Ovaj petak, 28. marta 2014, dan je u kojem se očitije nego u prethodnim dugim godinama zaostajanja za susjedima i Evropom vidi sva bezidejnost i beskorisnost aktuelnog bosanskohercegovačkog političkog vodstva.
U Sarajevu se, naime, drugim važnim poslom – na raspravi o zaštiti žena žrtava rata i sprečavanju seksualnog nasilja u sukobima – okuplja evropska diplomatska elita ali niti Evropljani imaju šta novo reći Bosancima niti Bosanci Evropljanima.
Otkako su Evropljani digli ruke od višemjesečnih nastojanja za posredovanje u provođenju presude Evopskog suda za ljudska prava o ravnopravnosti građana u izbornom procesu bosanski politički prvaci nisu napravili ama baš ništa kako bi pokazali da žele ukinuti ustavnu diskriminaciju uoči oktobarskih izbora.
Tako ni gostujućoj A reprezentaciji evropske diplomatije – među ostalima i ministrima spoljnih poslova Velike Britanije, Austrije, Mađarske i Hrvatske – ne mogu ponuditi bilo kakav znak da su im euroatlantske perspektive zemlje bilo šta osim poslovične “zadnje rupe na svirali”.
Zauzvrat, ni gostuući Evropljani ne donose ništa bolje vijesti o rangiranju Bosne i Hercegovine na njihovoj listi prioriteta. Ove nedjelje su, naime, na američko-evropskom samitu u Briselu saopštili kako Sjedinjene Države i Evropska Unija "dijele duboku zabrinutost zbog sadašnjeg političkog i privrednog zastoja u BiH i spremne su da pomognu toj zemlji u približavanju EU i euro-atlantskim strukturama".
U prevodu: spremni smo da pomognemo ali ne i da radimo vaš posao. Takva, mora se reći - dosljedna poruka, jer se ponavlja još otkako su “stopostotnjaci” u aprilu 2006. odbacili međunarodno posredovani paket ustavnih promjena sračunatih na postepeno jačanje bosanske države, ohrabruje prije svega protivnike bilo kakvih promjena jer otklanja njihov strah od međunarodnog nametanja proevropskih reformi i ostavlja prostor raspirivanju obećanja kako će s protokom vremena postajati jasno kako je Bosna i Hercegovina “nemoguća zemlja” i kako je “miran razlaz” najbolje rješenje za sve. Bilo bi logično – ali se ne događa – da ta usaglašena američko-evropska poruka potakne, prije svega, proevropske snage u Bosni i Hercegovini, one koji iskreno vjeruju kako su euroatlantske integracije najvitalniji nacionalni interes, da sa evropskim partnerima utvrde šta zaista mora da se učini i kojim redom i da onda traže i okupljaju domaće partnere spremne da doprinose evropskoj budućnosti građana a da se pri tome ne odriču ustavnih garantija ravnopravnosti.
Umjesto toga - poruka iz svijeta “spremni smo da pomognemo” i dalje će nastaviti da se koristi za pothranjivanje etničkih strahova i gotovosti, za nadvikivanje o patrotizmu i sakupljanje poena pred oktobarske izbore, za konfrontacije između “branilaca” i “izdajnika” nacionalnih interesa.
Dobar primjer za zloupotrebu te poruke iz Brisela i Vašingtona su domaća raspirivanja očekivanja ili strahova od nekakvog “Daytona 2”. Dovoljno je da negdje neki, domaći ili međunarodni, političar ili analitičar spomene sazivanje nove međunarodne konferencije o preuređenju Bosne i Hercegovine pa da se razmahne obnovljena debata o ukidanju i odbrani Republike Srpske. Poruka “spremni smo da pomognemo”, međutim, ne daje osnova za takva očekivanja: svijet je saglasan o tome da Bosnu i Hercegovinu vidi kao jedinstvenu državu s dva multietnička entiteta utkanu u viziju mirne i ujedinjene Evrope. Prevedeno na jezik dugoročnih perspektiva: niti će biti ukidanja ni otcjepljenja Republike Srpske. Da je to poznato javnosti na obje krajnosti lokalnog političkog spektra niti bi ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine koristio susrete s evropskim diplomatima da pokuša da ih pridobije za “aktivniji angažman” – i nakon što su oni nedvosmisleno poručili da je za povratak na evropski put potrebna prije svega unutarbosanska saglasnost i inicijativa – niti bi predsjednik Republike Srpske vodio još jednu izbornu kampanju s povicima “ne damo Srpsku” ako nema nikoga ko osporava njeno postojanje.
Sličnu stratešku vrijednost, domašaja dosjetke trla-baba-lan, imaju i nastojanja da se po svaku cijenu današnja zbivanja u vezi s Krimom i Ukrajinom povežu sa sudbinom Kosova ili perspektivama Republike Srpske: Zapad u osudi krimskog referenduma i pripajanja ukrajinske pokrajine Rusiji ne vidi nikakve sličnosti ili opravdanja primjenjiva na balkanske slučajeve. Rusi na Krimu nisu bili izloženi državnom teroru i progonu, masovnim pokoljima I genocidu kakav je međunarodnopravno ustanovljen u Srebrenici i zato se ni samostalnost Kosova ni otcjepljenje Republike Srpske ne mogu osporavati ili zagovarati s pozivanjem na krimski scenarij.
