(Komentar *)
Ni najmanje ne iznenađuju ogorčena reagovanja u bosanskohercegovačkoj javnosti na izjave iz bližeg i daljeg evropskog susjedstva – od predsjednice Hrvatske, austrijskog ministra inostranih poslova i predsjednika Češke – o Bosni i Hercegovini kao mogućem izvoru islamske terorističke opasnosti u Evropi.
Da podsjetimo: predsjednica Hrvatske je govorila o tome kako povratnici koji su ratovali za terorističku "Islamsku državu" u Iraku i Siriji predstavljaju prijetnju jačanja radikalizma i ekstremizma; šef austrijske diplomatije izjavio je kako se mijenja bosanska verzija islama pored ostalog i tako što se ženama plaća da hodaju pokrivene; a češki predsjednik je izrazio zabrinutost da nakon poraza "Islamske države" njeni ratnici mogu krenuti na Evropu i da njihova baza – "s obzirom na sastav stanovništva" – može biti Bosna i Hercegovina.
Te su izjave izazvale brojna uvrijeđena reagovanja u Sarajevu. Istaknuti intelektualci i vjerski velikodostojnici, koji su posljednjih godina založili svoj moralni autoritet u suprotstavljanju radikalizaciji i reafirmaciji bosanskohercegovačke tradicije vjerske tolerancije, imaju razloga i osnova da u navedenim izjavama prepoznaju bahato nipodaštavanje njihovih nastojanja i lekcije s umišljene visine iz društava koje imaju vlastitih izazova uključujući i oživljavanje neonacizma.
U mjeri u kojoj doprinose boljem razumijevanju bosanskohercegovačkog doprinosa globalnoj borbi protiv ekstremizma i terorizma ta su reagovanja i nužna i dobrodošla.
- Pročitajte: Tango za troje | Islamofobija u crno-bijelom | 'Mržnja' iz druge perspektive
Ne vjerujem, međutim, da će tom boljem razmijevanju doprinijeti i reagovanje bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića. On je spomenute izjave troje evropskih državnika ocijenio kao "nastavak ksenofobične i islamofobične kampanje prema Bošnjacima u Bosni i Hercegovini".
U njegovom demantiju izjava visokih dužnosnika Hrvatske, Austrije i Češke navodi se kako je "od 2012. godine do danas na sirijsko-iračkom ratištu boravilo ukupno 240 državljana Bosne i Hercegovine, dok ih se sada na teritoriju pod nadzorom terorističke organizacije 'Islamske države' nalazi 116. U BiH su se vratila 44 borca, od čega ih je 23 pravomoćno osuđeno".
Za razliku od Izetbegovića, u tim podacima ne nalazim baš nikakve razloge za samozadovoljstvo.
I samo jedan bosanskohercegovački "ratnik džihada" je – jedan previše. Osim toga, i pored svih antiterorističkih aktivnosti, u poratnoj Bosni i Hercegovini dogodio se niz terorističkih napada, od auto-bombe prije 20 godina u Mostaru preko pokolja nad porodicom Anđelić u Kostajnici kod Konjica na Badnje veče 2002. godine i hapšenja u okolini Sarajeva osoba koje su pripremale teroristički napad u Evropi do terorističkih napada na policijske stanice u Bugojnu i Zvorniku i napada u oktobru 2010. godine na američku ambasadu u Sarajevu.
Sa iskustvom čak i površnog praćenja vijesti iz svijeta – od Njujorka preko Londona, Madrida, Pariza, Nice i Barselone – nijedan ozbiljan državnik ne bi našao nikakvo zadovoljstvo u tome da je "samo 240" njegovih sunarodnjaka ratovalo za "Islamsku državu" u Iraku i Siriji: neke od najtragičnijih terorističkih napada izveli su pojedinci ili ćelije od samo nekoliko terorista.
Izetbegovićevo reagovanje u kojem se evropskim državnicima pripisuje "ksenofobija i islamofobija" tipično je za države neizgrađenih institucija i standarda u međunarodnim odnosima: da je Bosna i Hercegovina – sa mrežom svojih diplomatskih predstavništava – u redovnoj aktivnosti upoznavala evropske partnere sa mjerama koje poduzima za suzbijanje terorističke prijetnje nešto od toga morali bi da znaju i državnici koji su se našli na meti Izetbegovićeve nediplomatske srdžbe u kojoj je tim "europskim ksenofobima i islamofobima" preporučio i da "pogledaju u vlastitita dvorišta u kojima bujaju neonacizam i razne anticivilizacijske ideologije, i da se zapitaju šta oni rade da se suprotstave tim retrogradnim pojavama".
U svom bosanskom osjećanju bio bih vrlo sretan kada bi član mog državnog Predsjedništva imao pravo na tu moralnu visinu sa koje srednjoevropskim državnicima može dijeliti lekcije o suprotstavljanu "anticivilizacijskim ideologijama". Na žalost – on to ne može.
Sa svim hvale vrijednim nastojanjima za suzbijanje islamističkog ekstremizma, činjenica je da su se i na ulicama Sarajeva događale demonstracije protiv evropskih zemalja i institucija i da su vjerski autoriteti – na primjer u odgovoru Vijeća za fetve na pitanje o samobuilačkim napadima – savjetovali kako treba razlikovati samoubistvo kao sebičan čin od "samoubistva na Alahovom putu".
U vezi s anticivilizacijskim ideologijama: one se ne povampiruju samo "tamo negdje" u Evropi nego i u Bosni i Hercegovini i na njenim područjima na kojima je sad već gotovo tri decenije na vlasti Izetbegovićeva stranka.
Kad se pod njihovim okriljem ulice, trgovi i javne ustanove – uključujući i škole – imenuju po zagovornicima ustaške ideologije oni gube pravo držanja lekcija o civilizacijskim vrijednostima koje sami ne poštuju.
Facebook Forum