Ovih dana - kad se po ustaljenom ritualu božićno-novogodišnjih opuštanja, prave i bilansi protekle godine – slušaćemo u različitim verzijama i priče o ličnostima koje su obilježile 2015. U jednom od najuvaženijih izbora "Ličnost godine", onom koji provodi američki magazin „Tajm“ (Time), ta titula pripala je njemačkoj kancelarki Angeli Merkel u znak priznanja za način kako je kao vodeća evropska ličnost reagovala na dvije krize koje su prijetile i samom opstanku Evropske unije: prva je bila spasavanje eurozone od urušavanja pred eksplozijom grčke dužničke krize, a druga njena odluka da – u suočavanju s izbjegličkom krizom – otvori vrata Njemačke izbjeglima iz ratnih žarišta Sirije, Iraka i Afganistana uz očekivanja da će njena zemlja udomiti i do milion izbjeglica.
„Tajm“ u svom godišnjem izboru ličnosti „koje su imale najveći uticaj na događaje godine“ nije bježao ni od kontoverznih i duboko polarizirajućih odluka – poput izbora Adolfa Hitlera za ličnost godine 1938; Josifa Staljina 1939. i 1942. i ayatolaha Homeinija 1979. - a ove godine je osim pobjednice Merkelove razmatrao i mogući izbor lidera „Islamske države“ Abu Bakr al-Baghdadija i pretendenta na republikansku nominaciju za američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump).
Dijelim „Tajmovo“ i globalno uvažavanje za hrabro evropsko liderstvo njemačke kancelarke kao što ne mogu poricati ogroman, krajnje negativan, uticaj koji su na svjetska zbivanja 2015. imali i al-Baghdadi i Tramp koji su, kako nerijetko biva s ekstremnim politikama, davali jedan drugome i dodatne poticaje i relevantnost.
U mome sjećanju će, ipak, najznačajnija ličnost 2015. godine biti trogodišnji Aylan Kurdi čije je beživotno tijelo more izbacilo na tursku pješčanu plažu rano 2. septembra zajedno s tijelima njegovog brata Galiba i majke Rehane. Aylanova slika za trenutak je zapanjila svijet do stida zbog dopuštanja da se i takve antičke tragedije ponavljaju pred našim očima a da ništa ne uradimo povodom toga. Trogodišnjem dječaku pravo ime je bilo Alan ali, kako je uz vijest s njegovom slikom otišlo ime Aylan, neka tako i ostane zapisano. On je – ležeći bespomoćno s licem u pijesku turskog ljetovališta – postao simbol i lice najveće ljudske tragedije našeg vremena. Učinio je da svijet najzad primijeti kako je od izbijanja sirijskih sukoba 2011. godine oko četiri miliona Sirijaca izbjeglo ispred terora bilo sirijske ili „Islamske države“ i kako i po cijenu životnih opasnosti nastoje da se preko Mediterana domognu obala evropske „obećane zemlje“. Više od 2.600 ih je izgubilo i život na tom „putu spasa“ ove godine. Aylan je svim tim bezimenim stradalnicima dao ime i lice.
Sve što se od tada događalo pokazalo je kako svijet i nema kapacitet da uči – i primjenjuje – lekcije ni iz najstrašnijih tragedija
Ali, sve što se od tada događalo pokazalo je kako svijet i nema kapacitet da uči – i primjenjuje – lekcije ni iz najstrašnijih tragedija. Poslije genocida u Ruandi i Bosni i Hercegovini, obnavljajući zavjet „nikad više“ iz vremena nakon Drugog svjetskog rata, međunarodna zajednica je na visokom državničkom nivou usvojila teoriju „odgovornosti zaštite“ koja obavezuje da se spriječe i kazne zločini protiv čovječnosti ali je u slučaju Sirije još jednom iznevjerila visoke moralne principe.
Moćne sile podržavaju suprotstavljene strane u sirijskom ratu, jedni „umjerenu opoziciju“-drugi Asadov režim; na suprotnim stranama su i susjedi; Iran na jednoj-Saudijska Arabija na drugoj; državnici koji su prihvatili odgovornost za zbrinjavanje izbjeglica – uključujući i najvelikodušniju među njima: Angelu Merkel – našli su se na udaru ekstremne desnice u svojim zemljama, dok su i vodeći političari zemalja koje su decenijama bile izolovane od demokratskog svijeta „željeznom zavjesom“ počeli da podižu žičane ograde i zidove prema susjedima a snimateljka mađarske televizije svoj prezir prema izbjeglima demonstrirala i tako što sapliće nesretnika koji u naručju drži dijete.
Aylanova priča ima simbolične veze i sa „Tajmovom“ ličnošću 1938. godine.
Tada je – 13. maja 1939.- iz Hamburga zaplovio prekookeanski brod „St Louis“ sa 937 putnika, mahom Jevreja koji su bježeći od nacističkog progona u Evropi, željeli da preko Kube stignu u Sjedinjene Države. Kao i danas – i tada je i na Kubi i u Sjedinjenim Državama ekstremna desnica širila netrpeljivost prema izjeglicama i vlade tih zemalja su odbile da im odobre iskrcavanje na Kubi ili prijem u Sjedinjene Države i evropske izbjeglice – osim onih koji su imali „papire“ za Sjedinjene Države – iako su bili toliko blizu obale Floride da su s broda mogli da vide svjetla Majamija, vraćeni su nazad u Evropu, istina ne u Njemačku: Velika Britanija prihvatila je 288 putnika, Holandija 181, Belgija 214 a Francuska 224. Od onih koji su primljeni u Englesku – poginuo je samo jedan u vazdušnom napadu 1940. a od 532 putnika „St Louisa“ koji su se zatekli u evropskim zemljama 278 ih je preživjelo Holokaust a 254 stradalo – 84 koji su bili u Belgiji, 84 u Holandiji i 86 u Francuskoj.
Aylanov otac Abdulah, pozvan od britanskog Kanala 4, da uputi tradicionalnu alternativnu poruku uz godišnju božićnu poruku kraljice Elizabet II, ovih dana kaže: „U ovo doba godine želio bih sve vas da zamolim da mislite o boli očeva, majki i djece koja traže mir i bezbjednost. Tražimo samo malo vašeg razumijevanja“.