(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Najnovija diplomatska afera u Bosni i Hercegovini, izazvana autorskim tekstom ruskog ambasadora Petra Ivancova u „Glasu Srpske“ u kojem tvrdi kako u Bosni i Hercegovini nema konsenzusa o pristupanju NATO-u i kako njeno „guranje u NATO“ potkopava temelje funkcionisanja zemlje i ugrožava njenu bezbjednost i stabilnost, potisnuta je u drugi plan događajima većeg emocionalnog naboja ili globalne zdravstvene krize: obilježavanjem 25. godišnjice genocida u Srebrenici i rastućim razmjerama pandemije korona virusa.
- Kurspahić: O Srebrenici bez stida
- Dvije i po decenije poslije: Ukopano još devet žrtava, zatražena zabrana negiranja genocida u Srebrenici
Tako su poziv ministarke spoljnih poslova Bisere Turković ruskom ambasadoru na razgovor u Ministarstvo povodom tog teksta i njegova uvjeravanja kako Rusija „podržava suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne i Hercegovine“ ostali nekako u drugom planu – do nekog novog povoda.
Iskustvo, međutim, pokazuje kako to što bi trebalo da bude bosanskohercegovačka diplomatija nikada nije na odgovarajući način stavila na međunarodni dnevni red rusko miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine kao primjer „štetnog ruskog uticaja“ u regionu koji jeste predmet strateških razmatranja u zapadnim prijestonicama i savezima.
Nije, naravno, trebalo čekati na tekst ambasadora Ivancova u „Glasu Srpske“ da bi se dokumentovalo rusko miješanje u bosanskohercegovačke stvari. Ono se rutinski – već godinama – manifestuje na zasjedanjima Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Njujorku i Savjeta za implementaciju mira (PIC) u Sarajevu: Rusija uporno odbija da prihvati polugodišnje izvještaje Visokog predstavnika Savjetu bezbjednosti – ocjenjujući ih „antisrpskim“ – a na zasjedanjima PIC-a uskraćuje podršku saopštenjima u kojima se podržavaju „euroatlantske aspiracije“ Bosne i Hercegovine.
„To nije jedina alternativa za BiH“ – standardan je ruski stav.
Kad predstavnici Rusije tvrde kako u Bosni i Hercegovini „nema konsenzusa o pristupanju NATO-u“ oni, naravno, dobro znaju da je saglasnost o tome postojala i da je Bosna i Hercegovina na svim nivoima odlučivanja i formalno usvojila državnu strategiju u kojoj su članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji najviši državni interes što je i formalno potvrđeno zahtjevom za prijem u NATO 2009. godine.
Od tada je, uz podršku i ohrabrenje iz Rusije, vladajuća partija u Republici Srpskoj nizom jednostranih odluka – od protivljenja knjiženju perspektivne vojne imovine na državu do donošenja u entitetskoj skupštini „rezolucije o neutralnosti“ koja može da se proglasi samo na nivou države a ne entiteta – potkopala postignuti konsenzus i praktično preuzela ulogu predstavnika ruskih interesa u Bosni i Hercegovini.
Nasuprot upornom uvjeravanju o ruskoj podršci „suverenitetu, teritorijalnom integritetu i nezavisnosti“ Bosne i Hercegovine Rusija se potvrđuje kao advokat srpskog nacionalizma, s kulminacijom u stavljanju veta na britanski predlog rezolucije o osudi genocida u Srebrenici u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija 2015.
Zašto bi onda, nakon višegodišnjih štetnih ruskih uticaja na proces pomirenja u Bosni i Hercegovini, trebalo posvećivati posebnu pažnju autorskom tekstu ruskog ambasadora u "Glasu Srpske"? Pored ostalog, zato što se, sa pomjeranjem sfera uticaja na Balkanu posljednjih godina – i posebno s prijemom u NATO Crne Gore i Sjeverne Makedonije – Bosna i Hercegovina našla na samoj liniji razdvajanja dva svijeta: ruske i zapadne sfere uticaja.
Rusija tretira Zapadni Balkan kao evropsku periferiju i nastojala je da spriječi pristupanje Crne Gore i Sjeverne Makedonije zapadnom vojnom savezu. Iako pritisci na te dvije zemlje još nisu obustavljeni, i nastavljaju se poticanjem unutrašnjih napetosti, prijemom tih dviju zemalja u NATO Bosna i Hercegovina se, htjela-ne htjela, našla pred geostrateškim izborom s koje će se strane nove željezne zavjese naći.
Izbor nije samo vojno-strateški. Ispunjavanje uslova za prijem u euroatlantske integracije, NATO i EU, podrazumijeva i prihvatanje i primjenu zapadnih standarda u obuzdavanju korupcije i uspostavi vladavine prava kao pretpostavki za povećanje i sigurnost stranih investicija.
Nakon što nije uspjela spriječiti euroatlantske aspiracije Crne Gore i Sjeverne Makedonije, Rusija bi u narednom periodu mogla pojačati nastojanja da s osloncem na Srbiju i Republiku Srpsku koristi raspoloživa sredstva uticaja, malo pomoći u naoružanju-malo ekonomske podrške u energetskom sektoru-malo igranja na emocije vjerske i kulturne bliskosti, uz svu podršku njenom „suverenitetu, teritorijalnom integritetu i nezavisnosti“ spriječi približavanje Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracijama.
Ruski „štetni uticaj na Balkanu“ ima i širi kontekst nadmetanja drugih zainteresovanih aktera, Turske-Kine-zalivskih monarhija, u kojem Rusija nastoji da obnovi status nezaobilaznog faktora svjetske politike u stvarima u kojima još može uticati kao što su proširenje NATO-a, pregovori Srbije i Kosova i situacija u Bosni i Hercegovini.
U tom nadmetanju, ko može da se miješa u zavođenje reda u „tuđem dvorištu“, logika koja vodi rusku politiku glasi: ako se Zapad može miješati u odnose Rusije sa susjedima poput Moldavije, Ukrajine i Gruzije, može i Rusija u zemljama u zapadnoj sferi uticaja.NATO – koji je nastao 1949. kao odgovor na sovjetsko podizanje ideološke „željezne zavjese“ – tek treba pokazati da li je nova generacija evropskih vođa spremna odgovoriti na opasnosti nove zavjese u 21. stoljeću.
