Tokom septembra dva su istaknuta bosanskohercegovačka političara iz različitih uglova i pobuda, Željko Komšić iz međunarodnih a Milorad Dodik iz unutrašnjih, u dvije bitne njujorške institucije nastojali da projektuju što ljepšu sliku bosanske stvarnosti. Komšić je, agitujući za izbor svoje zemlje za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti, pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija pored ostalog ponudio svijetu bosanskohercegovačko iskustvo u izgradnji mira, multikulturalizma i pomirenja u postratnom kontekstu. Dodik je, u pismima čitalaca uticajnog “Njujork tajmsa”, reagujući na alarmirajući komentar objavljen u tom listu pod naslovom “Dok Evropa spava, Bosna ključa”, napisao kako apsolutno ne postoji prijetnja obnove nasilja, kako svaki izabrani politički vođa u Bosni i Hercegovini podržava njenu kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji i kako nikoga ne treba da iznenađuje ili alarmira to što postoje razlike među “ljudima dobre volje” u vezi s najpovoljnijom strukturom te nove države: Dodik se zalaže da se ostavi demokratski izabranim vođama da preuzmu punu odgovornost za budućnost i da se odbace alarmistički povici onih koji bi zemlju napravili stalnom ovisnicom od međunarodne zajednice.
Kad me prošle nedjelje upravo kolegica sa Radija Slobodna Evropa pitala šta mislim o naizgled usaglašenom angažovanju bosanskohercegovačkih predstavnika u vezi s izborom u Savjet bezbjednosti u tom nužno kratkom i improvizovanom prvom reagovanju rekao sam kako bi bilo jako dobro kad bi taj nastup izražavao stvarnu saglasnost oko bilo čega u Bosni i Hercegovini ali mi znamo kako takve saglasnosti o bilo čemu zaista relevantnom nema. Nije bilo ni prilike ni vremena da objasnim šta sam pod tim mislio ali – dovoljno je zamisliti da recimo Savjet bezbjednosti uz bosansko učešće raspravlja o bilo kojoj od još otvorenih regionalnih tema, od toga treba li okončati ili zadržati instituciju visokog predstavnika i njegova ovlaštenja preko odnosa prema Srbiji zbog neizručenja haških optuženika pa do međunarodnog statusa Kosova, pa da se shvati kako Bosna i Herecgovina o bilo kojoj od tih tema nema šta da kaže: u Americi već s podsmijehom pričaju o najvišim bosanskim predstavnicima od kojih jedni traže intenziviranje a drugi okončanje međunarodnog mandata.
Tako se i Dodikova tvrdnja kako članak na koji on reaguje predstavlja “sliku Bosne i Hercegovine koju bi malo njenih građana prepoznalo” ovdje vidi samo kao nastojanje da se što prije okonča međunarodni nadzor bez obzira na posljedice. A postalo je već stvar širokog konsenzusa među američkim poznavaocima balkanskih prilika uvjerenje kako je projekt mirne Bosne u ozbiljnoj opasnosti. Ugledni magazin Foreign Affairs, koji s uvažavanjem čita svako ko je iko u američkoj spoljnopolitičkoj zajednici, u septembarsko-oktobarskom broju donosi esej dvojice univerzitetskih profesora, Patrice McMahona i Jona Westerna, pod naslovom “Smrt Dejtona: Kako zaustaviti raspad Bosne”.
Oni kažu kako Dejton jeste zaustavio nasilje ali i kako je posijao sjeme nestabilnosti stvarajući decentralizovani politički sistem koji potkopava autoritet države. Autori podsjećaju kako je od 1996. do 2007. godine Bosnu preplavilo 14 milijardi dolara međunarodne pomoći, otprilike 300 dolara godišnje po stanovniku dok je u Afganistanu taj iznos 65 dolara po stanovniku, i zaključuju kako je svijet bio izdašniji u poratnoj obnovi BiH nego u poratnoj obnovi Njemačke i Japana.
Pa gdje se istopila ta pomoć? Autori kažu kako su decentralizacija i podjela vlasti omogućili svakom entitetu da ima vlastitu vladu, policiju i obrazovni sistem i kako je kao rezultanta onemogućeno odlučivanje o bilo čemu na državnom nivou. “Sa 160 ministara i napuhanim javnim sektorom koji konzumira gotovo 50 posto bruto nacionalnog dohotka, takav okvir je kao skrojen za one koji izazivaju etničke antagonizme za političku dobit”.
Ovi autori – kao i najveći broj drugih američkih analitičara – kao primjer štetnog političkog uticaja navode učinke Dodika i Silajdžića u posljednje tri godine. U njihovoj analizi klizanja Bosne i Hercegovine na ivicu haosa značajno mjesto zauzima institucionalna korupcija: spominje se da je istraga prije deset godina utvrdila da je za tri godine, od 1996. do 1999, nestalo više od milijardu dolara međunarodne pomoći.
Ukazujući na razmišljanja u međunarodnoj zajednici po kojima bi najbolje bilo objaviti da je “misija u Bosni završena” i povući se, ova dvojica analitičara navode tri razloga protiv okončanja međunarodnog nadzora: prvo – to što Bosna možda ne bi ostala mirna zadugo i što istorija uči da sukobi koji počnu u Bosni rijetko ostaju u njenim granicama; drugo – to što bi međunarodno povlačenje “ostavilo bosanske muslimane izolovanim i ranjivim” i poslalo pogrešnu poruku islamskom svijetu u vrijeme kad Brisel i Vašington rade na poboljšanju odnosa; i treće – ako međunarodna zajednica ne može ispuniti obećanja u jednoj zemlji u srcu Evrope onda su izgledi za izgradnju država drugde krajnje sumorni.
