresnu istragu u postupku za opoziv predsjednika, uporno medijsko dokazivanje nezakonitosti, oglašavanje visokih zvaničnika bivših administracija – vidim i primjere funkcionisanja institucija vladavine prava u skladu sa ulogom koja im je namijenjena.
To američko iskustvo u eri Donalda Trampa više podcrtava nego što kompromituje tu ideju vladavine prava.
Uzmimo primjer balkanskih zemalja ili, konkretnije, Bosne i Hercegovine.
U njoj se, recimo, i Dejtonski sporazum, kojim je okončano troipogodišnje ubijanje bosanske države, poštuje samo u mjeri i odredbama koje odgovaraju interesima jedne od tri nacionalističke elite.
Na bošnjačkoj strani – podiže se nacionalna uzbuna kad vladajuće srpske ili hrvatske stranke pozivaju na nove podjele, od "samoopredjeljenja" Republike Srpske do oživljavanja "Herceg-Bosne", ali se predsjedniku vladajuće bošnjačke stranke bez pogovora dozvoljava da dokazuje patriotski rejting tako što će nasuprot dejtonskom ustavu pozivati na obnovu Republike Bosne i Hercegovine iako su upravo njegova partija i čak njegov otac prihvatili i ukidanje postojeće i ozakonjenje nepostojeće republike.
- Švarc-Šiling: Dodik i Čović žele secesiju i treći entitet
- Imaju li Srbija i Hrvatska teritorijalne pretenzije prema BiH?
Pozivanje iz te perspektive na uspostavu građanske, sekularne, multietničke države mnogo je lakše i politički profitabilnije od intelektualno zahtjevnog traženja zajedničkih interesa i partnerstva u jačanju funkcionalnosti i eurokompatibilnosti bosanske države.
Ništa bolja nije ni situacija u vezi s poštovanjem vladavine prava, u BH slučaju čitaj: dejtonskog ustava, u političkim reprezentacijama druga dva nacionalna korpusa.
- Specijal RSE – Tajne Dejtona
U Republici Srpskoj: njen lider zahtijeva i od bosanskohercegovačkih i od međunarodnih partnera poštovanje "slova Dejtona" – onako kako je zapisano u sporazumu – ali uporno zagovara u osnovi antidejtonske ideje osamostaljenja i otcjepljenja svog etniteta; omalovažava odluke Ustavnog suda i jednostrano proglašava entitetske praznike; prisvaja za entitet funkcije koje su isključivo u nadležnosti države kao što su jednostrane odluke o vojnoj neutralnosti i na toj osnovi odbijanje ranije preuzetih obaveza u vezi s članstvom u NATO-u.
Infografika: Hronologija puta BiH ka NATO-u
U stožerima hrvatskog nacionalizma: uporno se dovodi u pitanje legitimnost izbora hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, iako je on biran doslovno po slovu Dejtona: u Predsjedništvo se biraju jedan Bošnjak i jedan Hrvat iz Federacije i nigdje ne piše da to mora biti Hrvat s pečatom podobnosti HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica). U toj kampanji osporavanja legitimnosti člana državnog predsjedništva susjedne zemlje, nažalost, upadljivu ulogu igraju i najviši predstavnici Republike Hrvatske.
Ruganje ideji vladavine prava najupadljivije je u nepoštovanju odluka međunarodnog tribunala za ratne zločine.
I srpske i hrvatske vladajuće stranke odbijaju presude haškog tribunala i priređuju svečanosti na kojima se odaju najviša priznanje haškim osuđenicima.
U Republici Srpskoj poriče se genocid u Srebrenici i čak se javne ustanove nazivaju po osuđenim ratnim zločincima. Hrvatska vladajuća HDZ, uz potporu vladajuće stranke u Hrvatskoj, odbija haške presude o odgovornosti hrvatskog ratnog vodstva za "udruženi zločinački poduhvat".
Sve mi govori kako će američka demokratija prevladati izazove ovog vremena. Volio bih da to mogu reći i za ono što zovemo "regionom".
Facebook Forum