Koja je razlika između Putina i Miloševića? Dvadeset i dvije godine

Kao glavni i odgovorni urednika TV Sarajevo, Nenad Pejić je bio svjedok ratnih događanja u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995.godine. U svom osvrtu Pejić piše kako mu ruska intervencija na Krimskom poluostrvu vraća neke bolne uspomene.

Kada gledam fotografije i snimke sa Krima, ne mogu izbjeći onaj osjećaj da sam sve to već „negdje“ vidio. Čini mi se da ponovo proživljavam raspad Jugoslavije i početak rata u BiH.

Kada slušam kako ruska propagandna mašinerija tvrdi da su neoznačeni vojnici na Krimu zapravo spontano organizirane snage samoodbrane koje sačinjavaju zabrinuti građani, prisjećam se na sličan način „samoorganiziranih“ naoružanih trupa koje su postavile barikade u Sarajevu u martu 1992.godine.

Baš kao i na Krimu, i ovim vojnicima je nedostajalo prepoznatljivo znakovlje na uniformama, ali imali su potpuno nove kalašnjikove, besprijekorno organiziranu komunikaciju i vojnu disciplinu. Sličnost je jeziva i zlosutna za sve one koji su u to vrijeme bili u Sarajevu.

Ima li uopće razlike izmedju dvojice lidera koji organiziraju oba dogadjanja? Koja je razlika između Vladimira Putina i Slobodana Miloševića?

Samo dvadeset i dvije godine.

Oni su jedan čovjek sa dvije sjene; isti modus operandi u razmaku od nešto više od dvije decenije. Zapravo, da je Milošević danas živ, vjerovatno bi tužio Putina za plagijat.

Ruski predsjednik naoružane snage na Krimu naziva „volonterima“ koji štite prava etničkih Rusa. Milošević je 1990. istom rječju nazivao slične grupe u Bosni i Hercegovini, za koje je tvrdio da štite građane srpske nacionalnosti.

Putin tvrdi da se suverenitet Ukrajine treba poštovati iako čini sve što je u njegovoj moći kako bi ga potkopao. Isto tako je i Milošević govorio o teritorijalnoj cjelovitosti BiH dok su trupe pod njegovim zapovijedništvom radile na njenom rasparčavanju i okončavanju njene tek iznjedrene državnosti.

Oba državnika koriste religiju za poticanje sukoba i opravdavanje intervencije. Ruski mediji su nedavno netačno izvijestili da je oštećen Pećinski samostan u Kijevu. Srpski mediji su 1992.godine također netačno tvrdili da su oštećene pravoslavne crkve i manastiri.

Putin testira reakcije Zapada i računa na to da će podjele između Europe i Sjedinjenih Država potkopati svaku suvislu i koordiniranu reakciju, baš kao što je i Milošević računao prije dvadeset i dvije godine.

Jeziva sličnost nadilazi Putinovu i Miloševićevu retoriku.

Kada je na prosvjednike u Kijevu pucano snajperom, mnogi Bosanci su se prisjetili 6.aprila 1992. godine, dana kada su snajperisti počeli pucati na sarajevske prosvjednike, kada je počela opsada grada i stravičnog zločina na Markalama. Ruski mediji su svoje izvještaje o snajperskim napadima prepisali od svojih srpskih kolega od prije dvije decenije: građani Kijeva su, poput onih u Sarajevu, pucali jedni na druge.

Ruski mediji su također izvještavali o navodnoj „izbjegličkoj krizi“ navodeći da je oko 650 hiljada izbjeglica preplavilo granice sa Rusijom. Kada je počeo rat u BiH, srpski mediji su također podigli uzbunu o izbjeglicama koje su navodno preplavile granice.

Ujedinjene nacije su u oba slučaja opovrgle pomenute izvještaje. Ali, propagandi to nije bilo bitno. I srpski i ruski mediji su se pozivali na lažne fotografije kako bi ilustrirali i poduprijeli svoje tvrdnje. Ruski mediji su podmetnuli fotografiju vrlo prometnog graničnog prijelaza između Ukrajine i Poljske. Srpski mediji su 1992.godine koristili stvarne fotografije izbjeglica samo što su one zapravo bježale od Miloševićevih vojnih snaga.

