Nedavno je objavljena Deloitteova lista najuspješnijih kompanija po prihodima od prodaje u srednjoj Evropi, prema kojoj Slovenija, sa područja ex Jugoslavije, prednjači. Na listi su i Hrvatska i Srbija, ali Bosne i Hercegovine nema. Ekonomski analitičari u BiH ocjenjuju kako je to posljedica nemara vlasti entiteta i države prema kompanijama, ali i loše provedene privatizacije, za koju, dijelom, okrivljuju i međunarodnu zajednicu.
Na popisu 500 najuspješnijih kompanija po prihodima od prodaje u srednjoj Evropi nema ni jedne iz BiH. Najviše kompanijama koje su se uspjele naći na Deloitteovoj listi ima Slovenija - 22, 11 je iz Hrvatske i šest iz Srbije. Mjesto na popisu našla je i makedonska OKTA. Jedino nijedne kompanije nema iz BiH i Crne Gore.
Za ekonomske analitičare i stručnjake ovo nije nikakvo iznenađenje nego logična posljedica odnosa države i vlasti prema privredi i industriji, smatra profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Besim Ćulahović:
Besim Ćulahović„Zaista nismo imali ambicije niti u vlasti na nivou države, niti u vlasti na nivou entiteta da naprave regionalnog lidera, da naprave neku firmu koja će reprezentirati svoju zemlju, ako ništa drugo bar prvo u regionalnom okruženju, pa da tu fino ispeče zanat, stekne poziciju i da ide dalje u svijet. To je napravila Slovenija, naravno prva, sa svojim lancima Mercator, Gorenje. Mi, nažalost, forsiramo rođačku i partijsku struktruru čiji je, zapravo, cilj avlijsko tržište.“
Rijetko se još ko sjeća sarajevskog UPI-ja, Famosa, Energoinvesta, Šipada, Agrokomerca iz Velike Kladuše koji je danas na izdisaju, osiromašen i opljačkan. Osim loše provedene privatizacije, koja je državu osiromašila a napunila džepove pojedincima, dio odgovornosti za katastrofalno stanje bh. ekonomije snosi i međunarodna zajednica u BiH koja je insistirala na usitnjivanju velikih kompanija, ističe Igor Gavran, stručnjak za makroekonomiju Vanjskotrgovinske komore BiH:
„Rezultat toga je da je veoma mali broj velikih preduzeća u BiH - a i ta koja danas doživljavamo kao velika tek su na nivou jedne male organizacione cjeline u odnosu na gigante poput predratnog Energoinvesta, Šipada i drugih. A kao što znamo, mala i srednja preduzeća jedino mogu dati svoj puni doprinos ukoliko su na neki način pridružena i povezana sa velikim, vodećim kompanijama. Jedan veliki dio odgovornosti je kombinovano destruktivno dejstvo domaće vlasti i stranih savjetnika, uslovno rečeno, koji su i ono što se moglo spasiti od velikih firmi u BiH uništili ili doprinijeli njihovom uništenju.“
Igor Gavran
Razvoj poslovanja i stvaranje uspješnih komapnija u BiH otežavaju i loša zakonska rješenja, naročito prema domaćoj proizvodnji. Na Deloitteovoj listi najuspješnijih nalaze se kompanije iz susjednih zemalja koje vrlo uspješno posluju i ostvaruju profit u BiH, dok istovremeno bh. proizvodi vrlo teško prodiru na tržište susjednih zemalja, podsjeća Gavran:
