Ranije nego što se očekivalo, oko 23 sata uveče po vašingtonskom vremenu, američki mediji su objavili da je Barack Obama osvojio još jedan četverogodišnji predsjednički mandat u Bijeloj kući, a njegova Demokratska stranka zadržala većinu u američkom Senatu. Samo nekoliko minuta kasnije, oko 23:15, uslijedilo je i prvo predsjednikovo reagovanje u vidu kratke twitter poruke: „Mi smo svi zajedno u ovome. Tako smo vodili kampanju i takvi smo. Hvala vam – bo“.
Ovako kratka skromna poruka, potpisana samo inicijalima – bo – uprkos pretponoćnim pokušajima iz štaba njegovog protivnika Mita Romnija (Mitt Romney) da se ospori Obamina pobjeda u državi Ohajo (Ohio) stavlja tačku na višemjesečnu bespoštednu bitku za Bijelu kuću. U njenoj završnici obojica kandidata i njihovi najistaknutiji predstavnici više puta su držali masovne predizborne skupove u mom virdžinijskom susjedstvu, jer se ova država smatrala jednom od ključnih u izboru predsjednika: tradicionalno je, još od glasanja za Lyndona Johnsona 1964. godine, glasala za republikanske kandidate sve do 2008. kad je glasala za Obamu.
U predizbornim nastupima u Virdžiniji, koji su mojim ovdašnjim sugrađanima dali osjećaj nesrazmjerno velike važnosti na nacionalnoj sceni, na horsko skandiranje Obaminih pristalica o „još četiri godine“ sam Romney je u nastupu u ponedjeljak na susjednom Džordž Mejson (George Mason) Univerzitetu samouvjereno ponudio „još jedan dan“.
Sada je rezultat poznat i narednih dana će mudri analitičari nuditi svakojaka objašnjenja zašto su Amerikanci u utorak, 6. novembra, radije glasali za „još četiri godine“ nego za „još jedan dan“.
Kao urednik virdžinijskih novina, nekako najsadržajniji odgovor na to pitanje dobio sam u anketi koju su studentkinje na praksi novinarstva u mojoj redakciji provele među svojim vršnjacima koji su prvi put glasali na američkim predsjedničkim izborima postavljajući im isto pitanje: Za koga ćete glasati i zašto. Dejvid Rajce (David Rice), osamnaestogodišnjak iz mog susjedstva i maturant u prestižnoj Thomas Jefferson školi za nauku i tehnologiju, odgovarajući na pitanje takođe 18-godišnje Mišel Kejn (Michelle Kain) naveo je dugu listu razloga zbog kojih je glasao za Obamu: zato što je dio djetinjstva proveo u Evropi – u Francuskoj, Belgiji i Grčkoj – i usvojio nešto liberalniji svjetonazor; zato što će iduće godine na koledž i što ima dvije mlađe sestre koje takođe žele da se školuju, a Obama ima više razumijevanja za obrazovanje i za jednakost polova; zato što je Romney, kritikujući predsjednika Obamu za pogibiju Amerikanaca u napadu na konzulat u Libiji „stavio političke interese iznad nacionalne bezbjednosti“ i zato što je – boraveći u Kini kao gost tamošnje porodice u akademskoj razmjeni – zaključio kako je Romneyeva najavljena „strogoća“ prema Kini kao potencijalno najvećim trgovinskim partnerom štetna za dugoročne američke interese.
Amerikanci su se, glasajući za „još četiri godine“ Baracka Obame, prije svega rukovodili vlastitim interesima među kojima su ekonomija i društvene vrijednosti – jednakost žene, zdravstvena zaštita, briga o nemoćnima – visoko na listi prioriteta.
Spoljna politika nije imala odlučujuću, ali imala je važnu, ulogu u tom izboru. Obama je u protekle četiri godine okončao nepopularan rat u Iraku i donio odluku o okončanju intervencije u Afganistanu u 2014. godini; predsjedavao je nad likvidacijom najistaknutijih predstavnika globalnog terorizma – uključujući Osamu bin Ladena – i za razliku od Romneya, koji se okružio savjetnicima iz vremena huškanja pod lažnim izgovorima za intervenciju u Iraku, pružio ruku partnerstva i počeo proces obnove amneričkog moralnog liderstva u svijetu.
To liderstvo u idućim godinama testiraće se, pored ostalog, u američkom odgovoru na iranski nuklearni program: Romney je tokom predsjedničke kampanje uporno kritikovao Obamu za „slabost u stvarima nacionalne bezbjednosti“ ali nikada nije artikulisao šta bi lično uradio drugačije od sadašnjeg predsjednika. Povodom Irana, Obama je više puta ponovio da dok je on u Bijeloj kući Iran neće imati nuklearno oružje: okupio je širok krug saveznika u uspostavi snažnih sankcija povodom iranskog nuklearnog programa i uticao na Izrael da ne preduzima jednostrane akcije i da omogući da sankcije i diplomatski pritisak donesu željeni ishod. Kad je riječ o međunarodnim odnosima – u američkoj javnosti ostavila je bljutav okus „politizacije nesreće“ Romenyeva kritika Obaminog liderstva povodom napada na američki konzulat u Bengaziju u Libiji.
Povodom Obamine pobjede neizbježno je i pitanje: A šta ona može značiti za Balkan?
Najkraći odgovor glasio bi – kontinuitet. U poređenju s Romneyem to je dobra vijest: U Obaminom timu ostaju brojne ličnosti još iz Clintonovog vremena sa savršenim poznavanjem ličnosti, projekata i prevaranata na lokalnoj političkoj sceni.