Politički i emocionalno obojeni jezik koji ruski mediji koriste kako bi opisali nove vlasti u Kijevu nazivajući ih „fašistima“ i „antisemitima“ također podsjećaju na način na koji su srpski mediji karakterizirali svoje protivnike. Hrvati su nazivani „ustašama“, a bosanski muslimani „mudžahedinima“ ne slucajno jer je i Milošević računao na sjećanja iz Drugog svjetskog rata.

Danas se kuće gradjana neruske nacionalnosti na Krimu, pogovoto Tatara, obilježavaju, u toku je priprema za etničko čišćenje, baš kao što je i Milošević to radio u Bosni i Hercegovini.

Ovako počinju ratovi. Ovako se društva pozivaju na mržnju. Obični građani su izloženi strahu, a propaganda nagriza povjerenje među etničkim i nacionalnim grupama. Povjerenje se pretvara u nepovjerenje, nepovjerenje u netrpeljivost, netrpeljivost u mržnju, mržnja u rat. Srbi su 1992.godine vjerovali da Milošević brani njihovu napadnutu državu tako što „pridobija teritorije i osvaja gradove“. Isto tako su nedavne ankete pokazale da većina Rusa vjeruje da će njihova vojska spasiti Ruse na Krimu tako što će ga pripojiti Rusiji. Ni Srbe tada ni Ruse danas niko nije ni napadao.

Lakše je vjerovati svemu tome nego postavljati pitanja.

Postoji i jeziva sličnost između Putinovog i Miloševićevog političkog uspona.

Obojica na početku nisu bili birani nego izabrani. Ruski predsjednik Boris Jeljcin je u septembru 1999.godine imenovao Putina za premijera da bi ga kasnije prozvao svojim izabranim nasljednikom. Kada je Jeljcin nakon nekoliko mjeseci podnio ostavku, Putin je postao vršitelj dužnosti predsjednika. Slično je počeo i Miloševićev politički uspon 1986.godine kada je imenovan za šefa Komunističke partije Srbije, a izabrao ga je njegov prethodnik – Ivan Stambolić.

Početak mandata obojice lidera je obilježen eksploatacijom etničkih konflikata, u Miloševićevom slučaju na Kosovu, a u Putinovom u Čečeniji. Obojica su uspostavili pseudo demokraciju sa strogo kontroliranim državnim medijima i lažnim opozicijskim strankama. Obojica su ojačali svoj legitimitet masivnim „spontanim“ pro-režimskim okupljanjima. Obojica su koristili „patriotske“ omladinske organizacije kao što su „Mladi socijalisti“ u Miloševićevom slučaju i „Nashi“ u Putinovom, koje su maltretirale protivnike.

I Putin i Milošević su vladali u društvima čije su demokratske institucije bile slabe, korupcija raširena, u kojima ne postoji vladavina zakona i čije sigurnosne službe su obavljale prljave poslove u političke srvhe.

Međutim, iako su paralele između Putina i Miloševića neporecive, to se ne mora nužno odnositi i na način na koji će njihove priče završiti.

Milošević je bio u mogućnosti sprovoditi svoje vojne pothvate „samo“ osam godina prije nego što se NATO ujedinio protiv njega na Kosovu 1999.godine da bi godinu nakon toga bio svrgnut od strane sopstvenog naroda.

Međutim, Putin ima prednost koja je Miloševiću nedostajala. Rusija je, za razliku od Srbije, veliki geopolitički igrač sa predstavnikom u UN-ovom Vijeću sigurnosti. Rusija je nuklearna sila i ključni dobavljač energije u Europi.

Ako je i bez ovakvih prednosti Milošević uspio osam godina prijetiti svojim susjedima i miru u Evropi, koliko će dugo Putin prijetiti susjedima i miru u svijetu?

* Nenad Pejić je danas glavni i odgovorni urednik Radija Slobodna Evropa i kopredsjednik kompanije.