Evropski diplomati tako u boravku u Sarajevu mogu doživjeti i jedinstveno iskustvo: da kao visoki gosti nemaju nijednog domaćina kojeg bi – na neki praktičan način – zanimala američka i evropska “spremnost da pomognu”. Oni su, umjesto perspektivama Bosne i Hercegovine, zaokupljeni temama koje su za sav ostali svijet odavno završena priča ili lokalnim obračunavanjima u kojima je cijeli četverogodišnji mandat aktuelne vlasti protekao u razvaljivanju jednih i krpljenju drugih parlamentarnih većina dok zemlja na evropskom putu uporno klizi unazad.
U Sarajevu se, naime, drugim važnim poslom – na raspravi o zaštiti žena žrtava rata i sprečavanju seksualnog nasilja u sukobima – okuplja evropska diplomatska elita ali niti Evropljani imaju šta novo reći Bosancima niti Bosanci Evropljanima.
Otkako su Evropljani digli ruke od višemjesečnih nastojanja za posredovanje u provođenju presude Evopskog suda za ljudska prava o ravnopravnosti građana u izbornom procesu bosanski politički prvaci nisu napravili ama baš ništa kako bi pokazali da žele ukinuti ustavnu diskriminaciju uoči oktobarskih izbora.
Tako ni gostujućoj A reprezentaciji evropske diplomatije – među ostalima i ministrima spoljnih poslova Velike Britanije, Austrije, Mađarske i Hrvatske – ne mogu ponuditi bilo kakav znak da su im euroatlantske perspektive zemlje bilo šta osim poslovične “zadnje rupe na svirali”.
Zauzvrat, ni gostuući Evropljani ne donose ništa bolje vijesti o rangiranju Bosne i Hercegovine na njihovoj listi prioriteta. Ove nedjelje su, naime, na američko-evropskom samitu u Briselu saopštili kako Sjedinjene Države i Evropska Unija "dijele duboku zabrinutost zbog sadašnjeg političkog i privrednog zastoja u BiH i spremne su da pomognu toj zemlji u približavanju EU i euro-atlantskim strukturama".
U prevodu: spremni smo da pomognemo ali ne i da radimo vaš posao. Takva, mora se reći - dosljedna poruka, jer se ponavlja još otkako su “stopostotnjaci” u aprilu 2006. odbacili međunarodno posredovani paket ustavnih promjena sračunatih na postepeno jačanje bosanske države, ohrabruje prije svega protivnike bilo kakvih promjena jer otklanja njihov strah od međunarodnog nametanja proevropskih reformi i ostavlja prostor raspirivanju obećanja kako će s protokom vremena postajati jasno kako je Bosna i Hercegovina “nemoguća zemlja” i kako je “miran razlaz” najbolje rješenje za sve. Bilo bi logično – ali se ne događa – da ta usaglašena američko-evropska poruka potakne, prije svega, proevropske snage u Bosni i Hercegovini, one koji iskreno vjeruju kako su euroatlantske integracije najvitalniji nacionalni interes, da sa evropskim partnerima utvrde šta zaista mora da se učini i kojim redom i da onda traže i okupljaju domaće partnere spremne da doprinose evropskoj budućnosti građana a da se pri tome ne odriču ustavnih garantija ravnopravnosti.
Umjesto toga - poruka iz svijeta “spremni smo da pomognemo” i dalje će nastaviti da se koristi za pothranjivanje etničkih strahova i gotovosti, za nadvikivanje o patrotizmu i sakupljanje poena pred oktobarske izbore, za konfrontacije između “branilaca” i “izdajnika” nacionalnih interesa.
Sličnu stratešku vrijednost, domašaja dosjetke trla-baba-lan, imaju i nastojanja da se po svaku cijenu današnja zbivanja u vezi s Krimom i Ukrajinom povežu sa sudbinom Kosova ili perspektivama Republike Srpske
Sličnu stratešku vrijednost, domašaja dosjetke trla-baba-lan, imaju i nastojanja da se po svaku cijenu današnja zbivanja u vezi s Krimom i Ukrajinom povežu sa sudbinom Kosova ili perspektivama Republike Srpske: Zapad u osudi krimskog referenduma i pripajanja ukrajinske pokrajine Rusiji ne vidi nikakve sličnosti ili opravdanja primjenjiva na balkanske slučajeve. Rusi na Krimu nisu bili izloženi državnom teroru i progonu, masovnim pokoljima I genocidu kakav je međunarodnopravno ustanovljen u Srebrenici i zato se ni samostalnost Kosova ni otcjepljenje Republike Srpske ne mogu osporavati ili zagovarati s pozivanjem na krimski scenarij.
Evropski diplomati tako u boravku u Sarajevu mogu doživjeti i jedinstveno iskustvo: da kao visoki gosti nemaju nijednog domaćina kojeg bi – na neki praktičan način – zanimala američka i evropska “spremnost da pomognu”. Oni su, umjesto perspektivama Bosne i Hercegovine, zaokupljeni temama koje su za sav ostali svijet odavno završena priča ili lokalnim obračunavanjima u kojima je cijeli četverogodišnji mandat aktuelne vlasti protekao u razvaljivanju jednih i krpljenju drugih parlamentarnih većina dok zemlja na evropskom putu uporno klizi unazad.