Nakon što je Hilari Klinton (Hillary Clinton) prihvatila nominaciju Demokratske stranke, i zvanično su poznati finalisti američke izborne trke za Bijelu kuću. Amerikanci će na predsjedničkim izborima 8. novembra 2016. birati između dvije ličnosti čija su viđenja Amerike i njene uloge u svijetu dijametralno suprotna u rasponu koji se u našim krajevima mjeri razlikama "između neba i zemlje": Donald Tramp (Trump) ili Hilari Klinton?
Tramp je među republikancima pobijedio s obećanjem kako će "Ameriku opet napraviti velikom", koje počiva na sumornoj slici zemlje na pogrešnom putu i na unutrašnjem i na svjetskom planu koju "samo on" može vratiti na pravi put.
Nasuprot tome – ovonedjeljna konvencija demokrata proticala je u znaku dokazivanja da Amerika već jeste velika i da joj tek predstoje bolji dani: kako je podsjetio njen sadašnji predsjednik – za proteklih osam godina prevladala je najdublju ekonomsku krizu još od Velike depresije tridesetih godina prošlog vijeka, spasila automobilsku industriju, smanjila nezaposlenost, počela da privodi kraju nepopularne ratove, postigla istorijske sporazume o iranskom nuklearnom programu i normalizaciji odnosa s Kubom i ne treba joj predsjednik koji "sam" može da je pravi velikom po svojoj mjeri.
Kontrast ne može biti veći.
Gospođa Klinton ima političko iskustvo bivše prve dame države Arkanzas i Sjedinjenih Država, bivše senatorke i šefice američke diplomatije. Tramp nema ni dana iskustva na bilo kakvoj izbornoj ili političkoj funkciji. Ona nudi kontinuitet američke vodeće uloge u međunarodnim odnosima i provjerenu sposobnost da se nosi s iskušenjima današnjeg svijeta i prijetnjama nacionalnoj bezbjednosti.
On – insistirajući na njenoj odgovornosti što je glasala za rat u Iraku, što je navodno propustila da zaštiti ambasadora i više Amerikanaca ubijenih u napadu na konzulat u Bengaziju, i što je predsjedavala nad diplomatijom u vrijeme eskalirajućeg bezvlašća i nasilja na Bliskom Istoku - nudi i krajnje kontroverzne mjere: izgradnju zida na granici s Meksikom – o trošku Meksika – i protjerivanje 11 miliona "nedokumentovanih" imigranata; zabranu ulaska muslimana u Sjedinjene Države; odustajanja od zaštite članica NATO-a pred mogućim prijetnjama i čak najnovije pozivanje Rusije da nastavi internetsku špijunažu njegovih američkih političkih protivnika.
Birajući između te dvije ličnosti Amerika će ovoga puta birati između kandidata koji igra na kartu širenja strahova i kandidatkinje koja želi da širi nadu i čiji bi izbor, kao što je bio i Obamin prije osam godina, bio istorijski korak: on je tada postao prvi crnac predsjednik, a ona bi bila prva žena predsjednica Sjedinjenih Država.
Velike globalne teme, a američki predsjednički izbori jedna su od najvažnijih tema 2016. godine, neminovno potiču i države i vođe političkih partija na periferiji svjetske politike da nagađaju: a šta bi to moglo značiti za nas? Tim se gatanjem ovih dana bave i neki bosanski političari, valjda da se gledaju bar tuđa posla kad se već godinama ne bave vlastitim.
O Trampu se iz balkanske perspektive malo šta ima reći, jer on svoja kasina i golf terene nije razvijao u našim krajevima, pa preostaje samo instinktivna nada – u dijelu srpske javnosti – da bi njegovo potencijalno približavanje Putinu moglo na neki način voditi i nekom razumijevanju za srpsku poziciju u bosanskim i balkanskim razmjerama.
Mogući izbor Hilari Klinton izaziva oprečna očekivanja među "probosanskim" i "antibosanskim" snagama u Bosni i Hercegovini. Prvi bi željeli da vide obnovu američke vodeće uloge u vezi s budućnošću zemlje i nadaju se da bi ona mogla poželjeti da privede uspješnom kraju nezavršeni najveći spoljnopolitički projekt administracije svoga muža uključujući i inicijativu za "Dayton 2" koji bi najzad osposobio bosansku državu za samostalno funkcionisanje.
Drugi se nadaju da bi, zaokupljeni novim međunarodnim izazovima i žarištima – Sirijom, Irakom i Libijom; vanrednim stanjem u Turskoj; svjetskom imigracijskom krizom; sjevernokorejskom nuklearnom prijetnjom i drugim žarištima nestabilnosti i teritorijalnim sporovima u Aziji; ruskim pritiscima na baltičke članice NATO-a ... – i Amerikanci najzad mogli dići ruke od bosanskog projekta.
Izborna pobjeda Hilari Klinton u novembru mogla bi se pokazati kao loša vijest i za jedne i za druge: Washington najvjerovatnije nije zainteresovan da ponovo preuzima vodeću ulogu u Bosni i Hercegovini, ali ni da prihvati ili prizna bilo čije otcjepljenje ili osamostaljenje. Umjesto ispraznog nagađanja, možda je dobro podsjetiti se šta je sama Hilari Klinton govorila o američkim viđenjima Bosne i Hercegovine u susretu sa studentima i predstavnicima civilnog društva u Narodnom pozorištu u Sarajevu 12. oktobra 2010. godine.
O pozivima na otcjepljenje – rekla je da bi to bila gubitnička opcija jer ne bi bilo ni međunarodnog priznanja ni želje da se sarađuje s tim entitetom. O ustavnim promjenama – kako bi željela da vidi ustavnu reformu koja bi vodila efektivnijoj i funkcionalnijoj vlasti ali to nije nešto što se može nametati izvana: mora se provesti s domaćim vođama i javnosti. Podsjetila je na iskustvo sa zemljama izišlim iz konflikta: "Ljudi moraju sjesti i sami naći rješenja". Ukratko: može se računati na kontinuitet američke podrške ako se najzad dođe do unutrašnje saglasnosti o evropskom putu.
Facebook Forum