Šaškor: Prvomajski čudnovati kljunaš

U Hrvatskoj nikada do sada vlast nije pala nakon demonstracija. Teško da će se to dogoditi i nakon ovog 1. svibnja, za kada su najavljeni veliki sindikalni prosvjedi.
Pad Vlade nije niti proklamirani cilj. Za sada.

Ali da se loži upravo ta vatra – loži se.

Sindikati javnih službi organizatori su prosvjeda, a pridružile su im se središnjice radničkih sindikata. Neposredni povod je smanjenje plaća u javnom sektoru za 3 posto, a razlozi širi – nezadovoljstvo rezultatima i općim smjerom Vladine politike. Zato je i moto prosvjeda ''Promijenite smjer''. Nakon prvomajskih prosvjeda sindikati će poduzeti dalje korake, od jednodnevnog štrajka upozorenja, preko blokade rada javnih službi - a to znači školstva, zdravstva, policije, carine – pa do pokretanja referenduma o nepovjerenju Vladi i generalnog štrajka.

Do sada sindikati u Hrvatskoj nisu iskazali neku osobitu mobilizacijsku moć. Njihovi prosvjedi nalikuju folklornim priredbama. Tek u sutonu Tuđmanove vladavine zabilježen je jedan jači prosvjed koji nije imao samo sindikalni nego nadasve politički naboj. Građani se u pravilu oglušuju na sindikalne aktivnosti. Reagiraju tek kad nezaposlenost i gubitak prava zakuca na njihova vrata. Solidarnost je iščezla s javne scene.

Industrijski sindikati desetkovani su, što uništenjem industrije, što pritiscima prijašnjih vlasti, koja ih je razbijala kombinacijom izravnog nasilja, instaliranja ''žutih'' sindikata i potsticanja unutarnjih raskola. Danas okupljaju između 25 i 30 posto zaposlenih u privredi. Veći stupanj organiziranosti i artikuliranosti pokazali su sindikati javnih službi. Hrvatska je specifičnost što su upravo zaposleni u državnom i javnom sektoru do sada bili daleko najzaštićeniji i najmanje su izgubili. Materijalno i statusno. Toliko spominjane reforme nisu zapravo ni dotakle javni sektor. Kada su tokom proteklih 20-tak godina stotine tisuća zaposlenih u gospodarstvu gubili posao, bili na minimalcu ili radili bez plaće, njihovi kolege iz javnog sektora samo su ih deklarativno podržavali. Sada očekuju solidarnost svih.

Ali, obrana stečenih prava cilj je svake sindikalne borbe. Utoliko su najavljeni prosvjedi i zaoštravanje pritisaka prema Vladi posve legitimni.

Međutim, politički kontekst ne smije se zanemariti. Sindikati na prosvjede pozivaju građane i nadaju se prerastanju njihove akcije u opće građanske prosvjede. Javnu podršku dali su im veteranske udruge i Katolička crkva.

Nakon ''obrane Vukovara od ćirilice'' udruge branitelja okreću se rušenju Vlade zbog socijalnog stanja. Udruge gardijskih brigada i specijalne policije poručuju da su se borili za Hrvatsku u kojoj će građani imati radno mjesto i dostojnu plaću. Uvodničar Glasa koncila sve Vlade od 2000-te godine smatra odgovornima za sadašnje stanje, jer su, tvrdi se, više vodile računa o sebi nego o građanima. Umiju li, žele li ili smiju li vlade odgovoriti potrebama Hrvatske i njezinih građana, pitaju se na Kaptolu. Teza o odnarođenoj vlasti je prepoznatljiva. Protezanje podjednake krivnje na sve vlade znači aboliranje HDZ-ea. Nisu sve vlade podjednako odgovorne, to je bjelodano. Stoga je politička pozadina najavljenih prvomajskih prosvjeda pripremanje terena za povratak HDZ-ea, stranke koja je dovela Hrvatsku u nezavidnu situaciju. Koliko sindikati izravno u tome sudjeluju, a koliko su se uklopili u planove drugih, manje je važno.

Tempiranje prosvjednih aktivnosti oko lokalnih izbora nije slučajno. HDZ najavljuje da će nakon lokalnih izbora tražiti prijevremene izbore, jer je ova Vlada nesposobna izvući zemlju iz krize.

Milanovićevoj vladi malo toga ide u prilog. Zaslugom prethodnika, ali i zbog vlastite neodlučnosti i ustrajavanju na ekonomskom modelu koji je krizu generirao, odmažu i sebi i građanima.

Već 70 posto građana smatra da zemlja ide u pogrešnom pravcu. Rejting vladajuće koalicije pada iz mjeseca u mjesec. Evropski izbori pokazali su njihovu političku nezrelost .

Građani za prosvjede imaju tisuću razloga.
I jedan protiv. A tko bi to naslijedio sadašnju vlast?