Pogodili ste – upravo sam se vratila s Jadrana. Kada na Hvaru, s otočića Jerolim, promatrate sve te lijepe brodove u prolasku, ili kako se sidre u malu hvarsku luku, sve veći, sve raskošniji, upitate se – zašto taj trenutak ne traje dulje. Zašto ljepota i mir ne mogu trajati?
A onda dođe i sljedeće pitanje – pa tko je sva ta čudesa mogao kupiti?
Navečer, na užarenoj rivi u jednom restoranu uključen televizor – izravni prijenos s graničnog prelaza Bregana. Očekuje se prelazak Ive Sanadera iz austrijskog u hrvatski pritvor. Nitko se i ne osvrće na ekran.
Ljudima su zanimljiviji njihovi jastozi i škarpine, ili razgovor za stolom, ili naprosto promatranje ljudi i zbivanja na rivi. Nekog glazbenika, uličnog plesača, ili što se već zbiva.
Sic transit gloria mundi!
Nisam bila na Hvaru četiri godine. Mnogo se toga promijenilo, na bolje. Mnoštvo maštovitih lokala, uklopljenih u ambijent mediteranskog gradića, raznovrsnih dućana, poboljšana opskrba i turistička ponuda. Hvar je mjesto za one dubokog i još dubljeg džepa. Ali, počelo se misliti i na obične turiste, skromnog džepa. Uz cijenu večere koja može biti veća i od prosječne godišnje plaće, možete prisustvovati i, na primjer, besplatnom koncertu nenadmašnog Mostar sevdah reuniona. Ili susresti na rivi Stefana Milenkovića. Čak i blazirani tajkuni, sa svojim tjelohraniteljima i starletama, pomiješani s običnim svijetom, djeluju poput normalnih ljudi. A i nekih stalnih gostiju s megajahtama nema. U zatvoru su.
I svi naši jezici čuju se glasno, bez uplašenog osvrtanja. O stranima da i ne govorimo.
Bila sam prije tri mjeseca u Veroni. Također nakon nekoliko godina. Verona je nekako olinjala. Romantika je preglumljena, prenapučeni, industrijski turizam, pun kičastih suvenira, ostavlja lošiji dojam.
Ili je stvar u lokalpatriotizmu?
Bilo kako bilo, Hrvatska može bolje. Mnoštvo detalja, novih inicijativa, malih koraka ukazuje na to. Niču nove male galerije, privatni muzeji, snima se mnogo nekonvencionalnih filmova, mladi imaju neki svoj svijet i izrazito su odmaknuti od političke svakodnevice.
Ali sve su to samo detalji. Živi se od danas do sutra. Zemlja u cjelini kao da stoji ukopana. Pritišće je nedostatak vizije, sposobnosti i vjerodostojnosti političke elite.
Ovo ljeto prolazi u već najavljenoj predizbornoj kampanji, premijerka neumorno otvara najsitnije objektiće, koristeći pozitivne poene nakon završetka pregovora s EU nesuvislo se nadmeće s predsjednikom države i šefom opozicije. Ovaj potonji također putuje naokolo i nudi novu, poštenu vlast. Opozicija usput, dok je zec još u šumi, priprema ražanj i dijeli buduće ministarske fotelje. U međuvremenu zatvori se pune, u njima osumnjičenici čak i umiru, a odvjetnici se šepure.
Red ljepote, red turobne svakodnevice
Hapšenje Gorana Hadžića, posljednjeg haškog osumnjičenika, za Hrvatsku itekako važan događaj, prošao je bez prevelikog uzbuđenja.
Jedrenjak 'Club Med 2', snimljen ispred Hvara, foto: Ines Šaškor
Sva ta zbivanja prezentiraju se kao politički folklor i bez značajnijeg su utjecaja na stvarni život građana i budućnost zemlje. Ne uočava se iole ozbiljniji napor za temeljitim preispitivanjem uistinu dramatičnog ekonomskog trenutka i nuđenjem dugoročnih rješenja, koja neizbježno znače i ozbiljna odricanja. Računa se na kratko pamćenje, zamor politikom i glasanje po inerciji osnovnih svjetonazorskih opredjeljenja.
HDZ u izborne svrhe pojačava tzv. patriotsku, u suštini desnu retoriku, a lijevo-liberalna opozicija optužuje HDZ zbog korupcije i nesposobnosti. I to će najvjerojatnije biti glavni sadržaj kampanje.
To će malo pomoći ozdravljenju društva. Zatvaranje očiju pred desničarskom retorikom, vidjeli smo to upravo u tragičnim norveškim zbivanjima, a kod nas u proteklih 20-tak godine u bezbroj navrata, konfrontira društvo i stvara okvir za nasilje.
