Posmatrajući ovih dana nastojanja kandidata za funkcije na predstojećim izborima u Bosni i Hercegovini i njihovih partija da „internacionalizuju“ svoju borbu za vlast, uvlačeći u nju i međunarodne predstavnike – od ambasadora do šefova država – vidim da do nikoga od njih nije dospjela ni pouka o oprezu po kojoj je „zapažen diplomata onaj ko zna da šuti na deset jezika“ ni o mudrosti koja se pripisuje jednom od velikana svjetske istorije Winstonu Churcillu po kojoj je „diplomatija umjetnost da kažete ljudima da idu u pakao na takav način da vam oni traže uputstva – kako se tamo ide“.
Na bosanskohercegovačkoj izbornoj sceni, na kojoj cilj – osvajanje ili ostajanje na vlasti – opravdava sva sredstva, odbačeni su i svi diplomatski maniri, mudrost i vaspitanje a međunarodni interesi zemlje i njenih građana i naroda postaju tek kolateralna šteta u bezobzirnom jurišu na privilegije vlasti.
Tako se iz krugova vladajućih partija – posebno SDP i SDA – histerično reaguje na kritiku stranih diplomata zbog sporosti vlasti u zbrinjavanju stradalnika od poplava prije dolazeće zime: u tim reagovanjima se lične i partijske sujete i imidž stavljaju iznad vitalnog nacionalnog interesa očuvanja i unapređivanja odnosa i sa najuticajnijim međunarodnim partnerima. Umjesto da se nesporazumi razjašnjavaju i zaglađuju diplomatskim kanalima i metodima, ovdje se u javnim izjavama i saopštenjima omalovažavaju i predstavnici najznačajnijih međunarodnih partnera u poratnim godinama i pomoć koju su do sada osigurali i ona koja će tek biti potrebna u bilo kakvom pomicanju Bosne i Hercegovine sa začelja kolone pretendenata na euroatlantsku budućnost.
Primjer: neuobičajeno dugo saopštenje o sastanku bosanskohercegovačkog šefa diplomatije s otpravnikom poslova američke ambasade sračunato na opravdavanje aktuelne vlasti pred kritikom američkih diplomata zbog sporosti u zbrinjavanju stanovništva pogođenog poplavama i ukazivanje američkog diplomate na očit i krajnje nepolitičan razlog njihove zabrinutosti – na planinama oko Sarajeva već pada snijeg a nije postignut nikakav napredak u pomoći ugroženima.
Pokušaji „internacionalizacije izbora“ nisu, naravno, ekskluzivitet aktuelnih predstavnika države.
Predsjednik Republike Srpske je vlastitu izbornu kampanju – i kampanju svoje partije – odnio sve do Moskve, odakle ja nakon sastanka s ruskim predsjednikom saopštio kako će „Ruska Federacija na svim budućim sastancima, na svim mjestima, kada bude na dnevnom redu BiH, uvažavati i braniti stav entiteta Republika Srpska“: nije teško pokazati, recimo zapisnicima sa svih postdejtonskih zasjedanja Savjeta bezbjednosti o Bosni i Hercegovini, da je to konstantna linija u istupanju ruskih predstavnika koja se sad jedino aktuelizuje u izborne svrhe. Osim toga, u krugovima međunarodnih sponzora projekta mirne Bosne odavno je zapažena i konstantna kontradikcija u Dodikovom pozivanju na dejtonski sporazum kao sveto slovo i istovremenom zagovanjanju referenduma o otcjepljenju koje se međunrodno ocjenjuje kao antidejtonsko ponašanje zbog kojeg se održavaju uloga i ovlašćenja visokog predstavnika.
Ali, diplomatsku školu nisu pohađali ni bošnjački pretendenti na osvajanje vlasti.
Jedan od njih, bivši reis Islamske zajednice Mustafa Cerić, u skladu s vlastitim prenaglašavanjem međunarodnih kontakata koje je imao kao vjerski poglavar, ovih dana je izišao u javnost s tvrdnjama kako je za četiri dana boravka u Sjedinjenim Državama postigao više nego aktuelni predstavnici države za četiri godine: pohvalio se, naime, da je vratio Bosnu i Hercegovinu na američki dnevni red pozivajući se na rezoluciju podrške reformama i euroatlantskoj budućnosti zemlje koja je usvojena u Predstavničkom domu američkog Kongresa. Kao i u slučaju Dodikovog prisvajanja zasluga za podršku Moskve, koja je bila neupitna i kad je on još bio u opoziciji, i Cerić neosnovano prisvaja zasluge za „preobraćanje odavno preobraćenog“ – ključni sponzor rezolucije, republikanski kongresmen iz Nju Džerzija Christopher Smith, kontinuirano podržava Bosnu i Hercegovinu već više od dvadeset godina. Pri tome, rezolucije predstavljaju „razumijevanje Kongresa“ o različitim međunarodnim temama i nemaju moć ili čak misiju da nameću dnevni red američke spoljne politike.
Diplomatsku mudrost „ćutanja na deset jezika“, najzad, očito nije sticao ni ponavljač u trci za zvanično prvog u Bošnjaka Fahrudin Radončić: on u izbornoj kampanji nudi izbor između „proerdoanovske“ i „proiranske“ politike sadašnje vlasti i države okrenute euroatlantskim integracijama i perspektivama. Pogrešan i u osnovi štetan izbor: Bosna i Hercegovina može i treba da artikuliše i provodi svoje euroatlantske prioritete ne žrtvujući – naprotiv: njegujući i unapređujući – odnose uzajamnog poštovanja i sa državama islamskog svijeta.
To je bolje nego iko u modernoj istoriji demonstrirao Tito: u decenijama njegove neupitne vlasti, njegova zemlja – i samostalno i kao jedna od vodećih u pokretu nesvrstanih – izražavala je neslaganje sa krajnostima u politici i Istoka i Zapada a uživala je poštovanje na obje strane, izdašnu pomoć na Zapadu i status dobrodošlog poslovnog partnera u zemljama trećeg svijeta. S malo više samopoštovanja, iz toga su mogli dosta da nauče i sadašnji ja-pa-ja pretendenti na vlast.