Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Nikome ko prati zapaljivu prepisku na društvenim mrežama u regionu, ili učestvuje u njoj, ne treba objašnjavati koliko je ta debata ispunjena mržnjom do poniženja – pa i moralnog uništenja – neistomišljenika. To, naravno, nije balkanski specijalitet: naši ekstremisti bar u tome slijede svjetski modni trend. Tako u Americi, u očekivanju državnog praznika posvećenog moralnoj ostavštini heroja borbe za rasnu i građansku jednakost, doktora Martina Luthera Kinga, koji se obilježava u ponedjeljak, 20. januara, kolumnista Washington Posta Majkl (Michael) Gerson iz bogatstva mudrosti nenasilne borbe za promjene izdvaja sljedeću poruku Kinga: „Tama ne može potisnuti tamu; samo svjetlost to može. Mržnja ne može protjerati mržnju; samo ljubav to može.“
King je vjerovao kako ne možete biti neutralni između dobra i zla, ali i kako strast za pravdom ne zahtijeva istovremeno da se porazi protivnik i kako patnja zbog viših ciljeva može biti moćnija od ubijanja zbog viših ciljeva. Gerson te visoke moralne principe primjenjuje na današnje duboke podjele u američkom društvu, sumirajući tu zabrinutost u naslovu svoje kolumne: „Trend koji prijeti da postane tragedija“.
Ta uzvišenost kulture dijaloga, uvažavanje razlika u mišljenjima i traženje zajedničkog, zastrašujuće je odsutna iz debate o gotovo svemu najsuštinskijem za budućnost države i društva: za i protiv euroatlantskih integracija; nepoštovanje i slova i duha Dejtonskog sporazuma; verbalna podrška iz susjedstva „suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ Bosne i Hercegovine uz uporno dovođenje u pitanja i jednog i drugog u međudržavnim i međunarodnim odnosima; rehabilitacija – i čak javna promocija - zločinačkih ideologija i pokreta i iz Drugog svjetskog rata i balkanskih ratova devedesetih.
U toj atmosferi isključivosti na društvenim mrežama samo ponekad se pojavi i duhovit poziv na razgovor kao komentar ovih dana o zloj političkoj sreći bosanskohercegovačkih Hrvata: "Imaju dva predsjednika, a nijednog nisu birali". Osim osporavanja legitimnosti člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića, iako su u izborima u Hrvatskoj jednodušno glasali za dosadašnju predsjednicu, pobijedio je njen protivkandidat Zoran Milanović. Njihova vodeća partija, HDZ BiH, nije gubila vrijeme da neželjenom pobjedniku uz čestitku na pobjedi poruči i šta od njega očekuje: da se nastavi brinuti o Hrvatima u Bosni i Hercegovini i sarađivati s njihovim legitimnim predstavnicima.
Saradnja sa susjednom državom i njenim ustavno izabranim Predsjedništvom nikad i nije bila među političkim prioritetima vladajuće partije u Hrvatskoj čiji predstavnici u svim međunarodnim kontaktima i institucijama dokazuju navodno ugroženu „jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda“ koja bi se – po njima - mogla postići samo izmjenama izbornog zakona i čak daljom teritorijalnom podjelom Bosne i Hercegovine s obnovom ratne „Hrvatske Republike Herceg-Bosna“ kao tvorevine međunarodno osuđenog udruženog zločinačkog poduhvata.
Ali, legitimnost je ovih dana ključna riječ i u drugim bespoštednim obračunima na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, od državnog i entitetskog do kantonalnog nivoa s epicentrom u kantonu Sarajevo.
Na državnom planu – u otimačini za svaku poziciju u vlasti, i apsolutizaciji kriterija podjele plijena na tri trećine s težnjom da ona moja ipak bude veća od druge dvije, nikako da se privede kraju formiranje organa vlasti po rezultatima izbora 2018. godine i da najzad počnu da se bave poslovima euroatlantskih aspiracija zemlje.
Na entitetskom – legitimnost i teritorijalni integritet države dovodi se u pitanje i pozivanjem na pravo na otcjepljenje entiteta i pozivanjem na formiranje trećeg. Ovih dana, ta kampanja doživjela je i godišnju ritualnu reprizu u vidu euforičnog obilježavanja 9. januara kao „Dana državnosti Republike Srpske“ uprkos tome što je najviša sudska instanca u državi – Ustavni sud Bosne i Hercegovine - proglasila taj praznik neustavnim.
Na kantonalnom – kriza u vezi sa smjenom kantonalne vlade, možda i zato što se njen rad, konkretnije nego rad institucija na entitetskom i državnom nivou, tiče najvitalnijih interesa građana, iz dana u dan raskrinkava priču o „brizi za državne interese“. Dvije žene, koje su slijedeći nalog odgovornosti pred onima koji su glasali za njih – radije nego diktat novodogovorene koalicije – postale posljednja prepreka ekspresnoj smjeni vlade, uz ne malu podršku poštovalaca građanske hrabrosti, našle su se i na udaru izljeva primitivne mržnje, nepristojnih insinuacija o privatnom životu, rasističkog preispitivanja patriotizma zbog „drugačijeg imena“.
U žurbi da se provede koalicioni prioritet smjene kantonalne vlade, uprkos pozitivnim ocjenama njenog rada od strane najpozvanijih stranih partnera na projektu mirne Bosne, pokazuje se ne samo koliko je nagon za očuvanje privilegija vlasti – upravljanja kantonalnim budžetom, postavljenja ideološki i rodbinski najbližih na najpoželjnije poslove u javnim službama, dodjele najunosnijih poslova stranačkim favoritima – važnije od bilo kakvih uzvišenih moralnih principa. Uključujući i legitimnost politički odluka.
U pohodu na kantonalnu vlast, jurišnici vjerovatne nove većinske koalicije u odanosti partijskom nalogu s vrha kao da se rukovode pravilom iz vremena rimske imperije: „U službi Cezara, sve je legitimno“. Čak i ako se taj „posao“ može završiti u redovnoj proceduri. Bez drame.
Facebook Forum