U Hrvatskoj se predlažu izmjene zakona po kojima novinarima za klevetu prijeti zatvor. Predviđa se i još jedno kazneno djelo-sramoćenje, do sada nepoznato u zakonu. To je izazvalo uzbunu u novinarskim redovima.
Da je prije mjesec-dva bio na snazi zakon kojega sada Vlada razmatra, možda javnost ništa ne bi saznala o financijskim aferama Ive Sanadera i drugih visokopozicioniranih ljudi u hrvatskoj vlasti i firmama. Prozvani bi mogli novinare krivično goniti zbog klevete i sramoćenja.
Nakon dugogodišnjeg Tuđman-Šeksovog restriktivnog zakonodavstva i prakse kaznenog progona novinara, prije sedam godina kleveta je prebačena u oblast građanskih sporova, kao što je to uobičajeno u demokratskom svijetu.
Sada ne samo da se predviđa povratak kriminalizacije klevete, nego se dodaje i sramoćenje, kolokvijalno - ogovaranje. Dovoljno je da se netko osjeti osramoćenim i zatraži kazneni progon novinara, bez obzira je li ono što novinar napiše istina ili nije.
Političar, sudac, svećenik ili bilo tko, snimljen u u striptiz-baru, na primjer, može krivično goniti novinara ili fotoreportera.
Kleveta može biti i točno prenošenje izjave jedne osobe o drugoj, na primjer kada parlamentarci časte jedan drugoga riječima „kriminalac“, „zločinac“, „ljubitelj Miloševića“ i slično. Na sucu ostaje prilično nedefinirano i rastezljivo diskrecijsko pravo da ocijeni novinarove namjere i javni interes.
Ovaj demokratski korak natrag u području slobode javne riječi koji se ne slučajno zbiva u izbornoj godini u Hrvatskoj skrenuo je pozornost na žalosno stanje novinarstva. Osim novinarske udruge čiji je glas sve slabašniji, praktički nema snažnijeg otpora ovakvoj Vladinoj nakani.
Zakon će proći, osim ako netko iz Europe kaže Jadranki Kosor da tako ne može. Nitko relevantan u zemlji ništa ozbiljno ne poduzima. Izostala je reakcija elita, političkih i intelektualnih, civilnog društva? Oni znaju o čemu se radi i do kakvih dalekosežnih posljedica može doći.
Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava trenutačno se bavi navodnim povredama ljudskih prava obitelji Sanader od strane medija. Najava da će mađarska Vlada izmijeniti sličan, još restriktivniji zakon o medijima ulijeva nadu.
Snažna transformacija medija
Ovaj tekst nije cehovska žalopojka. Nisu novinari svete krave koje treba zaštiti od bilo kakve odgovornosti. Ima ih mnogo koji sramote profesiju. Ovdje je riječ o najkrupnijim pitanjima ljudskih prava i sloboda.
Mediji su u cijeloj regiji doživjeli snažnu transformaciju, danas je popularno reći „dramatičnu“. U ovom slučaju izraz je precizan.
S jedne strane su se veoma razvili, tehnološki i profesionalno, ekonomski se osamostalili, ojačali i okrupnjali, korporacijski se organizirali. Oslobođeni od ideoloških stega napravili su i iskorak u razvoju javnog mnijenja i pluralizaciji društava u kojima djeluju.
S druge strane, mediji su i kolateralne žrtve divlje tranzicije. Vlasnička transformacija odvijala se najprije pod izravnim utjecajem politike, što je produžilo život partijskom novinarstvu.
Potom je kombiniranim djelovanjem političih moćnika i novonastalih tajkuna, često ratnih i privatizacijskih profitera, medijska scena oprana. Sve je bilo kao novo – nove korporacije u naoko čistoj tržišnoj utakmici. Umiješao se i strani kapital i moćni medijski koncerni.
Štand sa novinama, ilustrativna fotografijaIzravni utjecaj politike fokusirao se na javne servise, televiziju prije svega. Oslanjao se na šareno društvo „patriotskih novinara“, ratnih propagandista i ucijenjenih konvertita.
Novopridošli su se brzo uklopili u to poslušničko okruženje. Vlasnicima privatnih medija vlastiti su mediji poslužili za snaženje društvene i ekonomske pozicije, a tržišna utakmica izlika za sistemsku kontrolu i novu cenzuru.