S druge strane, korupcija je toliko premrežila društvo da nikakvo pojedinačno suđenje ne može prekinuti njezin žilavi krvotok. Oporba neće učiniti mnogo za društvo u cijelosti ako samo jeftino poantira na predstojećem suđenju Ivi Sanaderu. On jest inkarnacija HDZ-eova vladanja Hrvatskom kroz dugi niz godina, ali je i više od toga. Izraz je cijelog društva i sustava koji je uspostavljen.
I kojemu se (još) ne nudi djelotvorna alternativa.
I tako protječe ljeto. Red ljepote, red turobne svakodnevice. Kako da ovo prvo potraje?
A onda dođe i sljedeće pitanje – pa tko je sva ta čudesa mogao kupiti?
Navečer, na užarenoj rivi u jednom restoranu uključen televizor – izravni prijenos s graničnog prelaza Bregana. Očekuje se prelazak Ive Sanadera iz austrijskog u hrvatski pritvor. Nitko se i ne osvrće na ekran.
Ljudima su zanimljiviji njihovi jastozi i škarpine, ili razgovor za stolom, ili naprosto promatranje ljudi i zbivanja na rivi. Nekog glazbenika, uličnog plesača, ili što se već zbiva.
Sic transit gloria mundi!
Nisam bila na Hvaru četiri godine. Mnogo se toga promijenilo, na bolje. Mnoštvo maštovitih lokala, uklopljenih u ambijent mediteranskog gradića, raznovrsnih dućana, poboljšana opskrba i turistička ponuda. Hvar je mjesto za one dubokog i još dubljeg džepa. Ali, počelo se misliti i na obične turiste, skromnog džepa. Uz cijenu večere koja može biti veća i od prosječne godišnje plaće, možete prisustvovati i, na primjer, besplatnom koncertu nenadmašnog Mostar sevdah reuniona. Ili susresti na rivi Stefana Milenkovića. Čak i blazirani tajkuni, sa svojim tjelohraniteljima i starletama, pomiješani s običnim svijetom, djeluju poput normalnih ljudi. A i nekih stalnih gostiju s megajahtama nema. U zatvoru su.
I svi naši jezici čuju se glasno, bez uplašenog osvrtanja. O stranima da i ne govorimo.
Bila sam prije tri mjeseca u Veroni. Također nakon nekoliko godina. Verona je nekako olinjala. Romantika je preglumljena, prenapučeni, industrijski turizam, pun kičastih suvenira, ostavlja lošiji dojam.
Opozicija usput, dok je zec još u šumi, priprema ražanj i dijeli buduće ministarske fotelje.
Ili je stvar u lokalpatriotizmu?
Bilo kako bilo, Hrvatska može bolje. Mnoštvo detalja, novih inicijativa, malih koraka ukazuje na to. Niču nove male galerije, privatni muzeji, snima se mnogo nekonvencionalnih filmova, mladi imaju neki svoj svijet i izrazito su odmaknuti od političke svakodnevice.
Ali sve su to samo detalji. Živi se od danas do sutra. Zemlja u cjelini kao da stoji ukopana. Pritišće je nedostatak vizije, sposobnosti i vjerodostojnosti političke elite.
Ovo ljeto prolazi u već najavljenoj predizbornoj kampanji, premijerka neumorno otvara najsitnije objektiće, koristeći pozitivne poene nakon završetka pregovora s EU nesuvislo se nadmeće s predsjednikom države i šefom opozicije. Ovaj potonji također putuje naokolo i nudi novu, poštenu vlast. Opozicija usput, dok je zec još u šumi, priprema ražanj i dijeli buduće ministarske fotelje. U međuvremenu zatvori se pune, u njima osumnjičenici čak i umiru, a odvjetnici se šepure.
Red ljepote, red turobne svakodnevice
Hapšenje Gorana Hadžića, posljednjeg haškog osumnjičenika, za Hrvatsku itekako važan događaj, prošao je bez prevelikog uzbuđenja.
HDZ u izborne svrhe pojačava tzv. patriotsku, u suštini desnu retoriku, a lijevo-liberalna opozicija optužuje HDZ zbog korupcije i nesposobnosti. I to će najvjerojatnije biti glavni sadržaj kampanje.
To će malo pomoći ozdravljenju društva. Zatvaranje očiju pred desničarskom retorikom, vidjeli smo to upravo u tragičnim norveškim zbivanjima, a kod nas u proteklih 20-tak godine u bezbroj navrata, konfrontira društvo i stvara okvir za nasilje.
S druge strane, korupcija je toliko premrežila društvo da nikakvo pojedinačno suđenje ne može prekinuti njezin žilavi krvotok. Oporba neće učiniti mnogo za društvo u cijelosti ako samo jeftino poantira na predstojećem suđenju Ivi Sanaderu. On jest inkarnacija HDZ-eova vladanja Hrvatskom kroz dugi niz godina, ali je i više od toga. Izraz je cijelog društva i sustava koji je uspostavljen.
I kojemu se (još) ne nudi djelotvorna alternativa.
I tako protječe ljeto. Red ljepote, red turobne svakodnevice. Kako da ovo prvo potraje?