Za „još četiri godine“ u vezi sa svim mnogobrojnim izazovima može se uraditi mnogo više nego za „još jedan dan“.
Ovako kratka skromna poruka, potpisana samo inicijalima – bo – uprkos pretponoćnim pokušajima iz štaba njegovog protivnika Mita Romnija (Mitt Romney) da se ospori Obamina pobjeda u državi Ohajo (Ohio) stavlja tačku na višemjesečnu bespoštednu bitku za Bijelu kuću. U njenoj završnici obojica kandidata i njihovi najistaknutiji predstavnici više puta su držali masovne predizborne skupove u mom virdžinijskom susjedstvu, jer se ova država smatrala jednom od ključnih u izboru predsjednika: tradicionalno je, još od glasanja za Lyndona Johnsona 1964. godine, glasala za republikanske kandidate sve do 2008. kad je glasala za Obamu.
U predizbornim nastupima u Virdžiniji, koji su mojim ovdašnjim sugrađanima dali osjećaj nesrazmjerno velike važnosti na nacionalnoj sceni, na horsko skandiranje Obaminih pristalica o „još četiri godine“ sam Romney je u nastupu u ponedjeljak na susjednom Džordž Mejson (George Mason) Univerzitetu samouvjereno ponudio „još jedan dan“.
Sada je rezultat poznat i narednih dana će mudri analitičari nuditi svakojaka objašnjenja zašto su Amerikanci u utorak, 6. novembra, radije glasali za „još četiri godine“ nego za „još jedan dan“.
Kao urednik virdžinijskih novina, nekako najsadržajniji odgovor na to pitanje dobio sam u anketi koju su studentkinje na praksi novinarstva u mojoj redakciji provele među svojim vršnjacima koji su prvi put glasali na američkim predsjedničkim izborima postavljajući im isto pitanje: Za koga ćete glasati i zašto. Dejvid Rajce (David Rice), osamnaestogodišnjak iz mog susjedstva i maturant u prestižnoj Thomas Jefferson školi za nauku i tehnologiju, odgovarajući na pitanje takođe 18-godišnje Mišel Kejn (Michelle Kain) naveo je dugu listu razloga zbog kojih je glasao za Obamu: zato što je dio djetinjstva proveo u Evropi – u Francuskoj, Belgiji i Grčkoj – i usvojio nešto liberalniji svjetonazor; zato što će iduće godine na koledž i što ima dvije mlađe sestre koje takođe žele da se školuju, a Obama ima više razumijevanja za obrazovanje i za jednakost polova; zato što je Romney, kritikujući predsjednika Obamu za pogibiju Amerikanaca u napadu na konzulat u Libiji „stavio političke interese iznad nacionalne bezbjednosti“ i zato što je – boraveći u Kini kao gost tamošnje porodice u akademskoj razmjeni – zaključio kako je Romneyeva najavljena „strogoća“ prema Kini kao potencijalno najvećim trgovinskim partnerom štetna za dugoročne američke interese.
Amerikanci su se, glasajući za „još četiri godine“ Baracka Obame, prije svega rukovodili vlastitim interesima među kojima su ekonomija i društvene vrijednosti – jednakost žene, zdravstvena zaštita, briga o nemoćnima – visoko na listi prioriteta.
Spoljna politika nije imala odlučujuću, ali imala je važnu, ulogu u tom izboru. Obama je u protekle četiri godine okončao nepopularan rat u Iraku i donio odluku o okončanju intervencije u Afganistanu u 2014. godini; predsjedavao je nad likvidacijom najistaknutijih predstavnika globalnog terorizma – uključujući Osamu bin Ladena – i za razliku od Romneya, koji se okružio savjetnicima iz vremena huškanja pod lažnim izgovorima za intervenciju u Iraku, pružio ruku partnerstva i počeo proces obnove amneričkog moralnog liderstva u svijetu.
To liderstvo u idućim godinama testiraće se, pored ostalog, u američkom odgovoru na iranski nuklearni program: Romney je tokom predsjedničke kampanje uporno kritikovao Obamu za „slabost u stvarima nacionalne bezbjednosti“ ali nikada nije artikulisao šta bi lično uradio drugačije od sadašnjeg predsjednika. Povodom Irana, Obama je više puta ponovio da dok je on u Bijeloj kući Iran neće imati nuklearno oružje: okupio je širok krug saveznika u uspostavi snažnih sankcija povodom iranskog nuklearnog programa i uticao na Izrael da ne preduzima jednostrane akcije i da omogući da sankcije i diplomatski pritisak donesu željeni ishod. Kad je riječ o međunarodnim odnosima – u američkoj javnosti ostavila je bljutav okus „politizacije nesreće“ Romenyeva kritika Obaminog liderstva povodom napada na američki konzulat u Bengaziju u Libiji.
Povodom Obamine pobjede neizbježno je i pitanje: A šta ona može značiti za Balkan?
Najkraći odgovor glasio bi – kontinuitet. U poređenju s Romneyem to je dobra vijest: U Obaminom timu ostaju brojne ličnosti još iz Clintonovog vremena sa savršenim poznavanjem ličnosti, projekata i prevaranata na lokalnoj političkoj sceni.
Za „još četiri godine“ u vezi sa svim mnogobrojnim izazovima može se uraditi mnogo više nego za „još jedan dan“.
