Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Iz godina bavljenja sportskim novinarstvom, u kojima sam izvještavao i sa svjetskih prvenstava i olimpijskih igara, sjećam se epizode iz 1968. koja je potvrđivala pisanje cinika o tome kako se ne slaže s onima koji misle kako je fudbal pitanje života i smrti: on je smatrao da je stvar mnogo ozbiljnija od toga.
Oktobra te godine Crvena zvezda je u finalu Srednjoevropskog kupa igrala protiv Spartaka iz Trnave u tadašnjoj Čehoslovačkoj – kod kuće je pobijedila s 4:1 a na strani izgubila 1:0. Bilo je to nepuna dva mjeseca nakon sovjetske invazije na tu zemlju. Dan uoči utakmice u Trnavi, dok je doajen sportskog novinarstva i urednik u Politici Ljubiša Vukadinović u hotelskom lobiju kucao svoju najavu utakmice, dotrčao je sav usplahiren mlađi novinar i bez daha mu rekao: „Čika Ljubiša, čika Ljubiša, dolaze Rusi!“ Ne prestajući da piše, Vukadinović ga je pitao: „A s kim oni igraju?“
Dakle fudbal je bio ne samo više od života i smrti nego i od rata i mira.
Sjećam se te anegdote dok gledam fantastičnu igru Hrvatske protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. To je nakon nepune dvije runde takmičenja u grupama ubjedljivo najbolja predstava na šampionatu u kojoj jesu blistali igrači Reala i Barcelone, Luka Modrić i Ivan Rakitić, ali to ne bi bilo dovoljno da i svi ostali u timu, bez izuzetka, nisu unijeli u igru svako svoj talenat i osobenost i u cjelini ga stavili u službu timskog trijumfa.
Pobjeda Hrvatske od 3:0 nad jednim od velikih favorita Svjetskog prvenstva ostavila je možda najboljeg svjetskog fudbalera današnjice, Lionela Mesija, s dubokim ožiljcima dva uzastopna neuspjeha. U prvoj rundi njegov tim je igrao samo neriješeno s Islandom a njegov penal odbranio je golman Islanđana Hannes Halldorsson. U porazu protiv Hrvatske u odsustvu timske igre i kompozicije igrači vrhunskih kvaliteta i reputacije - Aguero, Iguain, Dibala pa i sam Mesi – bili su potpuno izgubljeni u prostoru i našli su se na rubu eliminacije sa Svjetskog prvenstva.
Mesijev očaj nakon utakmica s Islandom i Hrvatskom utoliko je dublji što je njegov najveći rival u nadmetanju za najboljeg igrača na svijetu, Portugalac Kristiano Ronaldo, u prvoj utakmici – protiv još jednog od favorita za osvajanje Svjetskog prvenstva, Španije (3:3) – briljirao sa tri postignuta gola od kojih je onaj treći, izjednačujući, iz slobodnog udarca bio i najveća majstorija do tada u prvoj rundi sve dok istovjetnu majstoriju u pobjedi Srbije nad Kostarikom (1:0) nije izveo i Aleksandar Kolarov.
Svjetsko prvenstvo je već u dosadašnjem toku – sa svim potencijalom za još mnogo iznenađenja – pokazalo ljekovitu prirodu vrhunskog sportskog nadmetanja. U njemu si samo onoliko moćan koliko to možeš pokazati u 90 minuta nadigravanja u kojima će se nerijetko istopiti svaka „prednost na papiru“: to se pokazalo u pobjedi Meksika nad svjetskim prvacima Nijemcima; u neriješenom ishodu utakmice uveliko favorizovanih Brazilaca sa Švicarcima, 1:1; u već spomenutom podvigu Islanđana protiv Argentine, 1:1 ...
To što se na ovom Svjetskom prvenstvu prvi put koristi video-tehnika za hitnu analizu spornih trenutaka značajan je, i odavno zakasnjeli, korak u suzbijanju sudijske samovolje i pravovremenog ispravljanja njihovih grešaka, ovih dana je podsjetilo i na to kako je prije tačno četiri godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu novozelandski sudija poništio gol Edina Džeke protiv Nigerije svirajući nepostojeći ofsajd i tako doprinio prijevremenoj eliminaciji Bosne i Hercegovine.
Svi kasniji snimci tog „spornog trenutka“ pokazali su da se radilo o sudijskoj nepravdi ali tada snimci nisu korišteni da se nepravde ispravljaju u trenutku kad se događaju. S gorčinom tog iskustva, u ovim danima svjetske zaokupljenosti fudbalom, bosanskohercegovački navijači – i brojni vanbosanski poštovaoci njegove igre – sa žaljenjem primjećuju kako među učesnicima ovog Svjetskog prvenstva nedostaje i Džeko.
On jeste potvrđena svjetska vrijednost čije uvažavanje ne zavisi od toga koliko ga neko voli ili ne voli: u tri od pet najvećih evropskih liga – njemačkoj, engleskoj i talijanskoj – postigao je po više od 50 golova; bio je najbolji strijelac njemačkog i italijanskog šampionata i u vrhu liste strijelaca u Engleskoj; osvajao je prvenstva u Njemačkoj i Engleskoj; u ovogodišnjoj evropskoj ligi šampiona postizao je golove za Romu protiv najvećih evropskih klubova. Ali, to što ni njega ni Pjanića ni ostalih nadarenih bosanskohercegovačkih igrača nema na ovom šampionatu nije posljedica loše sreće nego posljedica propuštenih prilika: ekipa koja u kvalifikacijama izgubi od Kipra jednostavno nije mogla proći među najbolje.
Iz prošlosti se, naravno, ima šta naučiti ali ona ne bi smjela da pomuti zadovoljstva koja dnevno nudi fudbal u svom najboljem izdanju ljeta 2018. Potiskujući u stranu ekstremne političke teme i izjave, pokazujući svu njihovu beznačajnost u poređenju s uzbuđenjima sportskog nadmetanja i podviga, fudbal pokazuje i zašto je u osjećanjima većine na planeti „veći i od života“.
Facebook Forum