Poznajem ĆiĆu Senjanovića od rođenja. Iz istog smo dvora. Split, Vrh Lučac 14. I imali ista mjesta susreta. Zagreb, Proleterskih brigada 52. Pa Bačvice i picigin. On ga je igrao, ja gledala.
Teško mi je pisati o prijateljima. Zato otvaram svoj stari dnevnik. Tko se to poigrava s nama? Bio mi je u posjetu na današnji dan, prije 20 godina, 19. travnja 1993. Ostao je puna tri sata. Očajan i zdvojan. Po prvi put bez uobičajene batude, pošalice. Zgažena je Slobodna Dalmacija, Tuđman ju je brutalno pokorio. Za njega, smak svijeta. Ne može shvatiti da je dio kolega koje je poštovao odlučio nastaviti pisati u tom kutleraju. Pa, imaju obitelji, djecu, pokušavala sam biti konstruktivna. ''Tribali su izdurat, jist svoje postole'', nije se dao Ćićo. Ne smije se izdati svoja publika, toliko je poniženih i potuljenih ljudi, gdje da nađu toplo mjesto, malo radosti i ohrabrenja.
Otišao je malo bolje volje. Podržat će, kazao mi je, novi novinarski projekt mladog Zvone Krstulovića. Nema šanse da u ovom trenutku uspije, ali pametan je i borben. Nešto će ostati. Ne može mrak dovijeka.
Đermano Ćićo Senjanović izdanak je najbolje splitske novinarske škole. One koja voli čovjeka i kada mu se ruga. One koja je u humorističkom žanru, najtežem od svih, pričala priču o svom vremenu ne štedeći nikoga, ne vrijeđajući nikoga.
Split je njegov svemir. I to ne onaj iz kič-pjesama, već živi Split s lavanderama, batelantima, radnicima škvera, težacima koji su svi zajedno činili jedan neponovljivi melankolično-veseli univerzum. Znao me nazvati u gluho doba noći pitajući za neku staru pekaru i njihove vlasnike, za imena koja su ostala u kutiji sjećanja proteklih decenija. Rekonstruirao je cijeli dvor i okolne ulice i održao sjećanje na te ljude, raštrkane po svijetu.
Imao je svoja čvrsta mjesta, uporišta koja nije napuštao. Uz Split, to je bio antifašizam. Partizansku tradiciju vlastite obitelji prenosio je čitateljima s ponosom. Otrpio je uvrede i napade, spašavajući obraz rodnoga grada.
Jugonostalgičar plemenitog kova. Svjestan realnosti, duboko pogođen ratom i stradanjima, nije ni u jednom trenutku dopustio da ga obuzme mržnja. Održavao je stara prijateljstva, stvarao nova, putovao najčešće autobusom s kraja na kraj bivše zajedničke države, držeći da su jedino ljudi vrijedni truda.
Kao svaki rasni humorist, Ćićo je melankolik. Boljelo ga je srce. Doslovno.
Od prijatelja se ne rastaje. Nemoguće je. Zbog njih se diže i živi.
Zato, Ćićo, ne zajebaji! Ustani iz posteje – popodnevni odmor je prošao - i piši!
Piši i sanjaj, svejedno kojim redoslijedom.
Teško mi je pisati o prijateljima. Zato otvaram svoj stari dnevnik. Tko se to poigrava s nama? Bio mi je u posjetu na današnji dan, prije 20 godina, 19. travnja 1993. Ostao je puna tri sata. Očajan i zdvojan. Po prvi put bez uobičajene batude, pošalice. Zgažena je Slobodna Dalmacija, Tuđman ju je brutalno pokorio. Za njega, smak svijeta. Ne može shvatiti da je dio kolega koje je poštovao odlučio nastaviti pisati u tom kutleraju. Pa, imaju obitelji, djecu, pokušavala sam biti konstruktivna. ''Tribali su izdurat, jist svoje postole'', nije se dao Ćićo. Ne smije se izdati svoja publika, toliko je poniženih i potuljenih ljudi, gdje da nađu toplo mjesto, malo radosti i ohrabrenja.
Otišao je malo bolje volje. Podržat će, kazao mi je, novi novinarski projekt mladog Zvone Krstulovića. Nema šanse da u ovom trenutku uspije, ali pametan je i borben. Nešto će ostati. Ne može mrak dovijeka.
Đermano Ćićo Senjanović izdanak je najbolje splitske novinarske škole. One koja voli čovjeka i kada mu se ruga. One koja je u humorističkom žanru, najtežem od svih, pričala priču o svom vremenu ne štedeći nikoga, ne vrijeđajući nikoga.
Split je njegov svemir. I to ne onaj iz kič-pjesama, već živi Split s lavanderama, batelantima, radnicima škvera, težacima koji su svi zajedno činili jedan neponovljivi melankolično-veseli univerzum. Znao me nazvati u gluho doba noći pitajući za neku staru pekaru i njihove vlasnike, za imena koja su ostala u kutiji sjećanja proteklih decenija. Rekonstruirao je cijeli dvor i okolne ulice i održao sjećanje na te ljude, raštrkane po svijetu.
Imao je svoja čvrsta mjesta, uporišta koja nije napuštao. Uz Split, to je bio antifašizam. Partizansku tradiciju vlastite obitelji prenosio je čitateljima s ponosom. Otrpio je uvrede i napade, spašavajući obraz rodnoga grada.
Jugonostalgičar plemenitog kova. Svjestan realnosti, duboko pogođen ratom i stradanjima, nije ni u jednom trenutku dopustio da ga obuzme mržnja. Održavao je stara prijateljstva, stvarao nova, putovao najčešće autobusom s kraja na kraj bivše zajedničke države, držeći da su jedino ljudi vrijedni truda.
Kao svaki rasni humorist, Ćićo je melankolik. Boljelo ga je srce. Doslovno.
Od prijatelja se ne rastaje. Nemoguće je. Zbog njih se diže i živi.
Zato, Ćićo, ne zajebaji! Ustani iz posteje – popodnevni odmor je prošao - i piši!
Piši i sanjaj, svejedno kojim redoslijedom.
