U Sjeverinu, malom mjestu na granici BiH i Srbije, život kao da je stao u osamdesetim godinama prošlog vijeka. Mjesto koje administrativno pripada Srbiji, a mnogo je bliže Rudom u Bosni i Hercegovini, postepeno ostaje pusto, jer propali su veliki sistemi poput pribojskog FAP-a, pa je posao nemoguće naći. Svaki dan sve ih je manje, ali su ljudi iz ovog kraja oslonjeni jedni na druge.
Početkom rata u BiH Emin Bećović iz Sjeverina ostao je bez posla, uz obrazloženje da se tri dana nije javio na radno mjesto u ruđanskom ugostiteljskom preduzeću. Kroz Sjeverin je uveliko prolazila vojska, pa je Emin siguran da ne bi ni preživio da je drugačije postupio.
"Gdje su se god vodili kakvi ratovi, borbe, čarke, ono je preko Sjeverina prejahivalo. Pa i ovoga puta se tako isto nešta desilo. Ja sam morao napustiti svoju kuću i otišao sam, jedno vrijeme bio u Priboju. Tri put nisam imao iz čega da jedem, kućio sam. Troje djece, ja i žena – pet članova. Krenuo sam, što ono kažu, trbuhom za hljebom", kaže Bećović.
Od svog sela bio je udaljen 20-ak kilometara, ali kaže da bi u to vrijeme lakše i do Amerike nego do Sjeverina stigao. Njegova firma mu duguje 15 godina neuplaćenog radnog staža, pa u penziju ne može, a od poljoprivrede je teško živjeti, pa se prije deset godina Emin odlučio da sa suprugom Zejnom u ovom pograničnom mjestu otvori ćevabdžinicu.
"Hvala Bogu, ima za hljeba. Ne može nešto da se zaradi jer provincija je to, ali ima za hljeba i ima za staža. I evo čekam da napunim 65 i da, ako budem zdrav i živ, tražim tu starosnu penziju", dodaje Emin Bećović.
Sjeverin je u Srbiji, a mnogo je bliže Rudom u Bosni i Hercegovini. Cesta koja povezuje BiH i Srbiju naizmjenično prolazi kroz dvije zemlje, granice su porozne, graničari često na cesti.
Nekadašnja preduzeća u Rudom i Priboju ne rade pa je život zastao u osamdesetim godinama prošlog vijeka. I to je razlog što je na zidu Eminove ćevabdžinice slika Josipa Broza Tita, pored navijačkog šala reprezentacije BiH i postera Edina Džeke.
"Ove partije i ovo je sve nas podijelilo i napravilo nas ovim što jesmo. Na žalost, nije dobro. Ja sam zapamtio Titu. Meni je bilo fino i daj Bože da se vrati ono što je bilo i da nastavimo da živimo svi ko normalni ljudi, da se krećemo i da slobodu imamo. Tad što smo imali slobodu nikad je nećemo imati, ni u kući a ne u državi", ističe Bećović.
Iako su bili državljani Srbije i u ratnim dejstvima nisu učestvovali 22. oktobra 1992. godine jedinica Vojske Republike Srpske (VRS) pod komandom Milana Lukića otela je 17 stanovnika Sjeverina koji su bili krenuli na posao. Uspomenu na njih čuva spomen-obilježje podignuto pored puta Rudo Priboj.
Uprkos svim zločinima i problemima tokom rata Bošnjaci i Srbi žive zajedno, jer drugačije izgleda i ne može.
"I danas ovdje u Sjeverinu ljudi se druže svih nacionalnosti, idu jedni drugima i na Bajram, i na Božić, i na svadbu. Ja ovdje imam susjeda, Vujadin Radović, on drži kafanu. To može doći ko god hoće da vidi i zabilježi, jednu saradnju, kako bi trebalo da se sarađuje između svih ljudi dobre volje. Moja hrana ide u njegovu kafanu, ja ne držim alkohol, a dolje ko hoće može da pije. Htjeli smo zovnuti i on kaže da će zovnuti Televiziju Srbije da dođe da vidi", priča nam Emin Bećović.
Vujadinova kafana radi već 16 godina. Povremeno je i zatvarana. Ni on nije bio pošteđen problema u godinama koje svi pokušavaju zaboraviti, ali se od posljedica koje je donijelo zlo vrijeme ni danas mnogi ne uspijevaju oporaviti.
"Željeli bismo da rat bude prošlost. Prvo smo izgubili koliko godina vremena. Ako jedan čovek živi u proseku 60 godina, pa ako mu 10-15 ode u glupost, zašto onda stvaranje porodica, ekonomski da ne pričamo. Rat dobra nikom nije donio. Najbolje je opet ko je spasio glavu i ko nije imao žrtava, a najteže je bilo onima koji su žrtve. Znaju oni kako je", tvrdi Vujadin Radović.
Mladih sve manje
Žrtve se nikada ne mogu nadoknaditi, a preživjeli su ostali da preživljavaju kaže Vujadin. U takvim okolnostima veze među ljudima, pa i između Emina i Vujadina, postaju jače.
"Mi smo dobri drugari tako da smo tu svakodnevno zajedno, pijemo kafu, sok. Na veselja idemo jedan drugome. Ovde je u ratu ekonomski sve uništeno. Prosto neverovatno se dešava sa ovim prostorom kao što je Priboj. Ako kaže da je Priboj na poslednjem mestu u Srbiji po proseku ličnog dohotka. Kao da je proklet i Priboj, i Rudo. Rudo na prostoru BiH je isto u ćošku jednom. Kaže jedan moj komšija – popodne go da prođeš kroz Rudo neće te niko primetiti. U Rudom, nema šta, to je katastrofa, ništa. Nijedna privredna grana ne radi, nijedna industrija ne radi", kaže Radović.
Iako imaju položaj jedne Bijeljine ili Subotice, smješteni na putu koji bi trebao da spaja Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, Rudo i Priboj su među najnerazvijenijim gradovima u svojim državama. Zbog toga i u Sjeverinu mladih ostaje sve manje, a sahrane i dženaze su mnogo češće od rođenja djece.
"Ovo ne zavisi od lokalnog nivoa, to su posledice vrhova. Na žalost, u poslednje vreme vidimo svaki dan u javnosti, televizor kad upališ, ne miriše na dobro. To je stvar višeg faktora, kao i u prethodnom ratu što je bilo, a ja sam ubeđen da je to spolja i situacija ni sada ne valja. Možemo mi da pričamo šta hoćemo, meni je sreća što to mi u Sjeverinu našem ne primećujemo i ne treba, ali ako upališ televizor pa vidiš odnosi kakvi se dešavaju ... To je opet sile velike sa strane koje ne žele odnose dobre u ovom regionu da budu. A opet ko ispašta, mešovite sredine i pogranična područja", zaključuje Vujadin Radović.