Tabu teme su sve manje političari, a sve više vlasnici korporacija i njihovi mutni poslovi. Najjači tabu ostalo je pitanje – odakle prvi milijun? Profesija je trpila udarac za udarcem. Prepreke za istraživački rad, za ozbiljni zahvat u tkivo društva postajale su sve veće.
Ono što danas puni naslovnice – afera za aferom – najčešće su već prožvakani derivat međusobnih obračuna moćnika. Na vidjelo izlaze nedjela „otpisanih“, servirani iz paraobavještajnih kuhinja.
Kada se tome doda sveopća estradizacija i banalizacija medija, što je svjetski trend, novinarski posao je degradiran na, kao što je već rečeno, popunjavanje prostora između dviju reklame.
Korporaciji je interes profit, politici kontrola. Oni se u tome međusobno opslužuju. Današnji vlasnici najvećih medija moćniji su od mnogih političara, i oni to znaju.
Istraga u slučaju Sanader stala je pred vratima medija, a morala bi i tamo zakoračiti. U Srbiji djeluje Sud za ratne zločine. Nije zakucao na neka medijska vrata, a trebao je.
Masovni otkazi novinar
Nezavisni mediji gasili su se jedan za drugim, tiho odumirući u ravnodušnom okruženju. Neki su potražili spas u okrilju tajkuna, životareći na labavom „paktu o nenapadanju“.
Najtvrdokorniji nepokoreni mediji i novinari ostali su sami i bez većeg utjecaja, uz lakonsko objašnjenje – tržište ih neće.
Pri tome je učinjeno sve da do tržišta ili oglašivača ne mogu ni dospjeti. Djeluju poput egzotične gerile, na margini, odbačeni od mainstream medija, neki su potonuli u ogorčenost i zajedljivost – loš saveznik svakom novinaru.
Adaptibilnost intelektualnih elita, sistemska korupcija, učinila je da profesionalno propadanje novinarstva prolazi bez otpora. Jedan po jedan medij od ugleda, od Skopja do Podgorice, Beograda, Sarajeva i Zagreba gasio se ili „prilagođavao“; jedno po jedno ugledno novinarsko ime nestajalo je iz vidokruga.
Vjerodostojni novinari koji još pišu, a naravano da takvih ima, povremeno se oglašavaju sa simptomatičnim rečenicama – pišem ono što mislim i kako mislim da treba, poštujem čitatelje/gledatelje/slušatelje, odgovaram za svoj tekst, a ne mogu za politiku korporacije. Ne gristi ruku koja te hrani - opće je tužno pravilo koje je u novinarstvu tiha smrt.
Rastuća ekonomska kriza pogoršala je položaj novinara, a javnost je dodatno uskraćena za cjeloviti pogled. Poklopili su se kriza, pad tiraža i marketinškog kolača, sužavanje tržišta i devastacija profesije. Vrijeme je da se nešto učini.
Suradnja na prostoru nekadašnje Jugoslavije otvorila se u mnogim oblastima, što je pozitivno i potrebno. I mediji surađuju, glasila prelaze granice, ostvaruju se i složeni zajednički projekti, razmjenjuju formati, vlasnički se povezuju. Sve je to također za pozdraviti.
Ono što nedostaje je osmišljeno i sistematsko povezivanje novinara profesionalaca. Problemi koje imaju u vlastitim sredinama slični su ili isti.
Masovni otkazi novinarima prolaze kao puka ekonomska mjera, a oni to nisu.
Profesionalni standardi se gaze i ismijavaju, a oni su univerzalni.
Nastupila je prava inflacija novinarskih studija koji školuju operatere raznih tehnika, a ne misleće profesionalce koji trebaju ovladati stanovitim vještinama.
Zakonodavstvo na mala vrata uvodi cenzuru i autocenzuru.
Najnoviji prijedlog zakona o kriminaliziranju klevete u Hrvatskoj samo je mali primjer Famozne eurointegracije podrazumijevaju slobodu izražavanja, pri čemu su novinarske slobode uvjet bez kojega se ne može.Na tom tragu novinari sami se mogu i trebaju povezati.
Zalažem se za zajedničke osmišljene analize, prijedloge i nastupe. Potrebno je sabrati na jednom mjestu tisuće primjera gaženja profesionalnih prava i suzbijanja slobode izražavanja, razasutih u virtualnom prostoru interneta, i uputiti ih na prave evropske i domaće adrese.
