Ovonedjeljnu kolumnu pišem u Sarajevu u očekivanju nedjeljnog otvaranja četverodnevne konferencije "Zapadni Balkan: Napredak, zastoj ili nazadovanje" u organizaciji Centra za transatlantske odnose Johns Hopkins Univerziteta u Vašingtonu i Američko-bosanske fondacije. Ako bi, sa iskustvom učešća na desetinama akademskih, diplomatskih ili medijskih skupova o Balkanu u posljednje dvije decenije čovjek mogao pomisliti "još jedna u nizu rasprava o regionu" ovaj predstojeći skup po nekim svojim dimenzijama obećava da bi mogao biti i drugačiji i djelotvorniji od od mnogih koji su mu prethodili.
Prije svega, po tome što - u vrijeme kad domaće opstrukcije euroatlantskih procesa i međunarodna zaokupljenost drugim regionalnim i ekonomskim izazovima stvaraju utisak zasićenosti i Balkanom i Bosnom i Hercegovinom - predstavlja poziv na sveobuhvatan i svjež intelektualni, diplomatski i civilni pogled na region i njegove perspektive i na ohrabrijavanje prije svega domaćih ali i međunarodnih inicijativa za obnovu regionalnog euroentuzijazma.
Predstojeća sarajevska konferencija ima potencijal da doprinese tim očekivanjima.
Najprije – po tematskoj sveobuhvatnosti. Ona će se, naime, baviti svim najvitalnijim aspektima regionalnog približavanja euroatlantskoj budućnosti: uspostavom nove vlasti u Bosni i Hercegovini i ulogom međunarodnog faktora u tome; regionalnim pomirenjem i saradnjom; ulogom medija u procesu demokratizacije i europeizacije regiona; položajem nacionalnih manjina na Zapadnom Balkanu; ulogom civilnog društva u ustavnoj debati; nacionalnim i regionalnim dimenzijama ekonomskog razvoja, uključujući i poseban panel o korupciji; približavanjem NATO-u i Evropskoj Uniji; uključivanju civilnog sektora u te procese.
Zatim – po kapacitetu učesnika.
Na listi pozvanih ili prijavljenih za konferenciju u vrijeme nastajanja ovog teksta bilo je 146 imena, od kojih 70 dolazi iz inostranstva – uz desetine stranaca
na službi u Sarajevu – a spektar njihovih profesionalnih ili akademskih referenci pokriva sve najznačajnije dimenzije regionalnih perspektiva: tu su i dugogodišnji bivši i sadašnji diplomatski predstavnici u regionu, i autori desetina akademskih studija i publicističkih radova o Balkanu; i predstavnici najšireg spektra civilnih inicijativa iz svih zapadnobalkanskih zemalja. Predstojeća sarajevska konferencija drugačija je od sličnih prethodnih inicijativa i po tome što za razliku od ranije prakse da stranci razgovaraju među sobom ili nacionalni i regionalni partneri jedni s drugima, bez bilo kakve djelotvorne integracije i koordinacije međunarodnih i domaćih nastojanja, ovog puta bosanskohercegovački i regionalni partneri punopravno učestvuju u traženju odgovora na izazove euroatlantske budućnosti.
Najzad – ova konferencija obećava i po svojoj javno saopštenoj ambiciji: Michael Haltzel sa Johns Hopkins Univerziteta u Washingtonu, jedan od organizatora konferencije, najavio je kako se ona ne završava zvaničnim zatvaranjem iduće srijede u Sarajevu nego će se nastaviti inicijativama za poticanje proevropskih promjena u regionu.
O tome kako bi mogao izgledati taj “nastavak” sarajevske konferencije jedan od njenih inicijatora, dr. Vedran Džihić s bečkog univerziteta – ove akademske godine na gostovanju na Johns Hopkins Univerzitetu u Vašingtonu – kaže kako je naglasak na angažovanju, ohrabrivanju i osnaživanju pripadnika civilnog društva i mladih u projektovnju evropske budućnosti zapadnobalkanskih društava i zemalja i posebno Bosne i Hercegovine. On najavljuje jesenji dvodnevni skup u Sarajevu koji će rezultirati objavljivanjem regionalnog Manifesta civinih društava koji će sadržavati i konkretne inicijative za društvene promjene i reforme u kontekstu euroatlantskih integracija i biće promovisan i u regiji ali i u Washingtonu i Briselu s ciljem da se obezbijedi međunarodno partnerstvo u prevashodno domaćoj inicijativi za promjene.
“A što se tiče same konferencije, ona je važan momenat za iniciranje jednog normalnog, otvorenog, partnerskog i dobronamjernog dijaloga između predstavnika SAD-a, EU i regionalnih partnera s predstavnicima naših civilnih društava, lokalnim i regionalnim stručnjacima. Pošto smo svjesni činjenice da je upravo manjak normalne komunikacije i dijaloga između političkih i ekonomskih elita između sebe; onda njih sa civilnim društvom a na kraju i EU-službenika sa onima iz SAD-a, cilj je da se te pokidane komunikacione niti ožive. A onda naravno da se u ‘produžecima’ ta dinamika održi, produbi i dobije dodatni značaj kao permanentni komunikativni kanal” – kaže Džihić.
