Protekli slovenski referendum kojim je potvrđen arbitražni sporazum s Hrvatskom o granici otvorio je ubrzanu europsku perspektivu kako za Hrvatsku, tako i za regiju. To je jedan u nizu pozitivnih vanjskopolitičkih događaja koji su obilježili posljednja zbivanja na Balkanu, u duhu „kulture kompromisa“, kako se izrazio hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Ima li razloga za optimizam?
Već su svi pozdravili rezultat slovenskog referenduma kojim se pitanje utvrđivanja granice s Hrvatskom prepušta arbitraži. Naročito ohrabruje što su se najzainteresiranije slovenske općine, Piran, Izola i Koper pridružile rješenju, a nisu nasjeli na propagandu o gubitku „slovenskog mora“.
Nema mjesta euforiji, slovenski referendum nije riješio dvadesetogodišnji hrvatsko-slovenski spor o granici, njime je tek usvojena metodologija rješavanja. Ali, bolje je djelovati razumno, tolerantno i u duhu dobrosusjedstva, a ne svadljivo, ratoborno i isključivo, zar ne?
Arbitražni sud trajat će dugo i koštat će mnogo obje države. To je cijena nekompetentnosti političkih elita. Sam Sporazum o arbitraži otvoren je za sva rješenja, uostalom jedino je tako mogao i proći kod oba parlamenta. Hrvatski političari se pozivaju na članak Sporazuma koji govori o primjeni međunarodnog prava, računajući da su sa tog stanovišta posve u pravu, uostalom od početka spora zagovaraju primjenu međunarodnog prava i uključivanje međunarodnih sudova. Slovenskim čelnicima je glavni argument članak kojim se Sloveniji omogućuje dodir („junction“, slovenski „stik“) s otvorenim morem. Kakav će na koncu biti rezultat arbitraže, to u ovome trenutku doista nitko ne zna. Političke elite su se odlučile, nakon 20 godina neuspjeha, na rješenje s neizvjesnim ishodom. Rješenje koje se povjerava arbitrima, a ne redovitim sudovima, nužno će ovisiti i o političkom odnosu snaga u tom trenutku.
Ali, slovenska gola ucjena je uklonjena i Hrvatska može nastaviti procese priključenja Uniji. Nije beznačajan doprinos međunarodnih faktora takvom rješenju.
Hrvatski političari i javnost dosta su hladnokrvno promatrali egzibicionizam šefa slovenske opozicije Janeza Janše, dobro procjenjujući da bi odgovaranje u stilu „mjere za mjeru“ bilo kontraproduktivno. Hoće li Janša ostvariti svoju prijetnju da će u parlamentu blokirati sam Pristupni sporazum Hrvatske, ne ovisi više samo o njemu.
Ishod slovenskog referenduma dobra je vijest i za regiju, za zemlje koje su korak iza Hrvatske u pristupnim pregovorima. Zapreke Hrvatskoj usporavaju i sve druge. Neraspoloženje u Uniji za proširenjem raste, njezini unutarnji problemi sve su dublji i ozbiljniji.
Zemlje u regiji, sljednice nekadašnje Jugoslavije, konstruktivnije se okreću međusobnoj suradnji.
Pokrenuta je konkretna suradnja policija i ministarstava pravosuđa u oblasti organiziranog kriminala i ratnih zločina.
Sporazum o vojnoj suradnji Hrvatske i Srbije što su ga upravo potpisali ministri obrane Vukelić i Šutanovac jedan je od tih dogovora. On, naravno, zaziva stanovita pitanja koja se tiču nedavne prošlosti. U Hrvatskoj se može čuti mrmljanje o nedopustivosti suradnje s agresorom, o daljem srozavanju nacionalnog ponosa, o sluganstvu, i slično. Duhoviti feralovac Predrag Lucić rastura tako shvaćene nacionalne svetinje, podsjećajući da su te dvije vojske sasvim pristojno surađivale, na primjer u Bosni i Hercegovini, a sam je sporazum ionako dogovor o „uzajamnom školovanju janjičara po planu i programu NATO saveza“. Ali te rasprave, u demokratskom društvu potrebne i poželjne, u sadašnjem trenutku nisu omele dogovaranje, sporazum je prošao glatko.
Za život građana možda bi bilo potrebnije da se na regionalnoj razini postignu sporazumi o energetici, prometnoj infrastrukturi, zračnom prijevozu, ali svaki oblik suradnje na ravnopravnoj osnovi i na zdravim ekonomskim temeljima je dobrodošao.
Očekuju se novi, konkretni koraci u zalaganjima za održivi povratak izbjeglih i raseljenih, za povratak imovine i reintegraciju povratnika.
Povratak povjerenja i konkretni koraci u suradnji u proteklih nekoliko mjeseci ohrabruju. Ne treba se zanositi – unutarnji problemi, osobito politički i ekonomski, svake od zemalja u regiji toliki su da lako mogu biti poništene geste dobre volje. Ali, one zaslužuju potporu.
Bosna i Hercegovina dobila je u ovo predizborno vrijeme pojačane garancije susjeda za svoj integritet i opstojnost.
Smanjuje se verbalna tenzija oko Kosova. Ivo Josipović izjavio je da se zalaže za rješenje u okviru međunarodnog prava, a Hrvatska u tome neće odomoći.
Općenito se proteklih mjeseci čulo mnogo odmjerenih i ohrabrujućih riječi od Ive Josipovića, Borisa Tadića, Sulejmana Tihića, Jadranke Kosor, Filipa Vujanovića. Ne treba zanemariti i konstruktivni doprinos Katoličke crkve prigodom osjetljive i uspješne nedavne misije hrvatskog predsjednika u Bosni i Hercegovini.
