(Komentar *)
Ne čudi me, iako me duboko žalosti, kad gledam kako vladajuće partije „tri konstitutivna naroda“ više od dvije decenije nakon rata bez značajnijeg – političkog, intelektualnog, akademskog, javnog otpora – dovršavaju posao koji nisu mogle završiti ni u naponu snage neposredno nakon izborne pobjede 1990: nasuprot slatkorječivim zaklinjanjima u evropski put i standarde na putu su da formiranjem „hrvatskog kanala“ konačno podijele sve što je još ostalo od zajedničkog informativnog prostora.
I nije, naravno, problem – kao što nije ni rješenje – u tome hoće li „od sada pa nadalje i ubuduće“ i formalno biti uveden program koji će se zvati hrvatski nego koliko će nakon toga ostati prostora za afirmaciju zajedničkih vrijednosti; za dijalog o zajedničkim temama evropske budućnosti; za sučeljavanje pogleda kako bi se dolazilo do boljih rješenja.
Pokušaj nacionalne podjele bosanskohercegovačkih medija bilo je jedino o čemu su tri nacionalističke partije bile potpuno saglasne u godini prije izbijanja rata. Tada su novinari – uz podršku bosanskohercegovačke javnosti – odbranili profesionalnu nezavisnost medija i na kraju im je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine dao za pravo.
Od tada je nacionalna podjela svih institucija, od aparthejdske „dvije škole pod jednim krovom“ do priznanja kako u takvom sistemu vrijednosti ne može da se provede ni presuda evropskog suda u „slučaju Sejdić-Finci“ o ravnopravnosti „ostalih“, učinila gotovo neminovnim i dokusurenje ideje o očuvanju zajedničkog televizijskog programa.
Ali, dok sam o mehanizmima kojima su balkanske nacionalističke vođe koristile medije za pretvaranje dojučerašnjih dobrih susjeda u „vijekovne neprijatelje“ pisao i knjige i držao predavanja i konferencije, moram priznati da me ni ta lična iskustva nisu pripremila za atmosferu u kojoj će – sa izbornom pobjedom Donalda Trampa (Trump) – i američki mediji doživjeti da ih predsjednik Sjedinjenih Država naziva „neprijateljima američkog naroda“.
„Ja sam u ratu s medijima. Oni su među najnepoštenijim ljudskim bićima na planeti, je li tako?“, rekao je Tramp u svom prvom predsjedničkom nastupu u sjedištu CIA.
Prvoga dana nakon predsjedničke inauguracije tezu o „nepoštenim medijima“ i „lažnim vijestima“ dokazivao je na potpuno nebitnim – a uz to i očito netačnim – tvrdnjama kako mediji nisu pokazali koliko je njegova inauguracija bila veličanstvenija od svih do tada.
Mediji su odgovorili prikazujući na jednoj polovini televizijskog ekrana snimke upadljivo masovnije gomile na inauguraciji bivšeg predsjednika Obame 2008. godine a na drugoj polovini snimke manje impresivne gomile na Trampovom krunisanju.
Kad su novinari insistirali kako se administracija sa netačnim procjenama brojnosti publike na inauguraciji upustila u neistine, Trampova bliska saradnica u gledanom nedjeljnom TV programu rekla je kako je riječ o legitimnim „alternativnim faktima“.
Tramp je ratovao s medijima tokom cijele predsjedničke kampanje optužujući ih da su pristrasni protiv njega; rugajući se na izbornom skupu reporteru s invaliditetom; javno komentarisao navodno menstrualno stanje televizijske voditeljice; optuživao medije čak i za nacističke metode što su učesnici nekih njegovih predizbornih skupova prihvatili koristeći nacističko ime za medije - „Lugenpresse“ ili „lažljiva štampa“.
Tramp je na jednoj od svojih predsjedničkih konferencija za štampu odbio da odgovori na pitanje reportera CNN-a rekavši mu kako on predstavlja „lažne vijesti“.
Koristeći društvene mreže, posebno Twitter, za direktnu komunikaciju s javnošću Tramp uporno potkopava vjerodostojnost tradicionalnih medija, nazivajući ih „propalim“, dok istovremeno favorizuje neke od ekstremnih desničarskih medija koji su podržavali pa i tematski oblikovali njegovu kampanju.
Kad je Tramp optužio „nepoštene medije“ da nedovoljno ili nikako ne izvještavaju o terorističkim napadima, njegova služba za štampu proizvela je popis 78 takvih napada, da bi mediji istoga dana pokazali kako je o svakom od tih napada štampa pisala, u nekim slučajevima u skladu s težinom napada i vrlo opširno. Ni domaća ni međunarodna štampa, ni švedski diplomati i politički prvaci, međutim, nisu mogli da nađu šta to Tramp zna a oni ne znaju o navodnom incidentu „prošle noći u Švedskoj“.
„Pogledajte šta se događa u Njemačkoj, pogledajte šta se događalo prošle noći u Švedskoj. U Švedskoj, ko bi to vjerovao. U Švedskoj. Oni su primili veliki broj izbjeglica iz većinski muslimanskih zemalja i imaju probleme za kakve nikad nisu mislili da su mogući“, rekao je Tramp.
Predsjednikove izjave o medijima kao „neprijateljima američkog naroda“ izazvale su oštre reakcije i iz njegove vlastite Republikanske stranke: senator iz Arizone i bivši predsjednički kandidat Džon Mekejn (John McCain) izjavio je kako „tako počinju diktature“.
Prijestonički dnevnik, The Washington Post, izrazio je redakcijsku brigu za stanje u društvu u ova prevratnička vremena uvodeći novi moto ispod naslova lista na prvoj strani: „Demokratija umire u tami“. Odgovor „neprijateljskih“ medija na predsjednička pretjerivanja ipak je dobar znak dugoročnijih perspektiva demokratije.
Facebook Forum