U BiH na političkoj sceni već odavno ne postoji kultura dijaloga. Političari umjesto otvorenog razgovora koriste argument snage bez slušanja sugovornika. Uz to, političari za govornicama u političkim arenama svakodnevno ruše dijalog i svojim govorima potiču na netoleranciju i neuvažavanje prema drugom i drugačijem.
Na političkoj sceni u BiH sve češće na površinu isplivava najniža razina kulture dijaloga. Posljednjih mjeseci to je sve vidljivije na sjednicama OV Tuzla kada za govornicu izađu neistomišljenici.
Miranes Ajanović, predsjednik Bosanske stranke, nedavno je na sjednici stao u obranu predsjednika Udruženja Front Danijela Senkića i vlasnika portala dosije.ba koji je Ajanovićevu kolegicu, predsjednicu OV Tuzla, Nadu Mladinu usporedio s Biljanom Plavšić i Pinočeom:
«A govorim o svemu zbog čega nije prošlo...»
«Znamo što govori da je neistina.»
«Šta je neistina?»
«Oduzima nam vrijeme.»
«Evo nek bilo ko od članova kaže je li ovo neistina.»
Nije dugo trebalo čekati odgovor načelnika Tuzle Jasmina Imamovića:
«I nemojte govoriti opozicija - vi niste šef opozicije. Ja poštujem jednako poziciju i opoziciju. Vi niste mi nego ti. Vi ste poseban vijećnik. Bilo ih je od devedesete najmanje hiljadu, kad je još u vijeću bilo sto odbornika. Nikada nismo imali tako grubo ometanje rada vijeća. A već znamo Ajanovića i Front i govor portala. Od odbrane prava građana Tuzle nema važnijeg prava u ovome trenutku.»
Ovakav vid političke komunikacije u kojem se koriste uvrede i spominju privatni sukobi česta su pojava ne samo u Tuzli već i na sjednicama državnog parlamenta. Profesor dr. Vlado Kerošević, istaknuti glumac i dekan Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, nazvao je to jednostavno nekulturom dijaloga:
«Kultura je skupa. Kultura podrazumijeva ogromne napore. Kultura traži od čovjeka da se žrtvuje, da se trudi, da nastoji da se koriguje, da poštuje drugoga. Sve je to jako skupo. Sve je to jako teško. Naravno, nekultura dođe sama po sebi kad se ovo ne upražnjava, ostaje nekultura. Međutim, kao posljedica kultura je puno skuplja i ona u suštini razara društvo, pa i nekultura dijaloga», objašnjava on.
Opore riječi za politički nemoćnije
Politička komunikacija za govornicama u BiH zapravo pokazuje i koliko je u ovoj zemlji nastradao jezik, ocjenjuje Marica Petrović, profesorica jezika i književnosti na Univerzitetu u Tuzli.
«Nemam dojam da ćete u uredima naših političara naći ni pravopis, ni gramatiku, ni riječnik, a to je temlje standarda, temelj onoga kako bi oni trebali govoriti. Većina njih se zapravo i diči time što se time ne služi jer govori da se s time ne slaže. Jedan od njih je, i to vrlo ugledan, predamnom rekao kako on ne zna kako bi imenovao svoj jezik, najradije bi ga zvao maternjim ili materinskim. Najblaže rečeno, ako bismo svi govorili jezikom svoje majke, zamislite koliko bismo imali jezika. Upravo je možda to dobra slika situacije. Većina njih govori jezikom svoje majke i zato imamo takav jedan rašamon, takav jedan teško pratljivi kaleidoskop jezika koje bismo mogli vrlo teško svrstati, kanalizirati pod bilo kakav standard, zvao se on jednim, drugim ili trećim imenom», ocjenjuje Petrović.
Kultura dijaloga koja se može čuti u općinskom, kantonalnom ili državnom parlamentu, pokazuje neshvaćanje ključnih pojmova demokracije, tolerancije, razumijevanja i uvažavanja, smatra sociolog prof. dr. Srđan Vukadinović.
