Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ovonedjeljna polugodišnja rasprava u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija povodom izvještaja međunarodnog visokog predstavnika Valentina Incka (Inzko) obilježena je i simboličnim podsjećanjem na posvećenost nedavno preminulog ranijeg visokog predstavnika, Lorda Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown) Bosni i Hercegovini, koju je sam Incko ilustrovao Ešdaunovom izjavom kako je „Bosna i Hercegovina mjesto koje ne možemo napustiti“.
Rasprava o Inckovom izvještaju proticala je u znaku povećane riješenosti najuticajnijih međunarodnih aktera da je za mirnu Bosnu neophodno i dalje postojanje i angažovanje ureda visokog predstavnika uz otvoreno ohrabrivanje da u misiji potpunog provođenja Dejtonskog sporazuma ako to bude potrebno potegne i svoje „bonske ovlasti“ koje uključuju i smjenjivanje onih koji prizivaju raspad Bosne i Hercegovine. Bio je to odgovor na Inckovo pitanje u izlaganju povodom izvještaja: Kako biste vi reagovali da lokalni zvaničnik u vašoj zemlji daje ovakve (secesionističke) izjave i proglašava dio vaše zemlje nezavisnom državom“.
Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik ljutito je reagovao na njujorške pozive za jačanje uloge visokog predstavnika – nasuprot njegovoj upornoj kampanji protiv daljeg međunarodnog prisustva – u kojoj i kritičke izvještaje poput ovonedjeljnog pripisuje nastojanju da se širi zabrinutost kako bi se opravdao dalji međunarodni protektorat nad Bosnom i Hercegovinom.
Za tu zabrinutost, međutim, sve zasluge pripadaju samom Dodiku.
Da je Incko, umjesto uobičajeno opširnog izvještaja, poslao Savjetu bezbjednosti samo bilješke s citatima iz Dodikovih secesionističkih izjava – dakle, samo ono što on govori otkako je postao član i predsjedavajući Predsjedništva – bilo bi to dovoljno za upozorenje predstavnice Poljske u debati o izvještaju kako su pozivi na otcjepljenje „suprotni svakom slovu Dejtonskog sporazuma“. Taj izbor riječi možda je i slučajan ali precizno ukazuje na Dodikovu nedosljednost: on je, naime, insistirao kako je „za slovo a ne za duh“ Dejtona i da će provoditi sporazum kako je napisan.
Izjave citirane u Inckovom izvještaju, s preciznim datumima i izvorima, same po sebi – i bez komentara visokog predstavnika – izazivaju alarm među svima kojima je do mirne Bosne.
Da citiramo samo neke od njih:
„(Stranci) znaju da bi se Srbi otcijepili od Bosne i Hercegovine u prvoj prilici kad bi to mogli učiniti bez nasilja i Milorad Dodik nije jedini koji tako misli, nego većina naroda“.
„Bosna i Hercegovina nije mjesto naše slobode, naša sloboda je samo Republika Srpska povezana sa Srbijom i to je ono što vidimo“.
„Mi smo već odvojeni, to samo još nije proglašeno ... Najstabilnije rješenje bilo bi da se Srbi ujedine u jednu prosperitetnu državu Srbiju“.
„Onog trenutka kad Kosovo bude primljeno u Ujedinjene nacije, mi osjećamo da je naše pravo da otcijepimo našu republiku“.
„Ne mogu isključiti nikakav razvoj u budućnosti, čak i objavu nezavisnosti Republike Srpske“.
„Bosna i Hercegovina je propala država. To je jasno svakome osim međunarodnim akterima“.
Predsjedavajući Predsjedništva države, čije dostojanstvo vrijeđa u svakoj prilici koja mu se ukaže, otišao je i korak dalje u secesionističkoj retorici pokazujući i kartu na kojoj su Republika Srpska i dijelovi Crne Gore priključeni Srbiji.
Inckov izvještaj i rasprava tim povodom ukazali su i na katastrofalno bahat odnos prema i samoj ideji vladavine prava. Najčešće je – kao ilustracija – navođeno sistematsko poricanje genocida u Srebrenici. Za međunarodne faktore, sa jednim izuzetkom: Rusije, genocid u Srebrenici je istorijska činjenica potvrđena presudama dva autoritativna međunarodna suda i ona ne može da se izbriše ni svojevremenim ruskim vetom na rezoluciju o osudi najvećeg zločina na evropskom tlu još od Drugog svjetskog rata ni još manje formiranjem entitetske „nezavisne međunarodne komisije“ koja bi nakon hiljade dokumenata i svjedoka na suđenjima za genocid trebalo da proizvede neku naručenu „drugačiju istinu“ o Srebrenici i Sarajevu.
To – kako je više puta rečeno u raspravi u Savjetu bezbjednosti – znači i nepoštovanje međunarodnog prava i kopanje po nezaraslim ranama prošlog rata s nesagledivim posljedicama za obnovu međunacionalnog povjerenja.
Navedeni su i brojni drugi primjeri nepoštovanja najviših državnih pravosudnih institucija: ignorisanje presuda Suda BiH i Ustavnog suda, uključujući i presude o registrovanje vojne imovine na državu i neustavno proglašenje 9. januara za „Dan Republike Srpske“; usvajanje rezolucije o „vojnoj neutralnosti“ u entitetskoj skupštini iako ni spoljna politika ni odbrana nisu u entitetskoj nego isključivo državnoj nadležnosti; korištenje te neustavno proglašene „vojne neutralnosti“ za blokiranje ranije zakonito donesenih odluka i zakonskih akata o interesu Bosne i Hercegovine za pristupanje NATO-u u implementaciji ruske politike po kojoj „euroatlantske integracije nisu jedina opcija za budućnost Bosne i Hercegovine“.
Ako Dodik zaista želi ukidanje međunarodnog protektorata i povlačenje stranaca iz bosanskohercegovačkih institucija on sam više nego iko drugi onemogućava takav ishod i, kao ove nedjelje u Njujorku, samo povećava riješenost međunarodnih partnera da za očuvanje mirne Bosna potegnu ako treba i bonske ovlasti.
Facebook Forum