(Komentar *)
Kratka novinska vijest o pozdravnom govoru člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića na otvaranju trodnevne konferencije o nasljeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – koja se od četvrtka do subote održava u Sarajevu – prepričala je to izlaganje u samo tri rečenice.
One, svaka za sebe i sve zajedno, pokazuju duboko nerazumijevanje uloge Haškog tribunala i tragičnu zabludu bosanskohercegovačkih političkih sljedbenika ratnih projekata koji su umislili da oni treba da sude Tribunalu a ne Tribunal političkim projektima koji su ih iznjedrili.
Šta je u te tri rečenice, prema novinskim izvještajima, rekao Čović?
U prvoj: kako "ni Tribunal ni domaći sudovi nisu mjesta na kojima se može govoriti o udruženom zločinačkom poduhvatu".
To je poziv na poništavanje – ili bar relativizaciju i nepoštovanje – ključnog nalaza iz gotovo četvrt vijeka rada Tribunala. Istrage, dokumenti i svjedočenja pred Tribunalom pokazali su kako "sve ono što nam se dogodilo" devedesetih nije bilo tek neka vremenska nepogoda ni "tragični sukob" ili kulminacija "viševjekovnih mržnji" već ima svoju nacionalističku inspiraciju, komandne centre, vrhovne vođe i regionalne izvođače radova na projektima stvaranja "velikih država".
Ono što se, u nedostatku odgovarajuće međunarodnopravne terminologije, nazivalo "etničkim čišćenjem" širokih područja Bosne i Hercegovine imalo je – kako je dokazano u postupcima pred Tribunalom – svoju istoriju u vidu dogovaranja Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana o komadanju susjedne države i formiranja i srpske i hrvatske države u državi koje su to mogle postati samo masovnim progonima stanovništva drugih nacionalnosti i vjera.
U drugoj: kako u ovoj prilici – na otvaranju konferencije o nasljeđu Tribunala – ne može govoriti u ime sva tri člana Predsjedništva jer oni o tome imaju "različita mišljenja".
Ponovo nesporazum o vlastitoj relevantnosti. Tribunal je organ međunarodnog prava, odgovoran za svoj rad Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija i ništa u njegovom djelovanju i njegovom nasljeđu ne zavisi od toga kakvo će "mišljenje" o njemu imati Čović, Bakir Izetbegović ili Mladen Ivanić.
U trećoj rečenici: poručio je prisutnima kako zadatak Tribunala nije bilo pomirenje, već pravda.
Ovo odvajanja koncepata pomirenja i pravde pokazuje nerazumijevanje najdublje povezanosti ta dva procesa. Pravda je, naime, temeljni uslov pomirenja: bez utvrđivanja činjenica o ratnim zlodjelima, kažnjavanja njihovih inspiratora i počinilaca i obznanjivanja i poštovanja žrtava – ne može biti iskrenog pomirenja.
[RSE/Video, juni 2017.]
Političari u Bosni i Hercegovini, na žalost, više su doprinosili potkopavanju nego poštovanju Tribunala i afirmaciji ideje vladavine prava.
Kad Čović dovodi u pitanje nalaze haških suđenja o udruženom zločinačkom poduhvatu on istovremeno nastoji dovesti u sumnju prvostepenu presudu ratnim civilnim i vojnim vođama "Herceg-Bosne" i uticati na predstojeću konačnu presudu Tribunala. On je svoj odnos prema haškim suđenjima i nalazima demonstrirao i onda kada je prije tri godine na stadionu u Busovači prisustvovao svečanom dočeku haškog osuđenika Darija Kordića. Kao da nikada nije bilo pokolja u Ahmićima i Stupnom Dolu, logora od Heliodroma do Dretelja, masovnih progona na kojima je nastala "Herceg-Bosna".
Isti takav odnos nepoštovanja međunarodnog prava uporno demonstrira i aktuelno vodstvo Republike Srpske: od imenovanja studentskog doma na Palama po haškom osuđeniku Radovanu Karadžiću preko insistiranja da se uprkos odluci Ustavnog suda 9. januar obilježava kao dan entiteta pa do dodjele najviših odlikovanja osuđenima za ratne zločine i najavljene zabrane lekcija iz istorije o Srebrenici i opsadi Sarajeva – entitetske vlasti uporno guraju Republiku Srpsku u nesporazume s tzv. međunarodnim faktorom sve do sankcija i političke samoizolacije.
[RSE/Video, mart 2016.]
U tom kontekstu i na prvi pogled hvale vrijedni postupci, kao što je bio odlazak vodećeg srpskog političara Aleksandra Vučića na godišnju komemoraciju u Srebrenici, gube na uvažavanju pred njegovim poricanjem genocida i proslavljanjem u Srbiji ruskog veta protiv zapadne rezolucije o osudi genocida kao "velike pobede".
Pred tom političkom opstrukcijom uvažavanja razmjera ratnih zločina i poštovanja žrtava glavni haški tužilac, Belgijanac Serž Bramerc (Serge Brammertz), ovih dana kaže kako tek treba dočekati stvarni čin političke hrabrosti: priznanje da se u Srebrenici dogodio genocid.
Selektivno poštovanje za međunarodno pravo pokazuje i bošnjački član bosanskohercegovačkog Predsjedništva Bakir Izetbegović: uvažava i podržava nalaze i presude Tribunala za "udruženi zločinački poduhvat" ali je demonstrirao nerazumijevanje – pa i nepoštovanje – međunarodnopravnih institucija i procedura u nedavnom neuspjelom pokušaju obnavljanja tužbe protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.
Iako je taj sud na vrijeme upozorio kako je za bosanskohercegovačkog zastupnika u tom procesu potrebno novo ovlaštenje državnog Predsjedništva, Izetbegović je – ignorišući to upozorenje – pokrenuo obnovu postupka i po cijenu novih napetosti u odnosima i u zemlji i u susjedstvu.
Da se vratimo Čovićevom žaljenju što Predsjedništvo čiji je član ima podijeljena "mišljenja" o nasljeđu Tribunala: kada bi uvažavao ta "mišljenja" Tribunal bi bio jednako nefunkcionalan kao i bosanska država. Ovako, njegova dokumentacija ostaje najdragocjeniji izvor za istoriju balkanskih devedesetih.
Facebook Forum