«Razlog zašto mnogi danas upotrebljavaju veoma opore riječi u parlamentarnim klupama i skupštinskim aulama i za govornicama je u tome što obično taj govor koriste oni politički slabiji, politički nemoćniji, koriste oni na koje se nikako ne može pažnja obratiti - i ne bi se obratila pažnja zarad i apropo njihovih političkih programa, političkih ideja ili političkih stavova kao nečega novoga što donose na bh. političkoj i društvenoj sceni. I kada nema tako nečega i kada nema toga, onda je jasno da ostaje nešto drugo ne bi li se skrenula pažnja, ne bi li se pokušali dobiti neki eventualni i potencijalni glasači. I onda je tu najbolje sigurno jedan govor mržnje i jedna netolerancija koja može kod nekih ciljnih grupa koje još uvijek žive u jednom takvom ambijentu izazvati određene simpatije», kaže Vukadinović.
Jezik i kultura dijaloga neprisutni su u obrazovanju političara jer mnogi od njih su na ta mjesta došli sasvim slučajno i zato nisu ni svjesni da ono što govore bi trebalo biti dobro artikulirano i poslano u javnost. A izlaz kao da ne postoji, kaže profesorica Petrović.
«Jer se na našim sveučilištima i fakultetima ne sluša retorika, ne sluša kultura govora. Ako se i sluša, i predavači su izabrani s konca i konopca. Dakle, imamo jednu situaciju koja je sa stajališta jezika jako neuređena», zaključuje Petrović.
Sve ovo je, smatra profesor Srđan Vukadinović, posljedica cjelokupnog stanja u bh. društvu u kojem je urušen sustav vrijednosti.
«U kome postoji jedan prazan prostor. Nije stvoren neki novi sistem vrijednosti, nego u tom vakuumu ulaze mnoge nevrijednosti, a jedna od tih nevrijednosti je i nekultura dijaloga, koja izgleda što je oporija, što je oštrija, u jednom negativnom smislu, prema nekim nosiocima političkih ili frugih javnih funckija dobija sve više značaja», rekao je on.
Na političkoj sceni u BiH sve češće na površinu isplivava najniža razina kulture dijaloga. Posljednjih mjeseci to je sve vidljivije na sjednicama OV Tuzla kada za govornicu izađu neistomišljenici.
Miranes Ajanović, predsjednik Bosanske stranke, nedavno je na sjednici stao u obranu predsjednika Udruženja Front Danijela Senkića i vlasnika portala dosije.ba koji je Ajanovićevu kolegicu, predsjednicu OV Tuzla, Nadu Mladinu usporedio s Biljanom Plavšić i Pinočeom:
«A govorim o svemu zbog čega nije prošlo...»
«Znamo što govori da je neistina.»
«Šta je neistina?»
«Oduzima nam vrijeme.»
«Evo nek bilo ko od članova kaže je li ovo neistina.»
Nije dugo trebalo čekati odgovor načelnika Tuzle Jasmina Imamovića:
Kerošević: Kultura je skupa. Kultura podrazumijeva ogromne napore.
«I nemojte govoriti opozicija - vi niste šef opozicije. Ja poštujem jednako poziciju i opoziciju. Vi niste mi nego ti. Vi ste poseban vijećnik. Bilo ih je od devedesete najmanje hiljadu, kad je još u vijeću bilo sto odbornika. Nikada nismo imali tako grubo ometanje rada vijeća. A već znamo Ajanovića i Front i govor portala. Od odbrane prava građana Tuzle nema važnijeg prava u ovome trenutku.»
Ovakav vid političke komunikacije u kojem se koriste uvrede i spominju privatni sukobi česta su pojava ne samo u Tuzli već i na sjednicama državnog parlamenta. Profesor dr. Vlado Kerošević, istaknuti glumac i dekan Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, nazvao je to jednostavno nekulturom dijaloga:
«Kultura je skupa. Kultura podrazumijeva ogromne napore. Kultura traži od čovjeka da se žrtvuje, da se trudi, da nastoji da se koriguje, da poštuje drugoga. Sve je to jako skupo. Sve je to jako teško. Naravno, nekultura dođe sama po sebi kad se ovo ne upražnjava, ostaje nekultura. Međutim, kao posljedica kultura je puno skuplja i ona u suštini razara društvo, pa i nekultura dijaloga», objašnjava on.