Umjesto povlačenja, oni se zalažu za obnovu američkog vodstva, uključujući i imenovanje specijalnog izaslanika za Balkan; utvrđivanje uslova za pridruženje Evropskoj uniji i kampanju koja će pokazati javnosti cijenu odlaganja i praktične koristi približavanja Evropi; zahtjev i Zagrebu i Beogradu da aktivno održavaju svoju etničku braću u Bosni odgovornom za proevropske reforme. Ružičasta slika iz prigodnih govora i uvrijeđenih pisama čitalaca biće onoliko ubjedljiva koliko bude vidljiva u bosanskoj stvarnosti.
Kad me prošle nedjelje upravo kolegica sa Radija Slobodna Evropa pitala šta mislim o naizgled usaglašenom angažovanju bosanskohercegovačkih predstavnika u vezi s izborom u Savjet bezbjednosti u tom nužno kratkom i improvizovanom prvom reagovanju rekao sam kako bi bilo jako dobro kad bi taj nastup izražavao stvarnu saglasnost oko bilo čega u Bosni i Hercegovini ali mi znamo kako takve saglasnosti o bilo čemu zaista relevantnom nema. Nije bilo ni prilike ni vremena da objasnim šta sam pod tim mislio ali – dovoljno je zamisliti da recimo Savjet bezbjednosti uz bosansko učešće raspravlja o bilo kojoj od još otvorenih regionalnih tema, od toga treba li okončati ili zadržati instituciju visokog predstavnika i njegova ovlaštenja preko odnosa prema Srbiji zbog neizručenja haških optuženika pa do međunarodnog statusa Kosova, pa da se shvati kako Bosna i Herecgovina o bilo kojoj od tih tema nema šta da kaže: u Americi već s podsmijehom pričaju o najvišim bosanskim predstavnicima od kojih jedni traže intenziviranje a drugi okončanje međunarodnog mandata.
Tako se i Dodikova tvrdnja kako članak na koji on reaguje predstavlja “sliku Bosne i Hercegovine koju bi malo njenih građana prepoznalo” ovdje vidi samo kao nastojanje da se što prije okonča međunarodni nadzor bez obzira na posljedice. A postalo je već stvar širokog konsenzusa među američkim poznavaocima balkanskih prilika uvjerenje kako je projekt mirne Bosne u ozbiljnoj opasnosti. Ugledni magazin Foreign Affairs, koji s uvažavanjem čita svako ko je iko u američkoj spoljnopolitičkoj zajednici, u septembarsko-oktobarskom broju donosi esej dvojice univerzitetskih profesora, Patrice McMahona i Jona Westerna, pod naslovom “Smrt Dejtona: Kako zaustaviti raspad Bosne”.
Oni kažu kako Dejton jeste zaustavio nasilje ali i kako je posijao sjeme nestabilnosti stvarajući decentralizovani politički sistem koji potkopava autoritet države. Autori podsjećaju kako je od 1996. do 2007. godine Bosnu preplavilo 14 milijardi dolara međunarodne pomoći, otprilike 300 dolara godišnje po stanovniku dok je u Afganistanu taj iznos 65 dolara po stanovniku, i zaključuju kako je svijet bio izdašniji u poratnoj obnovi BiH nego u poratnoj obnovi Njemačke i Japana.
Pa gdje se istopila ta pomoć? Autori kažu kako su decentralizacija i podjela vlasti omogućili svakom entitetu da ima vlastitu vladu, policiju i obrazovni sistem i kako je kao rezultanta onemogućeno odlučivanje o bilo čemu na državnom nivou. “Sa 160 ministara i napuhanim javnim sektorom koji konzumira gotovo 50 posto bruto nacionalnog dohotka, takav okvir je kao skrojen za one koji izazivaju etničke antagonizme za političku dobit”.
Ovi autori – kao i najveći broj drugih američkih analitičara – kao primjer štetnog političkog uticaja navode učinke Dodika i Silajdžića u posljednje tri godine. U njihovoj analizi klizanja Bosne i Hercegovine na ivicu haosa značajno mjesto zauzima institucionalna korupcija: spominje se da je istraga prije deset godina utvrdila da je za tri godine, od 1996. do 1999, nestalo više od milijardu dolara međunarodne pomoći.
Ukazujući na razmišljanja u međunarodnoj zajednici po kojima bi najbolje bilo objaviti da je “misija u Bosni završena” i povući se, ova dvojica analitičara navode tri razloga protiv okončanja međunarodnog nadzora: prvo – to što Bosna možda ne bi ostala mirna zadugo i što istorija uči da sukobi koji počnu u Bosni rijetko ostaju u njenim granicama; drugo – to što bi međunarodno povlačenje “ostavilo bosanske muslimane izolovanim i ranjivim” i poslalo pogrešnu poruku islamskom svijetu u vrijeme kad Brisel i Vašington rade na poboljšanju odnosa; i treće – ako međunarodna zajednica ne može ispuniti obećanja u jednoj zemlji u srcu Evrope onda su izgledi za izgradnju država drugde krajnje sumorni.
Umjesto povlačenja, oni se zalažu za obnovu američkog vodstva, uključujući i imenovanje specijalnog izaslanika za Balkan; utvrđivanje uslova za pridruženje Evropskoj uniji i kampanju koja će pokazati javnosti cijenu odlaganja i praktične koristi približavanja Evropi; zahtjev i Zagrebu i Beogradu da aktivno održavaju svoju etničku braću u Bosni odgovornom za proevropske reforme. Ružičasta slika iz prigodnih govora i uvrijeđenih pisama čitalaca biće onoliko ubjedljiva koliko bude vidljiva u bosanskoj stvarnosti.