"Poruka-pouka" naziv je treće knjige Mejre Dautović kojoj su u Prijedoru 1992. godine ubili dvoje djece. Ovih dana knjiga će biti promovirana u Bihaću, a u sklopu manifestacija obilježavanja 26. februara, Dana grada.
Iz ogromne boli zbog gubitka djece koji nikada neće proći, ali i ogromne ljubavi prema "dušama njene duše", svom Edvinu i Erini, Mejra Dautović u Krajini, pa i cijeloj Bosni i Hercegovini i regionu, poznata kao "majka Mejra", odlučila je na papir prenijeti sve ono što se dešavalo početkom rata u Prijedoru.
Prve dvije knjige, kaže majka Mejra, njena su djeca. Posljednja treća simbolična naziva "Poruka-pouka" njeno je unuče.
"Kada je Edna zarobljena tada sam počela da pišem šta se dešavalo u Prijedoru. Kada smo izlazili nisam to smjela ponijeti nego je sve ostalo u glavi. Prva knjiga je izašla 1999. godine prije nego što ću naći djecu, to je knjiga 'Majka Mejra nudi i traži istinu'. Druga knjiga, koju sam spojila sa prvom nastala je kada sam pronašla kosti svoje djece 2000. godine. Možda nikada ne bih krenula da pišem da nije bila u pitanju moja Edna koja je zarobljena, mučena i silovana, pa tek onda ubijena, to mi je dalo snagu, to mi je dalo još više volju da to odradim da se ne zabravi, da se ne ponovi. Nastavila sam raditi dalje i puno sam sarađivala sa 'Ženama u crnom' iz Beograda. Puno smo zajedno toga prošle i došla sam na ideju da se i to ne bi zaboravilo, da ne bi ostalo pod tepihom i sa istom porukom da se ne zaboravi i ne ponovi", priča Mejra Dautović.
Sin Edvin je imao 27, a kćerka Edna 23 godine kada su ih 1992. u logoru Omarska ubili. Edvin je ubijen 16. jula 1992. u zloglasnoj logoraškoj Bijeloj kući, a majkina kćerka Edna, studentica, iz Omarske je odvezena autobusom s još 42 logoraša u nepoznatom pravcu 20. jula.
Posmrtni ostaci Edvina Dautovića pronađeni su u Kamičanima 2000. godine. Nešto kasnije iste godine posmrtni ostaci Edne Dautović ekshumirani su iz masovne grobnice Lisac kod Malog Dubovika (općina Bosanska Krupa).
Iako je bol koju nosi neizlječiva, u srcu ove hrabre žene nema mjesta za mržnju. Uz poruku da se ne zaboravi, njene knjige zapravo su poruka ljudima svijeta da svoju djecu odgajaju u ljubavi bez predrasuda i trunke mržnje za druge i drugačije.
"Ne zaboravi prošlost, ali gradi budućnost u miru i toleranciji. Ova knjiga, zapravo, donosi obilje fotografija iz mjesta u koje sam putovala, isječke i članke koji su o meni izašli... Gdje god sam išla, samo sam tražila i tražim mir. Nemojte djecu učiti mržnji... Ako iz kuće ponesu mržnju imaće je cijeli život. Učite djecu da vole... ne moraju ni da vole, ali da poštuju bez obzira na vjeru i naciju. Svaku majku isto boli koja je izgubila svoje dijete bez obzira na vjeru i naciju. To je nešto teško što oni koji to nisu doživjeli ne mogu razmjeti, a mi majke se međusobno razumijemo bez obzira koje smo vjere. Za mene i hiljade drugih majki to je bilo juče. Dok živim boriću se za istinu, pravdu i ljubav, a protiv mržnje. Mržnja stvara konflikt, a šta smo imali od ovog rada što je bio? Ništa osim bola“, iskreno će Mejra.
Saradnja sa "Ženama u crnom" iz Beograda prerasla je u doživotno prijateljstvo. Sudbina majki čija srca krvave zbog gubitka djece i najbližih spojila ih je u misiji ukazivanja na grozote rata... da se nikada ne bi ponovilo.
"Mi smo toliko sada bliske da je Staša (Staša Zajović) prije neki dan bila ovdje u Bihaću. Došla je obići mog muža i mene. On je bolestan i nas dvije se dugo nismo vidjele i možete zamisliti ona je došla. Obišla je mezar moje djece i još kaže 'ja sam se majka osramotila što se dugo nismo videle'... Možete zamisliti“, navodi Mejra.
Iako sa punih 74 godine majka Mejra vodi brigu o domaćnistvu, brine o bolesnom suprugu i svakodevno lagano šeta ulicama Bišća. Ovdje je omiljena među svima, a uz takve prijatelje, komšije i sugrađane, kaže, i život je lakši i ljepši.
"Meni je najveća zahvala i dobitak kada krenem u šetnju, a meni lete znani i ne znani i kažu 'majka, gdje si?'. Zagrle me i upitaju za zdravlje... Nema para kojim se to može kupiti“, ističe naša sagovornica.
Majka Mejra i njen suprug Uzeir Dautović cijeli rat proveli su u Prijedoru, odakle su protjerani 1995. Nakon rata doselili su se u Bihać u kojem su 7. oktobra 2000. ukopali kosti svoje djece.
"Teško je, ali neću da plačem. Borim se da se ne zaboravi. Kada plačem onda sanjam djecu u vodi, zato se suzdržavam puno da ne plačem. Meni su 74 godine, ali amanet omladini i svima koji imaju djecu, bez razlike na vjeru i naciju, da ih ne hrane i ne odgajaju u mržnji“, zaključuje Mejra Dautović.