Prije svega, po tome što - u vrijeme kad domaće opstrukcije euroatlantskih procesa i međunarodna zaokupljenost drugim regionalnim i ekonomskim izazovima stvaraju utisak zasićenosti i Balkanom i Bosnom i Hercegovinom - predstavlja poziv na sveobuhvatan i svjež intelektualni, diplomatski i civilni pogled na region i njegove perspektive i na ohrabrijavanje prije svega domaćih ali i međunarodnih inicijativa za obnovu regionalnog euroentuzijazma.
Predstojeća sarajevska konferencija ima potencijal da doprinese tim očekivanjima.
Najprije – po tematskoj sveobuhvatnosti. Ona će se, naime, baviti svim najvitalnijim aspektima regionalnog približavanja euroatlantskoj budućnosti: uspostavom nove vlasti u Bosni i Hercegovini i ulogom međunarodnog faktora u tome; regionalnim pomirenjem i saradnjom; ulogom medija u procesu demokratizacije i europeizacije regiona; položajem nacionalnih manjina na Zapadnom Balkanu; ulogom civilnog društva u ustavnoj debati; nacionalnim i regionalnim dimenzijama ekonomskog razvoja, uključujući i poseban panel o korupciji; približavanjem NATO-u i Evropskoj Uniji; uključivanju civilnog sektora u te procese.
Zatim – po kapacitetu učesnika.
Na listi pozvanih ili prijavljenih za konferenciju u vrijeme nastajanja ovog teksta bilo je 146 imena, od kojih 70 dolazi iz inostranstva – uz desetine stranaca
Predstojeća sarajevska konferencija drugačija je i po tome što, za razliku od ranije prakse da stranci razgovaraju među sobom ili nacionalni i regionalni partneri jedni s drugima, ovog puta bh. i regionalni partneri punopravno učestvuju u traženju odgovora na izazove euroatlantske budućnosti.
na službi u Sarajevu – a spektar njihovih profesionalnih ili akademskih referenci pokriva sve najznačajnije dimenzije regionalnih perspektiva: tu su i dugogodišnji bivši i sadašnji diplomatski predstavnici u regionu, i autori desetina akademskih studija i publicističkih radova o Balkanu; i predstavnici najšireg spektra civilnih inicijativa iz svih zapadnobalkanskih zemalja. Predstojeća sarajevska konferencija drugačija je od sličnih prethodnih inicijativa i po tome što za razliku od ranije prakse da stranci razgovaraju među sobom ili nacionalni i regionalni partneri jedni s drugima, bez bilo kakve djelotvorne integracije i koordinacije međunarodnih i domaćih nastojanja, ovog puta bosanskohercegovački i regionalni partneri punopravno učestvuju u traženju odgovora na izazove euroatlantske budućnosti.
Najzad – ova konferencija obećava i po svojoj javno saopštenoj ambiciji: Michael Haltzel sa Johns Hopkins Univerziteta u Washingtonu, jedan od organizatora konferencije, najavio je kako se ona ne završava zvaničnim zatvaranjem iduće srijede u Sarajevu nego će se nastaviti inicijativama za poticanje proevropskih promjena u regionu.
O tome kako bi mogao izgledati taj “nastavak” sarajevske konferencije jedan od njenih inicijatora, dr. Vedran Džihić s bečkog univerziteta – ove akademske godine na gostovanju na Johns Hopkins Univerzitetu u Vašingtonu – kaže kako je naglasak na angažovanju, ohrabrivanju i osnaživanju pripadnika civilnog društva i mladih u projektovnju evropske budućnosti zapadnobalkanskih društava i zemalja i posebno Bosne i Hercegovine. On najavljuje jesenji dvodnevni skup u Sarajevu koji će rezultirati objavljivanjem regionalnog Manifesta civinih društava koji će sadržavati i konkretne inicijative za društvene promjene i reforme u kontekstu euroatlantskih integracija i biće promovisan i u regiji ali i u Washingtonu i Briselu s ciljem da se obezbijedi međunarodno partnerstvo u prevashodno domaćoj inicijativi za promjene.
“A što se tiče same konferencije, ona je važan momenat za iniciranje jednog normalnog, otvorenog, partnerskog i dobronamjernog dijaloga između predstavnika SAD-a, EU i regionalnih partnera s predstavnicima naših civilnih društava, lokalnim i regionalnim stručnjacima. Pošto smo svjesni činjenice da je upravo manjak normalne komunikacije i dijaloga između političkih i ekonomskih elita između sebe; onda njih sa civilnim društvom a na kraju i EU-službenika sa onima iz SAD-a, cilj je da se te pokidane komunikacione niti ožive. A onda naravno da se u ‘produžecima’ ta dinamika održi, produbi i dobije dodatni značaj kao permanentni komunikativni kanal” – kaže Džihić.