Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
The Washington Post, u pregledu vijesti iz svijeta u svom izdanju od četvrtka, 10. januara, u dnu strane donosi agencijsku fotografiju srpskih policajaca na paradi u Banjaluci, sa samo dvije rečenice ispod slike: „Policajci marširaju u bosanskom gradu Banja Luka u paradi koja obilježava dan iz 1992. kad su bosanski Srbi proglasili vlastitu državu u Bosni, potpaljujući uništavajući četverogodišnji rat. Događaj je održan uprkos protivljenju drugih etničkih grupa u zemlji“.
Balkanska istorija, pa i njena krvava epizoda iz devedesetih, ne može naravno stati u potpis pod sliku pa zato ne treba preuveličavati ni površnu opasku autora kako je proslava održana „uprkos protivljenju drugih etničkih grupa“ niti propust da se makar i u samo dvije rečenice spomene kako je obilježavanje tog datuma i Ustavni sud proglasio – neustavnim.
Pretpostavka o „protivljenju drugih etničkih grupa“ pokazala se, međutim, kao prevaziđeni stereotip po kojem bi Hrvati i Bošnjaci, koji su i jedni i drugi bili među žrtvama velikodržavnog projekta proglašavanja srpskih republika na teritorijama sa značajnijim postotkom srpskog stanovništva i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u ime tog zajedničkog istorijskog iskustva morali osjećati i zajedničko neslaganje s obilježavanjem dana kad je proglašena tada samozvana „republika“ čije je teritorijalno zaokruživanje bilo moguće jedino u „etničkom čišćenju“ i – u terminologiji haških presuda – „pokušaju istrebljenja“ i hrvatskog i tada muslimanskog stanovništva.
Nasuprot toj pretpostavci iz agencijske vjestice o „protivljenju drugih etničkih grupa“ novoj banjalučkoj demonstraciji nipodaštavanja državnih institucija, bosanskohercegovački Hrvati i susjedna Republika Hrvatska bili su zastupljeni „u punom kapacitetu“ na proslavi u Banjaluci: hrvatski narod u ovoj su prilici zastupali njegovi samozvani „jedini legitimni predstavnici“, kompletan vrh HDZ-a predvođen predsjednikom te stranke Draganom Čovićem, a Republiku Hrvatsku njen veleposlanik u Bosni i Hercegovini. To što je on dan nakon ovog skandala – u kojem ambasador jedne evropske države prisustvuje protivustavnoj proslavi u jednom entitetu države u kojoj služi – pozvan na „konzultacije“ u Zagreb ne mijenja ništa na bljutavom osjećanju kako su nasuprot retorici svetog nacionalnog dostojanstva vječni samo apetiti velikodržavlja na štetu susjedne države.
Čak i kad su Srbija i Hrvatska međusobno ratovale, njihovi tadašnji predsjednici Milošević i Tuđman su u Karađorđevu dogovarali podjelu Bosne i Hercegovine o čemu pored svjedočenja učesnika tih susreta postoji i Tuđmanov crtež podijeljene BiH na salveti sa diplomatske večere. Njihovo razumijevanja o „srpskim“ i „hrvatskim“ paradržavama u susjednoj zemlji dalje je provođeno u susretima njihovih izvođača radova Karadžića i Bobana u maju 1992. u Gracu u Austriji a zatim i Bobana i Božidara Vučurovića u Hercegovini gdje su zaključili kako će granica između hrvatske i srpske države biti Neretva s „duhovitim“ zaključkom kako Muslimanima ostaje samo Neretva.
„Konzultacije“ veleposlanika Hrvatske u Bosni i Hercegovini s državnim vodstvom u Zagrebu na temu iz kultne televizijske serije Audicija – „a šta kažu u Banjaluki“ (o Buregdžinici Čabaravdić kao najboljoj u Sarajevu) – loša su i zakasnjela predstava navodnog „poštovanja suvereniteta“ Bosne i Hercegovine i „potpore njenom euroatlantskom putu“: veleposlanik i najudaljenije države, a ne zemlje u neposrednom susjedstvu, morao bi znati šta u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu znači njegovo učešće u neustavnoj svečanosti u Banjaluci ako već ni on ni najviši predstavnici „jedino legitimne hrvatske partije“ u Bosni i Hercegovini nisu imali nikakvih rezervi da učestvuju u obilježavanju rođendana entiteta sa čijih su teritorija istrijebljeni i Hrvati; u odavanju počasti srpskom generalu osuđenom za zločine nad Hrvatima u Šibeniku; ni da – uz predstavnike Rusije i Srbije – budu jedini koji će svojim prisustvom dati legitimitet jednoj demonstraciji gaženja Ustava države čije uvažavanje i euroatlantske perspektive će sve manje zavisiti od susjeda kojima tek predstoji pravdanje ili pred kritičkom javnošću ili pred vlastitom savješću.
A ako je riječ o američkoj javnosti, njeno razumijevanje Bosne i Hercegovine naravno ne zavisi od stereotipa iz potpisa za agencijsku sliku sa proslave u Banjaluci. Za one intelektualno zahtijevnije i radoznalije postoje i gomile knjiga i publikacije, poput magazina The Atlantic, koji je ovih dana objavio opširan esej britanskog novinara Maxima Edwardsa pod naslovom „Predsjednik koji hoće da rasturi vlastitu državu“ u čijem uvodu se kaže: „Malo je nacionalnih vođa koji bi nazvali svoju zemlju 'nemogućom državom'. Još ih je manje koji bi aktivno propagirali njen raspad. Gotovo nijedan ne bi rizikovao višedecenijski mirovni sporazum da bi to proveo. Ali tu je bosanski (predsjednik) Milorad Dodik.
„Ja sam Srbin ... Bosna je samo moje radno mjesto“ - The Atlantic citira Dodikovu izjavu samo dan nakon njegove inauguracije za šefa bosanske države.
Učestale potvrde iz vrhova američke spoljne politike o kontinuitetu američke podrške „teritorijalnom integritetu i suverenitetu“ i „euroatlantskim perspektivama bosanske države“ – od državnog sekretara i njegovog zamjenika, od izaslanika za Balkan i tek imenovanog novog američkog ambasadora u Sarajevu – nagovještaj su da potkopavanje BiH iz susjedstva ima i cijenu koja bi tek mogla dospjeti za naplatu.
Facebook Forum