Gost emisije Nedeljom ujutro je kolega Boro Kontić, jedan od najpamtljivijih urednika nekadašnjeg Radija Sarajevo i jedan od prerađivača knjige o 70 godina postojanja, jamačno, najbitnije informativne ustanove na prostoru BiH.
RSE: Pred nama se pojavila jedna velika, nadam se ne samo po obimu, knjiga o sedamdeset godina Radija. U koju bi je ti kategoriju svrstao - zbornik radova, knjiga sjećanja, monografija?
Kontić: Skoro da je sve to. Knjiga ima 608 stranica i 300 fotografija. I kubaturom je velika. Ona je rađena gotovo u formatu A4 jer je trebalo sve to staviti. To je zapravo jedna velika zbirka sjećanja, više od devedeset autora, manje više ljudi koji su radili na Radio Sarajevu između 1945. i 1992. Ima par ljudi koji tu nisu radili, ali su bili saradnici. Oni koji su radili u medijskim kućama znaju da su ponekad saradnici znali biti bitniji od stalno zaposlenih. Da pomenem neke: Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Zlatko Arslanagić, Nenad Veličković, i tako dalje. To je pokušaj, nadam se uspješan, jedne grupe ljudi koja je pozvala kolege i prijatelje da se prisjete svog boravka na Radiju. Neki je generalni naslov za svaki tekst bio - Kako sam ja doživio svoje vrijeme u Radio Sarajevu.
Ima čak još uvijek i živih ljudi koji su i 1945. godine radili na Radio Sarajevu, koje je pokrenuto 10. 4. 1945. godine. Naravno, najviše je ljudi koji su radili sedamdesetih i osamdesetih godina, ali su vrlo vrijedna ta sjećanja iz pedesetih i šezdesetih, kada se Radio, od jedne male kuće, sa nekoliko zaposlenih, počeo da razvija u jednu veliku kuću. To se posebno dešava krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih sa, u to vrijeme, četiri programa i sa emitovanjem programa mnogo više nego što su dan i noć trajali. Na kraju je Radio Sarajevo, negdje devedesetih, emitovao 64 sata programa dnevno.
RSE: Ova knjiga je plod brige, rada i još po nečega, vas nekolicine veterana ili penzionera. Bilo bi očekivano da vaši nasljednici, sadašnji zaposlenici i menadžment, izdaju knjigu o sebi, o svom postanku i rastu za ovih sedam decenija?
Kontić: Bojim se da su oni sada u nekim problemima, kada ovakve teme nisu ni prioritetne, ni nešto posebno bliske. Nažalost, tu je sada neka bitka za preživljavanje.
Ima nešto interesantno u ovoj knjizi, što sam zapravo i ja tek otkrio, dok smo je radili. Radio sam jedan tekst o periodu između 1945. i 1975. jer nam je to nedostajalo, da imamo cjelinu. Konsultujući par nekih knjiga, koje su objavljene, i tekstove iz novina, shvatio sam da taj razvoj, ne samo Radija, nego i Televizije u to vrijeme, šezdesetih i sedamdesetih, nije toliko bio iniciran od ljudi koji su radili u firmi, nego je bio iniciran od politike i vlasti. Ona je šezdesetih napravila takav pritisak na Radio da se moraju razvijati, da ne mogu više zaostajati, da je nedovoljno to što rade, da se mora razvijati predajnička mreža, novi programi, difirencirani programi, uključujući čak i TV dnevnik, koji startuje tek 1971. godine. Radio u tom periodu, između 1971. i 1974. godine, razvija svoj prvo Treći, pa 202, pa Drugi program.
Zapravo se razvio na više načina i napravio jedan respektabilan radio program, koji vi više niste mogli ni kontrolisati, jer se više nije emitovao unutar 24 sata, nego je broj tih sati bio mnogo veći. On je bio do te mjere diferenciran, da tamo gdje ste imali informativini program, u isto vrijeme ste na drugom nekom programu imali dobar dokumentarni, sportski ili muzički program. Slušaoci su se mogli opredjeljivati prema nekim svojim preferencijama. Dakle to mi je bilo impresivno, da je politika i vlast to forsirala.
Danas možemo da vidimo kako sadašnja vlast više čini da uništi i ostatke tog javnog servisa, nego što bi mu željela pomoći, bar da preživi.
