Ovih dana sam, na poziv sarajevskog Media Centra, pisao o tome kako bosanskohercegovačke političke vođe doprinose obnovi jezika mržnje. Poštovani čitalac, ako ga zanima zadata tema, može cijeli tekst naći na sljedećoj adresi http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/kako-politi-ke-vo-e-doprinose-obnovi-jezika-mr-nje. U razmišljanju o političarima i jeziku mržnje iz bosanske perspektive nije se, naravno, mogla zaobići zapaljiva retorika iz prošlojesenje izborne kampanje i posebno uloga političkog prvaka Republike Srpske Milorada Dodika: on je već navikao i domaću javnost i međunarodne kritičare na upornu upotrebu konfrontacione retorike koja osnažuje njegove reference "najsrpskijeg" od svih kandidata za najviše funkcije u svom entitetu.
U eseju objavljenom u okviru projekta Media Centra može se vidjeti kako se u transformaciji sadašnjeg predsjednika Republike Srpske od međunarodno prihvaćene i podržane alternative vladavini nacionalističkih partija u međunarodno neprihvatljivog glasnogovornika nacionalizma postepeno uobličavala čitava dosljedna platforma koja počiva na pet tematskih uporišnih tačaka: referendumskoj retorici - s učestalim potezanjem međunarodno neprihvatljivog "referenduma o osamostaljenju Republike Srpske"; osporavanju bosanske državnosti - s upornim dokazivanjem, i u izjavama i u protivljenjuuspostavi njene funkcionalnosti, kako je to "nemoguća država"; etničkoj isključivosti - na primjer, u insistiranju da "ne mogu nama suditi sudije muslimani"; produbljivanju otuđenja - uključujući i poređenje Sarajeva s Teheranom; i, kao vrhunac kopanja po nezaraslim ratnim ranama, osporavanje međunarodno presuđenih ratnih zločina i genocida - uključujući negiranje zločina nad mladima na tuzlanskoj Kapiji i genocida u Srebrenici.
U pisanju o Dodikovom doprinosu poticanju napetosti i nepovjerenja u današnjoj Bosni i Hercegovini teško da se može biti naročito originalan - čak i kad se cijeli katalog njegovih izjava sračunatih na produbljivanje etničkih jazova organizuje u dosljednu političku platformu - ali mislim, i to sam napisao, kako ni najzapaljivije izjave iz njegovog repertoara ne bi imale tako paralizirajući učinak u bosanskoj politici da nisu praćene ili da im u nekim slučajevima nisu prethodile direktno korespondirajuće izjave ili političke platforme na bošnjačkoj strani bosanske političke jednačine.
U navedenom eseju pokazao sam, naime, kako svaka tačka Dodikovog projekta, koji je on sam definisao kao "jačanje Republike Srpske i slabljenje Bosne i Hercegovine", ima protivtežu u bošnjačkoj prevlađujućoj pameti iz protekle dvije decenije koja je doprinosila postepenom svođenju zajedničkog imenitelja u bosanskoj politici na približno nultu tačku naročito u posljednje četiri godine.
Milorad Dodik, predsednik Republike SrpskeTako Dodikova referendumska retorika crpi uvjerljivost iz bošnjačkog odbijanja da se uvaži dejtonskim sporazumom definisani karakter Republike Srpske sve do politički kontraproduktivnog obećanja "stopostotne Bosne i Hercegovine" nasuprot dosljednim porukama posrednika i garanata mirovnog sporazuma da ni otcjepljenje ni ukidanje entiteta nemaju nikakvu podršku ili perspektivu priznanja. Dodikovo osporavanje bosanske državnosti i održivosti nalazi ekvivalent u izjavama nekih od vodećih bošnjačkih dejtonskih pregovarača u kojima se Republika Srpska redovno predstavljala kao nametnuto rješenje i nepravedna cijena za okončanje rata s pozivima na njeno ukidanje. Njegovo insistiranje o nepodobnosti sudija muslimana po ideološkoj inspiraciji nije ništa gore od incidenata u kojima se u izjavama bošnjačkih političkih i vjerskih autoriteta propisuje kakve javne dužnosti mogu a kakve ne mogu obavljati "pripadnici manjeg naroda". Verbalne provokacije u vezi s Teheranom imaju otprilike isto djejstvo produbljivanja jazova kao i dosljedna odbojnost prema Republici Srpskoj u bošnjačkoj javnosti koja se, pored ostalog, izražava u gotovo redovnom insistiranju na tome da se radi o "manjem entitetu" - kao da teritorijalni omjer 51 prema 49 odsto opravdava takvo razlikovanje - ali i u otvorenom neprijateljstvu kakvo se manifestuje u upotrebi termina "republika šumska", "republika mrska", "četnitet" ili "blentitet" u raspravama nesumnjivo inspirisanim odbojnostima koje potiču politički, vjerski i akademski autoriteti. Najzad, Dodikovo negiranje ratnih zločina i genocida, po vrijeđanju dostojanstva ratnih žrtava, može se uporediti s primjerima u kojima je najviši bošnjački predstavnik u nastupima pred Ujedinjenim nacijama upotrebljavao ranije međunarodne procjene o više od 200.000 žrtava rata u Bosni i Hercegovini iako novija i do sada najsistematskija istraživanja ukazuju da je taj broj nešto više od 100.000.