„Dok oni dolaze ovdje kao trgovački centri da donesu štetu BiH plasirajući svoje prozivode, gaseći radna mjesta domaćih proizvođača, domaćih trgovaca, uglavnom skromno plaćajući najnižu i najneobrazovaniju radnu snagu po trgovinama, uz rijetke izuzetke poput Agrokorove investicije u Sarajevski kiseljak koji jeste proizvodnja i nešto pozitvno, upravo mnoge komapnije koje možemo prepoznati na toj listi jesu kompanije koje svoj uspjeh u proteklim godinama baštine i na našem tržištu, a da u svojim zemljama nisu dozviolili čak ni prema međunarodnim sporazumima slobodan pristup našim prozvođačima.“
U fokusu politika, a ne ekonomija
Zbog rata BiH je zakasnila u odnosu na okruženje i zemlje socijalističkog bloka sa tranzicijom u liberalno tržišnu ekonomiju, ali i i danas, 15 godina nakon rata, u fokusu nije ekonomija nego politika, naglašava profesor Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci Goran Radivojac. Još uvijek se više razmišlja o međunarodnoj pomoći nego vlastitom radu:
„Ono što vidimo u Hrvatskoj, kod njih se već zagrijava predizborna kampanja i oni nas definitvno neće čekati, neki od predsjedničkih kandidata govore o kultu rada. Kult rada je neštpo što nama svima ovdje nedostaje, jer mi smo svjesni, evo ja radim u obrazovanju, mladi ljudi se u BiH školuju da ne rade, dok se na drugim prostorima mladi ljudi školuju da imaju što više znaja, da mogu što više da uarde, da budu što produktivniji, što kvaliteteniji.“
Izlazak iz ekonomske krize je u pokretanju javnih radova, odnosno velikih projekata, i to bi bio uspješan recept i za BiH, tvrdi Radivojac, ali u tom slučaju postoji problem o kojem niko ne želi javno govoriti:
„Ono što niko u BiH nije spreman i neće da kaže da počevši te projekte imali bi problem radne snage. Koliko je ljudi od 30 godina spremno da bude građevinski radnik danas u BiH? Ako bi država na bilo kom novu, da ne ulazimo u političku dimenziju, evo Vlada RS pokrenula javne radove na izgradnji objekata velikih, hidrocentrala, termoelektrana, postavlja se pitanje koliko je radno sposobnih ljudi spremno to da radi? Ljudi koji su to radili ranije sad imaju 60 godina, ovi ljudi koji imaju 30 nit imaju iskustva, nit imaju volje za tako nešto.“
Sasavim je sigurno da se izlaz iz ekonomske krize u kojoj se BiH nalazi već godinama ne moze naći na brz, lak i jednostavan način. Osim toga što je ekonomski rast i razvoj zemlje usporio rat, neodgovorno vođenje zemlje u poslijeratnom periodu napravilo je možda i veću štetu, pa za susjedima sada kasnimo sigurno deceniju i po. Potrebne su promjene obrazovnog sistema, ali i svijesti i navika stanovništva da se oslobodi mitova o patnji i žrtvi jer ekonomija ne poznaje emocije nego rad i stvaranje.
Na popisu 500 najuspješnijih kompanija po prihodima od prodaje u srednjoj Evropi nema ni jedne iz BiH. Najviše kompanijama koje su se uspjele naći na Deloitteovoj listi ima Slovenija - 22, 11 je iz Hrvatske i šest iz Srbije. Mjesto na popisu našla je i makedonska OKTA. Jedino nijedne kompanije nema iz BiH i Crne Gore.