I inzistirati da budu sastavni dio ocjene za ispunjavanje evropskih kriterija za svaku zemlju u regiji.
Da je prije mjesec-dva bio na snazi zakon kojega sada Vlada razmatra, možda javnost ništa ne bi saznala o financijskim aferama Ive Sanadera i drugih visokopozicioniranih ljudi u hrvatskoj vlasti i firmama. Prozvani bi mogli novinare krivično goniti zbog klevete i sramoćenja.
Nakon dugogodišnjeg Tuđman-Šeksovog restriktivnog zakonodavstva i prakse kaznenog progona novinara, prije sedam godina kleveta je prebačena u oblast građanskih sporova, kao što je to uobičajeno u demokratskom svijetu.
Sada ne samo da se predviđa povratak kriminalizacije klevete, nego se dodaje i sramoćenje, kolokvijalno - ogovaranje. Dovoljno je da se netko osjeti osramoćenim i zatraži kazneni progon novinara, bez obzira je li ono što novinar napiše istina ili nije.
Političar, sudac, svećenik ili bilo tko, snimljen u u striptiz-baru, na primjer, može krivično goniti novinara ili fotoreportera.
Kleveta može biti i točno prenošenje izjave jedne osobe o drugoj, na primjer kada parlamentarci časte jedan drugoga riječima „kriminalac“, „zločinac“, „ljubitelj Miloševića“ i slično. Na sucu ostaje prilično nedefinirano i rastezljivo diskrecijsko pravo da ocijeni novinarove namjere i javni interes.
Osim novinarske udruge čiji je glas sve slabašniji, praktički nema snažnijeg otpora ovakvoj Vladinoj nakani.
Ovaj demokratski korak natrag u području slobode javne riječi koji se ne slučajno zbiva u izbornoj godini u Hrvatskoj skrenuo je pozornost na žalosno stanje novinarstva. Osim novinarske udruge čiji je glas sve slabašniji, praktički nema snažnijeg otpora ovakvoj Vladinoj nakani.
Zakon će proći, osim ako netko iz Europe kaže Jadranki Kosor da tako ne može. Nitko relevantan u zemlji ništa ozbiljno ne poduzima. Izostala je reakcija elita, političkih i intelektualnih, civilnog društva? Oni znaju o čemu se radi i do kakvih dalekosežnih posljedica može doći.
Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava trenutačno se bavi navodnim povredama ljudskih prava obitelji Sanader od strane medija. Najava da će mađarska Vlada izmijeniti sličan, još restriktivniji zakon o medijima ulijeva nadu.
Snažna transformacija medija
Ovaj tekst nije cehovska žalopojka. Nisu novinari svete krave koje treba zaštiti od bilo kakve odgovornosti. Ima ih mnogo koji sramote profesiju. Ovdje je riječ o najkrupnijim pitanjima ljudskih prava i sloboda.
Mediji su u cijeloj regiji doživjeli snažnu transformaciju, danas je popularno reći „dramatičnu“. U ovom slučaju izraz je precizan.
S jedne strane su se veoma razvili, tehnološki i profesionalno, ekonomski se osamostalili, ojačali i okrupnjali, korporacijski se organizirali. Oslobođeni od ideoloških stega napravili su i iskorak u razvoju javnog mnijenja i pluralizaciji društava u kojima djeluju.
S druge strane, mediji su i kolateralne žrtve divlje tranzicije. Vlasnička transformacija odvijala se najprije pod izravnim utjecajem politike, što je produžilo život partijskom novinarstvu.
Potom je kombiniranim djelovanjem političih moćnika i novonastalih tajkuna, često ratnih i privatizacijskih profitera, medijska scena oprana. Sve je bilo kao novo – nove korporacije u naoko čistoj tržišnoj utakmici. Umiješao se i strani kapital i moćni medijski koncerni.
Novopridošli su se brzo uklopili u to poslušničko okruženje. Vlasnicima privatnih medija vlastiti su mediji poslužili za snaženje društvene i ekonomske pozicije, a tržišna utakmica izlika za sistemsku kontrolu i novu cenzuru.
Tabu teme su sve manje političari, a sve više vlasnici korporacija i njihovi mutni poslovi. Najjači tabu ostalo je pitanje – odakle prvi milijun? Profesija je trpila udarac za udarcem. Prepreke za istraživački rad, za ozbiljni zahvat u tkivo društva postajale su sve veće.