Kao da se lideri natječu u gestama tolerancije i dobre volje. Natječu se i među sobom za zvijezdu regije. Ako je za dobrobit svih građana – neka.
Sve dok je bez fige u džepu.
Ili zbog toga što to netko drugi od njih traži.
Već su svi pozdravili rezultat slovenskog referenduma kojim se pitanje utvrđivanja granice s Hrvatskom prepušta arbitraži. Naročito ohrabruje što su se najzainteresiranije slovenske općine, Piran, Izola i Koper pridružile rješenju, a nisu nasjeli na propagandu o gubitku „slovenskog mora“.
Nema mjesta euforiji, slovenski referendum nije riješio dvadesetogodišnji hrvatsko-slovenski spor o granici, njime je tek usvojena metodologija rješavanja. Ali, bolje je djelovati razumno, tolerantno i u duhu dobrosusjedstva, a ne svadljivo, ratoborno i isključivo, zar ne?
Arbitražni sud trajat će dugo i koštat će mnogo obje države. To je cijena nekompetentnosti političkih elita. Sam Sporazum o arbitraži otvoren je za sva rješenja, uostalom jedino je tako mogao i proći kod oba parlamenta. Hrvatski političari se pozivaju na članak Sporazuma koji govori o primjeni međunarodnog prava, računajući da su sa tog stanovišta posve u pravu, uostalom od početka spora zagovaraju primjenu međunarodnog prava i uključivanje međunarodnih sudova. Slovenskim čelnicima je glavni argument članak kojim se Sloveniji omogućuje dodir („junction“, slovenski „stik“) s otvorenim morem. Kakav će na koncu biti rezultat arbitraže, to u ovome trenutku doista nitko ne zna. Političke elite su se odlučile, nakon 20 godina neuspjeha, na rješenje s neizvjesnim ishodom. Rješenje koje se povjerava arbitrima, a ne redovitim sudovima, nužno će ovisiti i o političkom odnosu snaga u tom trenutku.
Ali, slovenska gola ucjena je uklonjena i Hrvatska može nastaviti procese priključenja Uniji. Nije beznačajan doprinos međunarodnih faktora takvom rješenju.
Hrvatski političari i javnost dosta su hladnokrvno promatrali egzibicionizam šefa slovenske opozicije Janeza Janše, dobro procjenjujući da bi odgovaranje u stilu „mjere za mjeru“ bilo kontraproduktivno. Hoće li Janša ostvariti svoju prijetnju da će u parlamentu blokirati sam Pristupni sporazum Hrvatske, ne ovisi više samo o njemu.
Ishod slovenskog referenduma dobra je vijest i za regiju, za zemlje koje su korak iza Hrvatske u pristupnim pregovorima. Zapreke Hrvatskoj usporavaju i sve druge. Neraspoloženje u Uniji za proširenjem raste, njezini unutarnji problemi sve su dublji i ozbiljniji.
Zemlje u regiji, sljednice nekadašnje Jugoslavije, konstruktivnije se okreću međusobnoj suradnji.
Pokrenuta je konkretna suradnja policija i ministarstava pravosuđa u oblasti organiziranog kriminala i ratnih zločina.
Sporazum o vojnoj suradnji Hrvatske i Srbije što su ga upravo potpisali ministri obrane Vukelić i Šutanovac jedan je od tih dogovora. On, naravno, zaziva stanovita pitanja koja se tiču nedavne prošlosti. U Hrvatskoj se može čuti mrmljanje o nedopustivosti suradnje s agresorom, o daljem srozavanju nacionalnog ponosa, o sluganstvu, i slično. Duhoviti feralovac Predrag Lucić rastura tako shvaćene nacionalne svetinje, podsjećajući da su te dvije vojske sasvim pristojno surađivale, na primjer u Bosni i Hercegovini, a sam je sporazum ionako dogovor o „uzajamnom školovanju janjičara po planu i programu NATO saveza“. Ali te rasprave, u demokratskom društvu potrebne i poželjne, u sadašnjem trenutku nisu omele dogovaranje, sporazum je prošao glatko.
Za život građana možda bi bilo potrebnije da se na regionalnoj razini postignu sporazumi o energetici, prometnoj infrastrukturi, zračnom prijevozu, ali svaki oblik suradnje na ravnopravnoj osnovi i na zdravim ekonomskim temeljima je dobrodošao.
Očekuju se novi, konkretni koraci u zalaganjima za održivi povratak izbjeglih i raseljenih, za povratak imovine i reintegraciju povratnika.
Povratak povjerenja i konkretni koraci u suradnji u proteklih nekoliko mjeseci ohrabruju. Ne treba se zanositi – unutarnji problemi, osobito politički i ekonomski, svake od zemalja u regiji toliki su da lako mogu biti poništene geste dobre volje. Ali, one zaslužuju potporu.
Bosna i Hercegovina dobila je u ovo predizborno vrijeme pojačane garancije susjeda za svoj integritet i opstojnost.
Smanjuje se verbalna tenzija oko Kosova. Ivo Josipović izjavio je da se zalaže za rješenje u okviru međunarodnog prava, a Hrvatska u tome neće odomoći.
Općenito se proteklih mjeseci čulo mnogo odmjerenih i ohrabrujućih riječi od Ive Josipovića, Borisa Tadića, Sulejmana Tihića, Jadranke Kosor, Filipa Vujanovića. Ne treba zanemariti i konstruktivni doprinos Katoličke crkve prigodom osjetljive i uspješne nedavne misije hrvatskog predsjednika u Bosni i Hercegovini.
Kao da se lideri natječu u gestama tolerancije i dobre volje. Natječu se i među sobom za zvijezdu regije. Ako je za dobrobit svih građana – neka.
Sve dok je bez fige u džepu.
Ili zbog toga što to netko drugi od njih traži.