RSE: Upravo ta činjenica svjedoči o izvjesnom diskontinuitetu. Onomad je postojalo Radio Sarajevo, sad je to Radio BiH, ali razlika nije jedino u nazivu?
Kontić: Da, ali mi smo se opredijelili da naša knjiga zapravo govori, iako ona izlazi u godini obilježavanja sedamdesete godišnjice Radio Sarajeva i razvoja modernih elektronskih medija u BiH, o periodu od 1945. do 1992. godine, do kad je ta kuća pod tim imenom postojala. U Radiju BiH, odnosno na RTVBiH i FRTV bi oni u svakom slučaju mogli reći, ako žele, da baštine neke vrijednosti ili nešto od onoga što je nastajalo unutar Radio Sarajeva.
RSE: Programi su prvo emitovani iz Danijela Ozme, a onda iz RTV Doma. To je bilo vrijeme velikih jugoslovenskih i međunarodnih nagrada. To je bilo vrijeme zbornika Trećeg programa, koji je bio uporediv sa većinom stručnih i naučnih časopisa u zemlji.
Kontić: Da. Živimo u potpuno parcijalizovanom svijetu, koji je do te mjere izlomljen i razlomljen na parčiće. Teško da ljudi danas mogu da pojme takve stvari. To je bila jedna velika kuća, u kojoj su radili odlični majstori svog zanata.
Otkrio sam još jedna stvar radeći na ovoj knjizi. Naša je tehnika bila na nivou tehnike najvećih svjetskih kompanija jer oni nisu imali taj ideološki pritisak, kakav su imali novinari i informativni program. Za njih je bio jedini cilj da naprave najbolji mogući zvuk. Koristili su se praksom najvećih svjetskih stanica. Ono što su oni uspjeli da učine, u periodu od 1945. do 1992. godine, govori o tome da je Radio Sarajevo imalo takvu tehničku službu, koje se ne bi postidio ni BBC.
Neki dijelovi firme su bili toliko superiorni, i u menadžmentu i u svemu. Njihov šef tehnike je uvijek birao da na sportske događaje šalje najmlađe tehničare. Kod nas je bilo sasvim normalno da na OI u Montreal ide dvadesetogodišnji tehničar, da dobro nauči, da savlada, da vidi, da čuje. Onda se on vraća kao nevjerovatni entuzijasta na posao.
RSE: Vaš Radio je bio svojevrsni rasadnik budućih značajnih ljudi za našu kulturu, za našu nauku, a da ne govorim o muzičkom segmentu, iz kog je nastala cjelokupna muzička scena BiH?
Kontić: Mislim da su sve sevdalinke, koje su snimljene u BiH, a to je bilo pedesetih i šezdesetih godina, urađene u studiju u Danijela Ozme u podrumu. Tu su i Indexi snimili sve svoje pjesme, Bijelo Dugme je napravilo sve svoje rane snimke, ali i kompletna sarajevska pop i rok škola.
Da ne govorimo o tradicionalnoj muzici, koja je sačuvana unutar Radio Sarajeva. Ovdje ima jedan divan tekst Ankice Petrović koji izgleda nevjerovatan za današnje ljude. Ona prepričava kako je pošla sa tehničarom da snima neku pjevačicu narodnih pjesama. Piše kako su stigli u Glavatičevo, i pošto se tu put završavao, onda su krenuli pješke, sa svom tom punom tehničkom opremom, na put od dvadeset kilometara, do nekog sela gdje su bile te kazivačice, da ih snime. To danas izgleda kao gotovo bizaran i nevjerovatan detalj. Tako su nastajale te stvari i tako je sačuvana ta baština koja stoji i čuva se još uvijek u toj kući. Nastajala je jednim ogromnim naporom ljudi koji su znali i vjerovali da to ima svog smisla. Zapravo, knjiga je zbornik sjećanja, a istovremeno je i jedna kulturno istorijska činjenica što se tiče BiH. Činjenica prvog reda.
RSE: Kod nas, u ovo vrijeme, često se spominje predratna sarajevska kulturna scena. Vi ste izraziti utemeljitelj alternativne scene, subkulturnih fenomena, koji su tada opčinili kompletnu EX YU scenu. Govorim tu i o tebi osobno, kao o čovjeku koji je bio na čelu jednog pokreta.