Ono što danas puni naslovnice – afera za aferom – najčešće su već prožvakani derivat međusobnih obračuna moćnika. Na vidjelo izlaze nedjela „otpisanih“, servirani iz paraobavještajnih kuhinja.
Kada se tome doda sveopća estradizacija i banalizacija medija, što je svjetski trend, novinarski posao je degradiran na, kao što je već rečeno, popunjavanje prostora između dviju reklame.
Korporaciji je interes profit, politici kontrola. Oni se u tome međusobno opslužuju. Današnji vlasnici najvećih medija moćniji su od mnogih političara, i oni to znaju.
Istraga u slučaju Sanader stala je pred vratima medija, a morala bi i tamo zakoračiti. U Srbiji djeluje Sud za ratne zločine. Nije zakucao na neka medijska vrata, a trebao je.
Masovni otkazi novinar
Nezavisni mediji gasili su se jedan za drugim, tiho odumirući u ravnodušnom okruženju. Neki su potražili spas u okrilju tajkuna, životareći na labavom „paktu o nenapadanju“.
Najtvrdokorniji nepokoreni mediji i novinari ostali su sami i bez većeg utjecaja, uz lakonsko objašnjenje – tržište ih neće.
Pri tome je učinjeno sve da do tržišta ili oglašivača ne mogu ni dospjeti. Djeluju poput egzotične gerile, na margini, odbačeni od mainstream medija, neki su potonuli u ogorčenost i zajedljivost – loš saveznik svakom novinaru.
Adaptibilnost intelektualnih elita, sistemska korupcija, učinila je da profesionalno propadanje novinarstva prolazi bez otpora. Jedan po jedan medij od ugleda, od Skopja do Podgorice, Beograda, Sarajeva i Zagreba gasio se ili „prilagođavao“; jedno po jedno ugledno novinarsko ime nestajalo je iz vidokruga.
Vjerodostojni novinari koji još pišu, a naravano da takvih ima, povremeno se oglašavaju sa simptomatičnim rečenicama – pišem ono što mislim i kako mislim da treba, poštujem čitatelje/gledatelje/slušatelje, odgovaram za svoj tekst, a ne mogu za politiku korporacije. Ne gristi ruku koja te hrani - opće je tužno pravilo koje je u novinarstvu tiha smrt.
Rastuća ekonomska kriza pogoršala je položaj novinara, a javnost je dodatno uskraćena za cjeloviti pogled. Poklopili su se kriza, pad tiraža i marketinškog kolača, sužavanje tržišta i devastacija profesije. Vrijeme je da se nešto učini.
Suradnja na prostoru nekadašnje Jugoslavije otvorila se u mnogim oblastima, što je pozitivno i potrebno. I mediji surađuju, glasila prelaze granice, ostvaruju se i složeni zajednički projekti, razmjenjuju formati, vlasnički se povezuju. Sve je to također za pozdraviti.
Ono što nedostaje je osmišljeno i sistematsko povezivanje novinara profesionalaca. Problemi koje imaju u vlastitim sredinama slični su ili isti.
Masovni otkazi novinarima prolaze kao puka ekonomska mjera, a oni to nisu.
Profesionalni standardi se gaze i ismijavaju, a oni su univerzalni.
Nastupila je prava inflacija novinarskih studija koji školuju operatere raznih tehnika, a ne misleće profesionalce koji trebaju ovladati stanovitim vještinama.
Zakonodavstvo na mala vrata uvodi cenzuru i autocenzuru.
Vlasnicima privatnih medija vlastiti su mediji poslužili za snaženje društvene i ekonomske pozicije, a tržišna utakmica izlika za sistemsku kontrolu i novu cenzuru.
Najnoviji prijedlog zakona o kriminaliziranju klevete u Hrvatskoj samo je mali primjer Famozne eurointegracije podrazumijevaju slobodu izražavanja, pri čemu su novinarske slobode uvjet bez kojega se ne može.Na tom tragu novinari sami se mogu i trebaju povezati.
Zalažem se za zajedničke osmišljene analize, prijedloge i nastupe. Potrebno je sabrati na jednom mjestu tisuće primjera gaženja profesionalnih prava i suzbijanja slobode izražavanja, razasutih u virtualnom prostoru interneta, i uputiti ih na prave evropske i domaće adrese.
I inzistirati da budu sastavni dio ocjene za ispunjavanje evropskih kriterija za svaku zemlju u regiji.
