S približavanjem 25. septembra, dana u kojem Milorad Dodik planira da čim se probudi iziđe na referendum i da – kao i ogromna većina građana njegovog entiteta – glasa za očuvanje 9. januara kao Dana Republike Srpske, a zatim uveče da čeka čestitanja na uspješno obavljenom poslu, o tom činu nipodaštavanja Ustava i osjećanja nesrpskog stanovništva i ruganja međunarodnim autoritetima koji su protiv održavanja referenduma sve glasnije se govori kao o „crvenoj liniji koja se ne smije preći“.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine ponovo je donio odluku kojom se zabranjuje održavanje referenduma.
Svjetska diplomatija, oličena u Savjetu za provođenje mira – sa izuzetkom Rusije – poručuje kako su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće i moraju se poštovati.
Zanimljivo je, međutim, da sva antidejtonska retorika i aktivnosti političkog vodstva Republike Srpske – uključujući i namjeru da se za koji dan uprkos svim apelima i osudama ipak održi referendum – nisu privukli ni približno toliko pažnje koliko je privukao televizijski intervju Sefera Halilovića, ratnog komandanta Armije BiH, danas penzionisanog generala čija politička partija ima samo jedno poslaničko mjesto u parlamentu. Halilović je – gostujući u informativnom programu TV1 – i sam upozorio kako se Dodik „opasno približava crvenoj liniji“ i kako održavanjem referenduma otpakuje i sam dejtonski sporazum bez kojeg više neće biti ni Republike Srpske koja u slučaju sukoba ne može da se održi duže od 10-15 dana. Rekao je i kako je taj entitet nastao na masovnim grobnicama i da niko neće odnijeti ni komad Bosne i Hercegovine bez belaja.
Ekspresno su reagovali potpredsjednici i predsjednik Vlade Srbije.
Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić ocijenio je Halilovićevu izjavu kao „najveću pretnju miru u regionu“ i rekao kako Halilović govori „ono što misli Bakir Izetbegović“.
Ministar unutrašnih poslova Nebojša Stefanović upozorio je kako „ne možemo i nećemo dozvoliti da se Srbi ubijaju, da se ponovo bacaju u jame i da se uništava Republika Srpska“.
Predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić sa višednevnog gostovanja u Njujorku poručio je „svima koji maštaju da unište Republiku Srpsku da Srpska neće nestati“ ali i da sa zabrinutošću prati situaciju i da će se u slučaju njenog pogoršanja vratiti kući da bude „sa svojim narodom“.
U beogradskoj štampi ti su strahovi s vrha smjesta prevedeni u paranoične naslove na udarnim stranama dnevnih listova (Informer: „U Sarajevu spremaju veliko zlo: Hoće da kolju Srbe!“ i Srpski Telegraf: „Bakir sprema masakr: Srpska će u krvi nestati za 15 dana“).
Ništa mi od toga ne djeluje kao doprinos – a pogotovu ne liderstvo – u održavanju regionalnog mira i bezbjednosti čime se ovih dana u nastupima u Njujorku razmetao premijer Srbije: prije se radi o raspirivanju starih strahova i mržnji. Kad, recimo, aktuelni ministar unutrašnjih poslova Srbije govori kako ona ne može i neće dozvoliti da se Srbi ubijaju i da se ponovo bacaju u jame to jeste sjećanje na mračna poglavlja istorije, ali ona iz Drugog svjetskog rata u kojem su i Srbi bili žrtve ustaških i nacističkih zlodjela, ali ne i rata devedesetih u kojem su progoni, logori i masovne grobnice bili namijenjeni nesrpskom stanovništvu od Bijeljine i Zvornika, preko Prijedora, Foče i Višegrada do Srebrenice.
Nipošto ne bi trebalo da smeta bilo čije iskreno opredjeljenje da se čak i ratni radikalizam zamijeni opredjeljenjem za dobrosusjedstvo i saradnju u regionu, ali za takvo šta nije dovoljno ponavljati kako „Srbija nije podržala referendum“ u Republici Srpskoj: činjenica je da ga nije ni aktivno odbacila i da je čak njen premijer učestvovao na demonstrativnom puštanju u saobraćaj dijela budućeg autoputa od Doboja do Banjaluke kojem je dato inat-ime Autoput 9. januara.
Da se, ipak, vratim „crvenoj liniji“ iz prve rečenice ovog teksta. Ne vjerujem da će referendum imati težinu kakvog savremenog „sudnjeg dana“: bez obzira na njegov unaprijed poznati ishod – on će ustavnopravno i diplomatski biti bezvrijedan a mogao bi voditi međunarodnoj izolaciji vodstva ili čak i institucija Republike Srpske. Čvrst međunarodni odgovor neophodan je i zbog obeshrabrivanja daljih avanturističkih poteza entitetskog rukovodstva koje na ovom primjeru odmjerava i moguće posljedice budućih referendumskih tema, uključujući i otcjepljenje. Sadašnja pozicija međunarodne zajednice kako takvo šta niko u svijetu ne bi priznao nije sama po sebi dovoljna: pogledajte sudbinu Krima. Ona mora podrazumijevati i ubjedljiviju poruku Srbiji da to što „ne podržava referendum“ ne može biti zamjena za ulogu aktivnog doprinosa u pridruženju cijelog balkanskog susjedstva evropskoj porodici.
A što se tiče budućih obilježavanja 9. januara, ona mogu da vas žaloste kao trajno osedlavanje budućih generacija entiteta odgovornošću za zlodjela počinjena u njihovo ime, ali pravi odgovor nije u prijetnjama oružjem i ratovima, nego u istorijski odgovornom dokumentovanju devetojanuarskih žrtava, od Tomašice do Srebrenice, zasnovanom na međunarodnopravno utvrđenim činjenicama o povezanosti njihovog istrebljenja sa „Danom Republike“. To je put do istine bez koje ne može biti ni stvarnog pomirenja.
Facebook Forum