Kontić: Da. To je ono što sam ja uvijek cijenio u Radio Sarajevu. Iako to nije baš bila svaki put tako simpatična priča. Ona je vrlo često bila povezana, i sa kažnjavanjima i sa teškim raspravama. Ono što uvijek cijenim u Radio Sarajevu, i u mom poslu, je to da vas niko nije sprečavao da eksperimetnišete. Ako ste htjeli da radite, da provodite sate, pa čak i noći, u studiju i režiji, da se igrate sa zvukom, da nešto eksperimentišete, da nešto petljate, to ste stvarno mogli. To je generalno bio dobar običaj u kući, da vas čak možda malo i guraju da radite takve stvari. U ideološkom smislu nije baš bila najbolja situacija, ali u kreativnom jeste. Uz malo napora, neko ko je htio da se izbori za nešto što je mislio da je vrijedno, se moglo.
Radio je i pogodan za takve stvari, za razliku od televizije, koja je uvijek tegobna i traži kompletan konsenzus. Na radiju možete proći i ako vas podržava samo dva posto ljudi iz prostog razloga što je to toliko puno sati i toliko puno vremena, a nema tako veliki značaj kao što ima televizija, koja vam dođe kao težak tuč. Radio je lagan i prođe kroz uho, pa je uvijek lakše. Tako da je uvijek dobro probati ideju na radiju, pa onda ići na televiziju, gdje je konkurencija, ali i pritisak malo veći.
RSE: Bez namjere da te rastužim, kako čovjek koji je sve ovo proživio i mnogo toga uradio, doživljava trenutačnu oronulost ovog medija?
Kontić: Nisam čovjek koji bi rekao, dok sam ja radio, to je bilo odlično, ovo je sad loše. Ne naprotiv, mislim da svako vrijeme ima svoje izazove i neke svoje ljude koji pokušavaju. Mene jedino nervira što ljudi strahovito puno govore sa nostalgijom i bez prestanka tu nostalgiju koriste, isto kao da je to vrijeme nekada bilo uzor neke ljepote. Nije. I to je vrijeme bilo vrijeme u kojem ste imali loše političare, koje ste morali da savladate, možda čak i više nego što je to danas slučaj.
Mene uvijek interesuje zašto ljudi neće da iskoriste vrijeme u kojem su, jer nemate ništa od toga što ćete pričati kako je bilo bolje prije trideset godina. Mislim da nije. Uvijek je bilo manje-više isto. Pred vama je uvijek isti napor, kao što je nekada bio i za neke druge ljude, kada su počinjali prije tridesetak godina. Nema puno ljudi koji žele da iskoriste ono što je potencijal medija, u smislu da ljude obavijeste u kakvom vremenu žive.
RSE: Ali ipak, čini mi se da ste vi sa mnogo više entuzijazma radili to što ste radili, pa mi se čini da nostalgija nije jedina emocija, koju smo obojica unosili u ovaj razgovor?
Kontić: U ono vrijeme ste imali samo jednu veliku televiziju, jedan veliki radio. Postojalo je pedesetak lokalnih radio stanica. To je malo drugačije vrijeme. Nekad u to vrijeme su ljudi birali. Odlazio sam u novinarstvo jer je to bio moj izbor. Koji je bio moj izbor do kraja života. Danas ljudi ponekad dođu pa probaju.
I dalje vjerujem da je puno ljudi koji imaju taj osjećaj, ali se to nekako raspršilo jer ima oko 150 radio stanica u BiH koje emituju program, plus bezbroj mogućnosti koje imate, da slušate koje god hoćete svjetske radio stanice. Živimo u jednom novom, digitalnom svijetu, u kom je pristup radio stanicama u sekundi, koju god hoćete, ili sa bilo kog prostora.
Još uvijek vjerujem da postoje ljudi koji žele i hoće da nešto urade, ali ta poruka ne stiže tako brzo, kao što je stizala nekada. Ljudi više nemaju taj osjećaj jer ni ono što je medij bio prije dvadesetak godina, danas je medij na neki način sasvim druga stvar. Danas je svaki čovjek medij, može da proizvodi neki program, može da zabavlja stotine, pa čak i hiljade ljudi.
