(Komentar *)
Građani stotinu i više država – od ukupno 193 članice Ujedinjenih nacija – imali su priliku da "od srijede do petka" (kao u pačjoj školi iz djetinjstva) gledaju fotografije svog predsjednika ili premijera s američkim predsjednikom Donaldom Trampom (Trump) i prvom damom Amerike Melanijom Tramp. U Srbiji – Aleksandar Vučić, u Hrvatskoj – Andrej Plenković, u Crnoj Gori – Filip Vujanović, na Kosovu – Hašim Tači (uz to sa suprugom), u Bosni i Hercegovini – Dragan Čović ... u Gani – Nana Addo Dankwa Akufo-Addo, i, da ne duljim, gotovo svaki šef država ili vlada okupljenih na godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a u Njujorku imao je priliku da se rukuje i slika s Trampovima.
Slike u medijima njihovih zemalja ostavljaju utisak posebnog uvažavanja bez navođenja konteksta u kojem ti "susreti na marginama zasjedanja" traju najčešće tek koliko i kliktaj kamere. A onda: sljedeći.
Te fotografije "za uspomenu i dugo sjećanje" na gostovanje u Njujorku u septembru 2017. ipak su drugačije od uobičajenih sa ovih godišnjih najčešće uspavljujućih zasjedanja na kojima predstavnici država iščitavaju duga izlaganja o višedecenijskim, ali i novonastalim, svjetskim pitanjima i žarištima.
Ovo zasjedanje drugačijim – pa i nezaboravnim – učinio je upravo Tramp.
Za razliku od diplomatski uzdržanog državničkog tona uobičajenih izlaganja pred Generalnom skupštinom, novi američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran.
Tako je sjevernokorejskog vođu nazvao "čovjekom s raketama u samoubilačkoj misiji za sebe i svoj režim" i zaprijetio da u slučaju napada na Sjedinjene Države i njihove saveznike neće biti izbora osim "totalnog uništenja" Sjeverne Koreje.
Njegovi sljedbenici bili su ushićeni da vide Trampa "onakvog kakvog su birali".
Američki analitičari kažu kako je to jezik koji priliči dječijoj svađi u školskom dvorištu ali ne vodi računa o strepnjama američkih saveznika, poput Južne Koreje i Japana, koji bi u slučaju izbijanja rata pretrpjeli apsolutno neprihvatljive žrtve i razaranja.
Tramp je u sličnom nepomirljivom tonu govorio o Iranu kao "ubilačkom režimu" nazivajući sporazum o kontroli iranskog nuklearnog programa kao "sramotan" i ostavljajući mogućnost američkog odbacivanja tog teško postignutog akta; za Venecuelu je rekao da je "socijalistička diktatura" i najavio da bi Sjedinjene Države mogle poduzeti "dalje mjere"; tim izazovima dodao je i Kubu i Siriju.
- Pročitajte i ove kolumne Kemala Kurspahića: Bosansko do podne i popodne | Lekcije iz evropejstva | 'Trampići' iz našeg sokaka
U prvim analizama Trampovog govora zapaža se njegovo insistiranje na "suverenitetu" – tu riječ je spomenu 21 put – zaključujući kako "snažne, suverene nacije omogućuju različitim zemljama s različitim vrijednostima, različitim kulturama i različitim snovima da ne samo koegzistiraju nego i da rade jedni s drugima na osnovu uzajamnog poštovanja". U tom je kontekstu spomenuo i rusko narušavanje ukrajinske suverene teritorije.
Riječ je, da ipak ponovimo, o "prvim analizama".
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je novinarima u Njujorku kako taj govor od 45 minuta valja analizirati idućih 45 dana kako bi se izvukli odgovarajući zaključci i za politiku Srbije: on je zapazio kako se moglo čuti "mnogo teških reči" i kako je Srbiji, kao maloj zemlji, najbolje da ostane izvan svakog radara i da se nikad ne nađe "na spisku zemalja koje je danas u pakao slao američki predsednik".
Vučić, ipak, nije ostao sasvim izvan radara: kaže da se na prijemu četiri puta rukovao s Trampom, da ga je pozvao da posjeti Srbiju i da je čuo da je poziv prihvaćen.
Nasuprot predsjedniku Srbije, koji bi najradije da njegova zemlja ostane izvan radara koji označava svjetska žarišta, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović pri kraju svog govora – okrenutog globalnim temama poput klimatskih promjena i položaja žene u društvu – pokušao je da internacionalizuje jedan unutrašnji bosanskohercegovački problem:
"… sa zabrinutošću želim skrenuti pažnju kako u ovom trenutku moja zemlja prolazi kroz jedno razdoblje značajnih iskušenja. Duboko sam uvjeren kako jedan konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini ne može biti ni sretan, ni prosperitetan ako to nisu i ostala dva konstitutivna naroda i svi naši žitelji. U tom smislu smatram da mi, unutar Bosne i Hercegovine, moramo uraditi nužan iskorak te do kraja ove godine usvojiti izmjene izbornog zakonodavstva, a u skladu s odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Kao i do sada, očekujemo razumijevanje i podršku međunarodne zajednice u rješavanju ovog pitanja od vitalnog značaja za daljnju demokratizaciju i ostavarenje naše pune integracije u Evropsku uniju."
Pored svih izazova koje je naveo ili otvorio Tramp, ko bi još u svijetu imao interesa da sluša jadikovke predsjednika jedne od vladajućih partija o Bosni i Hercegovini kako "jedan narod drugom narodu bira predstavnike", ostavljajući rijetke koji su to do kraja saslušali pred logičnim pitanjem: ako je tako – ko je onda izabrao njega?
Facebook Forum