Opore riječi za politički nemoćnije
Politička komunikacija za govornicama u BiH zapravo pokazuje i koliko je u ovoj zemlji nastradao jezik, ocjenjuje Marica Petrović, profesorica jezika i književnosti na Univerzitetu u Tuzli.
«Nemam dojam da ćete u uredima naših političara naći ni pravopis, ni gramatiku, ni riječnik, a to je temlje standarda, temelj onoga kako bi oni trebali govoriti. Većina njih se zapravo i diči time što se time ne služi jer govori da se s time ne slaže. Jedan od njih je, i to vrlo ugledan, predamnom rekao kako on ne zna kako bi imenovao svoj jezik, najradije bi ga zvao maternjim ili materinskim. Najblaže rečeno, ako bismo svi govorili jezikom svoje majke, zamislite koliko bismo imali jezika. Upravo je možda to dobra slika situacije. Većina njih govori jezikom svoje majke i zato imamo takav jedan rašamon, takav jedan teško pratljivi kaleidoskop jezika koje bismo mogli vrlo teško svrstati, kanalizirati pod bilo kakav standard, zvao se on jednim, drugim ili trećim imenom», ocjenjuje Petrović.
Kultura dijaloga koja se može čuti u općinskom, kantonalnom ili državnom parlamentu, pokazuje neshvaćanje ključnih pojmova demokracije, tolerancije, razumijevanja i uvažavanja, smatra sociolog prof. dr. Srđan Vukadinović.
Vukadinović: Razlog zašto mnogi danas upotrebljavaju veoma opore riječi u parlamentarnim klupama i skupštinskim aulama i za govornicama je u tome što obično taj govor koriste oni politički slabiji.
«Razlog zašto mnogi danas upotrebljavaju veoma opore riječi u parlamentarnim klupama i skupštinskim aulama i za govornicama je u tome što obično taj govor koriste oni politički slabiji, politički nemoćniji, koriste oni na koje se nikako ne može pažnja obratiti - i ne bi se obratila pažnja zarad i apropo njihovih političkih programa, političkih ideja ili političkih stavova kao nečega novoga što donose na bh. političkoj i društvenoj sceni. I kada nema tako nečega i kada nema toga, onda je jasno da ostaje nešto drugo ne bi li se skrenula pažnja, ne bi li se pokušali dobiti neki eventualni i potencijalni glasači. I onda je tu najbolje sigurno jedan govor mržnje i jedna netolerancija koja može kod nekih ciljnih grupa koje još uvijek žive u jednom takvom ambijentu izazvati određene simpatije», kaže Vukadinović.
Jezik i kultura dijaloga neprisutni su u obrazovanju političara jer mnogi od njih su na ta mjesta došli sasvim slučajno i zato nisu ni svjesni da ono što govore bi trebalo biti dobro artikulirano i poslano u javnost. A izlaz kao da ne postoji, kaže profesorica Petrović.
«Jer se na našim sveučilištima i fakultetima ne sluša retorika, ne sluša kultura govora. Ako se i sluša, i predavači su izabrani s konca i konopca. Dakle, imamo jednu situaciju koja je sa stajališta jezika jako neuređena», zaključuje Petrović.
Sve ovo je, smatra profesor Srđan Vukadinović, posljedica cjelokupnog stanja u bh. društvu u kojem je urušen sustav vrijednosti.
«U kome postoji jedan prazan prostor. Nije stvoren neki novi sistem vrijednosti, nego u tom vakuumu ulaze mnoge nevrijednosti, a jedna od tih nevrijednosti je i nekultura dijaloga, koja izgleda što je oporija, što je oštrija, u jednom negativnom smislu, prema nekim nosiocima političkih ili frugih javnih funckija dobija sve više značaja», rekao je on.