Za ekonomske analitičare i stručnjake ovo nije nikakvo iznenađenje nego logična posljedica odnosa države i vlasti prema privredi i industriji, smatra profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Besim Ćulahović:
Rijetko se još ko sjeća sarajevskog UPI-ja, Famosa, Energoinvesta, Šipada, Agrokomerca iz Velike Kladuše koji je danas na izdisaju, osiromašen i opljačkan. Osim loše provedene privatizacije, koja je državu osiromašila a napunila džepove pojedincima, dio odgovornosti za katastrofalno stanje bh. ekonomije snosi i međunarodna zajednica u BiH koja je insistirala na usitnjivanju velikih kompanija, ističe Igor Gavran, stručnjak za makroekonomiju Vanjskotrgovinske komore BiH:
„Rezultat toga je da je veoma mali broj velikih preduzeća u BiH - a i ta koja danas doživljavamo kao velika tek su na nivou jedne male organizacione cjeline u odnosu na gigante poput predratnog Energoinvesta, Šipada i drugih. A kao što znamo, mala i srednja preduzeća jedino mogu dati svoj puni doprinos ukoliko su na neki način pridružena i povezana sa velikim, vodećim kompanijama. Jedan veliki dio odgovornosti je kombinovano destruktivno dejstvo domaće vlasti i stranih savjetnika, uslovno rečeno, koji su i ono što se moglo spasiti od velikih firmi u BiH uništili ili doprinijeli njihovom uništenju.“
Razvoj poslovanja i stvaranje uspješnih komapnija u BiH otežavaju i loša zakonska rješenja, naročito prema domaćoj proizvodnji. Na Deloitteovoj listi najuspješnijih nalaze se kompanije iz susjednih zemalja koje vrlo uspješno posluju i ostvaruju profit u BiH, dok istovremeno bh. proizvodi vrlo teško prodiru na tržište susjednih zemalja, podsjeća Gavran:
„Dok oni dolaze ovdje kao trgovački centri da donesu štetu BiH plasirajući svoje prozivode, gaseći radna mjesta domaćih proizvođača, domaćih trgovaca, uglavnom skromno plaćajući najnižu i najneobrazovaniju radnu snagu po trgovinama, uz rijetke izuzetke poput Agrokorove investicije u Sarajevski kiseljak koji jeste proizvodnja i nešto pozitvno, upravo mnoge komapnije koje možemo prepoznati na toj listi jesu kompanije koje svoj uspjeh u proteklim godinama baštine i na našem tržištu, a da u svojim zemljama nisu dozviolili čak ni prema međunarodnim sporazumima slobodan pristup našim prozvođačima.“
U fokusu politika, a ne ekonomija
Zbog rata BiH je zakasnila u odnosu na okruženje i zemlje socijalističkog bloka sa tranzicijom u liberalno tržišnu ekonomiju, ali i i danas, 15 godina nakon rata, u fokusu nije ekonomija nego politika, naglašava profesor Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci Goran Radivojac. Još uvijek se više razmišlja o međunarodnoj pomoći nego vlastitom radu:
„Ono što vidimo u Hrvatskoj, kod njih se već zagrijava predizborna kampanja i oni nas definitvno neće čekati, neki od predsjedničkih kandidata govore o kultu rada. Kult rada je neštpo što nama svima ovdje nedostaje, jer mi smo svjesni, evo ja radim u obrazovanju, mladi ljudi se u BiH školuju da ne rade, dok se na drugim prostorima mladi ljudi školuju da imaju što više znaja, da mogu što više da uarde, da budu što produktivniji, što kvaliteteniji.“
Izlazak iz ekonomske krize je u pokretanju javnih radova, odnosno velikih projekata, i to bi bio uspješan recept i za BiH, tvrdi Radivojac, ali u tom slučaju postoji problem o kojem niko ne želi javno govoriti:
„Ono što niko u BiH nije spreman i neće da kaže da počevši te projekte imali bi problem radne snage. Koliko je ljudi od 30 godina spremno da bude građevinski radnik danas u BiH? Ako bi država na bilo kom novu, da ne ulazimo u političku dimenziju, evo Vlada RS pokrenula javne radove na izgradnji objekata velikih, hidrocentrala, termoelektrana, postavlja se pitanje koliko je radno sposobnih ljudi spremno to da radi? Ljudi koji su to radili ranije sad imaju 60 godina, ovi ljudi koji imaju 30 nit imaju iskustva, nit imaju volje za tako nešto.“
Sasavim je sigurno da se izlaz iz ekonomske krize u kojoj se BiH nalazi već godinama ne moze naći na brz, lak i jednostavan način. Osim toga što je ekonomski rast i razvoj zemlje usporio rat, neodgovorno vođenje zemlje u poslijeratnom periodu napravilo je možda i veću štetu, pa za susjedima sada kasnimo sigurno deceniju i po. Potrebne su promjene obrazovnog sistema, ali i svijesti i navika stanovništva da se oslobodi mitova o patnji i žrtvi jer ekonomija ne poznaje emocije nego rad i stvaranje.
