U intervjuu za Radio Slobodna Evropa profesor Slavo Kukić govori o razlozima što se Milorad Dodik sve više okreće istoku, a Srbija sve više zapadu, što u konačnici može dovesti do raskola između rukovodstava Republike Srpske i Srbije. Kukić iznosi svoje viđenje podnošenja revizije tužbe protiv Srbije za genocid i agresiju, te o različitom poimanju federalizacije u Evropskom parlamentu, Bosni i Hercegovini i unutar hrvatskog nacionalnog korpusa.
RSE: Kako tumačite činjenicu da je predsjednik RS Milorad Dodik od svih srpskih političara najčešći gost zvanične Moskve? To se dešava upravo i ovih dana, kada je najavljena posjeta Visoke predstavnice EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Federice Mogherni Bosni i Hercegovini?
Kukić: Mislim da ovaj zaokret Milorada Dodika od Zapada prema istoku ima svoje objašnjenje i da ono nije vezano za interes srpskog naroda, nego za činjenicu da je on spreman ispostaviti srpski narod kao žrtveno jagnje, da bi spasio vlastitu kožu. I to da bi spasio vlastitu kožu zbog onoga što mu se pripisuje zadnjih deset godina njegovog djelovanja, a pripisuje mu se Bobar, Pavlović banka, pripisuje mu se Boska, autoput, pripisuje mu se Elektroprivreda, Telekom Srpske itd., masa drugih stvari zbog kojih se, tamo gdje postoji pravna država, završava u zatvoru svugdje u svijetu. Zbog toga on čini sve, pa među inim svrstava se i uz Vladimira Putina, iako je sasvim očigledno da je orijentacija srbijanske politike – za koju on kaže kako je to i njegov sveti interes – orijentacija prema Zapadu. Međutim, onog časa kad ta srbijanska politika postane prijetnja njemu osobno, on će se odreći i nje. On to već i čini. Jutros sam čuo informaciju, u razgovoru Dragana Mektića sa novinarima, da posjeduju materijalne pokazatelje o tome kako Milorad Dodik djeluje protiv srbijanskog premijera Vučića i da su te pokazatelje dostavili srbijanskim vlastima. Prema tome, ta vrsta konflikta sa svim i svakim da bi se sačuvala vlastita koža nastaviće se i dalje.
RSE: S druge strane, imamo i ovu situaciju oko podnošenja zahtjeva za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom u Hagu.
Kukić: Priča o reviziji nije jednosmjerna ulica, kako se pokušava prikazati iz sarajevske čaršije. Ja sam za to da se traga za pravdom, da se traga za istinom, ali sve to se može činiti na dva načina. Da je revizija pokrenuta nakon 2007. godine, za godinu, dvije, tri, to bi imalo jedno značenje. Činjenica je, međutim, da se ona pokreće ili da se o njoj počne pričati deset, dvadeset dana pred istek roka od deset godina nakon presude Haškog tribunala, po sebi je u najmanju ruku indikativno. To je jedna dimenzija. Druga – ako znaš da je mogućnost uspjeha podnešenog zahtjeva svedena na cifre gotovo ispod jednog postotka, a s tim ipak ideš, uz punu svijest da time dalje zaoštravaš stanje u zemlji, koje je tako i tako kulminiralo, onda se postavlja pitanje: šta ti ustvari hoćeš? Je li i tvoj, a ne samo cilj Milorada Dodika, da se raskomada ova zemlja i da u njoj ostane komadić muslimanske zemlje, pa taman bila k'o fildžan?
RSE: Evropski parlament usvojio je Dokument o BiH u kojem se, između ostalog, preporučuje federalizacija BiH. U BiH se različito tumači kako snaga preporuke tako i smisao i način njene realizacije, odnosno ima jako puno nedoumica i neslaganja, čak i unutar hrvatskog nacionalnog korpusa.
Kukić: Taj dokument Evropskog parlamenta je po sebi krajnje načelne prirode. Ta federalizacija kojom barata Evropski parlament, po sebi može teoretski značiti dva scenarija. Jedan scenarij je etničko-teritorijalna podjela zemlje, i to bi zaista bio definitivno nož u leđa Bosni i Hercegovini. Drugi scenarij je regionalizacija Bosne i Hercegovine prema nekakvim prirodnim, normalnim kriterijima, koja je uobičajena evropska praksa. Uostalom, takvu regionalizaciju smo imali i prije rata, da se razumijemo, na područja sedam privrednih komora Bosne i Hercegovine.
Osobno mislim da regionalizacija koju je predložila Biskupska konferencija još 2005. godine je materijal o kojem vrijedi vrlo temeljito, vrlo ozbiljno razmisliti, među inim iz razloga jer ona predviđa da niti u jednoj od četiri regije ili federalne jedinice, kako god hoćete, niti jedan narod ne može imati više od 40 posto udjela u demografskoj strukturi stanovništva, s jedne strane, i s druge, da niti jedan narod ne može imati manje od 30 posto vlasti u toj regiji.
To jeste princip koji omogućava temeljne pretpostavke za budućnost Bosne i Hercegovine, za obnovu Bosne i Hercegovine kao multietničkog društva. Međutim, ako se gleda danas odnos HDZ-a prema tom prijedlogu, onda se vidi da on uopće nije pozitivan. S druge strane, ta priča o četiri regije pokazala je zapravo svojevrsnu neslogu i unutar vrha katoličke Crkve. Naprosto, ta priča o ustavnom preustroju Bosne i Hercegovine, koja se odvija unutar hrvatskog bića, da tako kažem, po sebi pokazuje kako ne postoji konsenzus o tome kako Bosnu i Hercegovinu urediti i s kojim rješenjem će Hrvati ove zemlje biti najzadovoljniji. Ja mislim da na to ne treba gledati u negativnom kontekstu. Neka ljudi razgovaraju, neka se te ideje suprotstavljaju. Valjda je vrijeme da se i kod nas to jednom počne događati.
Facebook Forum