Nepune dvije nedjelje prije bosanskohercegovačkih izbora (u nedjelju, 12. oktobra 2014.) teško je biti novinar: njihova politička nepristrasnost, osim u tradicionalnom prigovoru ignoranata koji o svemu sude a ništa ne znaju kako „ne postoje nezavisni mediji“, sada je pod dodatnom sumnjom i zato što su dvojica doskorašnjih novinara i vlasnik najtiražnijeg dnevnika i više drugih medija u trci za člana Predsjedništva države. Osim toga, veliki broj stranaka i učesnika u izbornoj trci otežava posao i medijskim javnim servisima da razviju profesionalne kriterije i standarde u dnevnom odlučivanju o tome koji su programi i ličnosti na javnoj sceni relevantni i vrijedni pažnje a koji to nisu. Oni „nejavni“ bar nemaju taj problem: većina njih, istreniranih da služe političkim ili poslovnim interesima svojih vlasnika, nemaju nikakvu potrebu da glume nepristrasnost i objektivnost. Oni napadno promovišu vrline svojih partija i kandidata i još napadnije optužuju sve druge za bezakonje i lopovluk – na način koji u obrazovanijem dijelu javnosti može izazivati osjećaj mučnine ali to je, ipak, tek prosvijećena manjina sa perspektivom da neprosvijećena većina još jednom preda državu na upravljanje najglasnijim i najbezobzirnijim.
Ali, to je izazov s kojim se novinarstvo kod nas suočavalo još od prvih nagovještaja političkog pluralizma.
Taj period doživljavao sam u funkciji glavnog urednika vodećeg bosanskohercegovačkog dnevnika. Vjerujući kako je u prelomnim vremenima važno igrati bijelim figurama – u našem slučaju: definisati vlastitu ulogu i odgovornost prije nego što se tog posla prihvate drugi – u proljeće 1990. smo objavili vlastiti dokument o ulozi lista u uslovima višestranačja u kojem smo se izjasnili za profesionalnu i političku nezavisnost u osam tačaka.
Danas je stranaka i pretendenata na javne funkcije mnogo više,a kritičkog i analitičkog uvida u njihova nova – i stara – obećanja čini se manje nego nekada.
Prvo – kao list građana Bosne i Hercegovine; drugo - nezavisno i vanstranaćko glasilo, čija je misija objektivnost u izvještavanju i sloboda u komentaru; treće – podrška reformskom kursu u izabranim držanim organima; četvrto – pozornica dijaloga otvorena za različita mišljenja i alternative i posebno za mišljenja i kritiku čitalaca; peto – oaza autorskog novinarstva; šesto – nespojivost uloge političkog izvještača i stranačkog angažmana (novinar koji se politički angažuje ne može izvještavati o politici); sedmo – nepristrasnost u izbornoj kampanji: ravnopravno predstavljanje stranaka i kandidata i analiza i kritika njihovih programa; osmo - jačanje uređivačke i ekonomske nezavisnosti lista ...
Ta opredijeljenost za politički pluralizam, za koju smo dobijali i prva profesionalna priznanja: recimo u izboru za List godine u Jugoslaviji 1989. – prvi put je ozbiljno propitivana s pojavom nacionalnih stranaka na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Lično sam u tome vidio uvod u nacionalne podjele, i o tome sam i pisao i govorio. U proljeće 1990, u pripremama za formiranje muslimanske Stranke demokratske akcije, u posjetu u redakciji najavili su se i došli predstavnici te stranke u osnivanju Alija Izetbegović i Muhamed Čengić. Bilo je u tom susretu izvjesne početne nelagode u zapodijevanju razgovora doskorašnjeg političkog osuđenika s glavnim urednikom novine kojoj je zamjerao nekritičnost u izvještavanju o onom što je doživljavao kao „politički proces“. Izetbegović je postavio i sasvim praktično pitanje: kakav tretman oni mogu očekivati u listu?
Odgovorio sam kako mogu da im garantujem fer tretman ali da to nikako ne znači da će biti tretirani „ravnopravnije“ nego druge stranke. Ponovio sam kako vjerujem da je u izbornoj utakmici novinarima mjesto gdje i na fudbalskoj utakmici – u novinarskoj loži: njihovo je da bez strasti i navijaštva zabilježe ko je dao gol i kakav je rezultat – i ništa više.
Naravno, dodao sam i da ćemo kritički provjeravati i analizirati izborne programe i izjave.
S približavanjem tih „prvih demokratskih izbora“, u nastojanju da čitaocima ponudimo što potpuniji uvid u poglede i projekte stranaka i njihovih prvaka, pozvali smo na višenedjeljno gostovanje u Sarajevu jednog od najzapaženijih novinara tog vremena u Jugoslaviji – Aleksandra Tijanića – da u intervjuima na cijeloj strani velikog formata tadašnjeg „Oslobođenja“ svim vodećim pretendentima na izborno povjerenje građana postavi sva najnezgodnija pitanja i ako i nismo pomutili idilu tri nacionalističke stranke koje su u finišu kampanje pozvale svoje sljedbenike da glasaju za „narodne stranke“ imali smo zadovoljstvo da jesmo obavili ono što jeste misija štampe: da ponudimo čitaocima zanimljivo i informativno štivo.
Ako se tada ponesenost rađajućim pluralizmom izražavala u serijskom osnivanju novih stranaka, što je dobilo i humoristički izraz u vidu novinskog oglasa: Osnivamo stranke po kućama, 24 godine kasnije pokazuje se da to nisu bile samo dječije bolesti demokratije u našim krajevima. Danas je stranaka i pretendenata na javne funkcije mnogo više, a kritičkog i analitičkog uvida u njihova nova – i stara – obećanja čini se manje nego nekada.