Ušančena u etničke podjele, proizvedene ratnim nasiljem i poratnim odsustvom vizije i praktične podrške za povratak prognanih i izbjeglih, bosanskohercegovčka javnost uglavnom je istrenirana da prepoznaje i osuđuje "neprijateljsku retoriku" na drugoj strani: sasvim su rijetki primjeri primjene jednakih kritičkih standarda za "svoje" i "tuđe". To stvara privid kako svu odgovornost snose vođe u drugom entitetu ili etnicitetu i amnestira nosice ekstremnih - ili bar kontraproduktivnih - političkih projekata u vlastitoj okolini. Samo u takvoj klimi bilo je moguće da prođu pune četiri godine bez bilo kakvog napretka prema euroatlantskoj budućnosti i da toj blokadi gotovo u jednakoj mjeri doprinose oni kojima su usta puna Bosne i oni čiji se politički projekt zasniva na dokazivanju kako je ona "nemoguća zemlja".
U eseju objavljenom u okviru projekta Media Centra može se vidjeti kako se u transformaciji sadašnjeg predsjednika Republike Srpske od međunarodno prihvaćene i podržane alternative vladavini nacionalističkih partija u međunarodno neprihvatljivog glasnogovornika nacionalizma postepeno uobličavala čitava dosljedna platforma koja počiva na pet tematskih uporišnih tačaka: referendumskoj retorici - s učestalim potezanjem međunarodno neprihvatljivog "referenduma o osamostaljenju Republike Srpske"; osporavanju bosanske državnosti - s upornim dokazivanjem, i u izjavama i u protivljenju
U pisanju o Dodikovom doprinosu poticanju napetosti i nepovjerenja u današnjoj Bosni i Hercegovini teško da se može biti naročito originalan - čak i kad se cijeli katalog njegovih izjava sračunatih na produbljivanje etničkih jazova organizuje u dosljednu političku platformu
U pisanju o Dodikovom doprinosu poticanju napetosti i nepovjerenja u današnjoj Bosni i Hercegovini teško da se može biti naročito originalan - čak i kad se cijeli katalog njegovih izjava sračunatih na produbljivanje etničkih jazova organizuje u dosljednu političku platformu - ali mislim, i to sam napisao, kako ni najzapaljivije izjave iz njegovog repertoara ne bi imale tako paralizirajući učinak u bosanskoj politici da nisu praćene ili da im u nekim slučajevima nisu prethodile direktno korespondirajuće izjave ili političke platforme na bošnjačkoj strani bosanske političke jednačine.
U navedenom eseju pokazao sam, naime, kako svaka tačka Dodikovog projekta, koji je on sam definisao kao "jačanje Republike Srpske i slabljenje Bosne i Hercegovine", ima protivtežu u bošnjačkoj prevlađujućoj pameti iz protekle dvije decenije koja je doprinosila postepenom svođenju zajedničkog imenitelja u bosanskoj politici na približno nultu tačku naročito u posljednje četiri godine.
Jezik otuđenja manifestuje se i u upotrebi termina "republika šumska", "republika mrska", "četnitet" ili "blentitet", a koje potiču politički, vjerski i akademski autoriteti.
Ušančena u etničke podjele, proizvedene ratnim nasiljem i poratnim odsustvom vizije i praktične podrške za povratak prognanih i izbjeglih, bosanskohercegovčka javnost uglavnom je istrenirana da prepoznaje i osuđuje "neprijateljsku retoriku" na drugoj strani: sasvim su rijetki primjeri primjene jednakih kritičkih standarda za "svoje" i "tuđe". To stvara privid kako svu odgovornost snose vođe u drugom entitetu ili etnicitetu i amnestira nosice ekstremnih - ili bar kontraproduktivnih - političkih projekata u vlastitoj okolini. Samo u takvoj klimi bilo je moguće da prođu pune četiri godine bez bilo kakvog napretka prema euroatlantskoj budućnosti i da toj blokadi gotovo u jednakoj mjeri doprinose oni kojima su usta puna Bosne i oni čiji se politički projekt zasniva na dokazivanju kako je ona "nemoguća zemlja".