"Mislim da nije uopće stvar u protestnim notama nego je stvar u jednom javnom diskursu kojeg koriste srpski i hrvatski političari po potrebi i koji pokazuje da političke elite ne funkcioniraju", kaže istoričar Hrvoje Klasić za Zašto? Radija Slobodna Evropa odgovarajući na pitanje -- Zašto Srbija i Hrvatska razmjenjuju protestne note o borbi protiv fašizma?.
Klasić između ostalog komentatiše šta političari zemalja regije zapravo imaju za ponuditi i zašto se stalno vraćaju u prošlost.
Protestne note su nastupile nakon što je jedanaest pripadnika Vojske Srbije 7. septembra zaustavljeno na graničnom prijelazu Bajakovo. Delegacija koju su činili pitomci, kadeti i starješina Vojske Srbije je krenula na obilježavanje Dana jasenovačkih novomučenika u manastiru Svetog Jovana krstitelja u Jasenovcu.
Hrvatsko Ministarstvo spoljnih i evropskih poslova je istaklo da je dolazak delegacije bio "nenajavljen i nezakonit" iako su njeni članovi imali poziv vladike pakračko-slavonskog Jovana koji je organizovao skup.
Ministarstvo odbrane Srbije saopštilo je da je posjeta bila najavljena. U prtaljagu članove delegacije Vojske Srbije bile su zvanične uniforme što je, kako kažu iz Ministarstva odbrane Srbije, dozvoljeno i u skladu sa pravilima službe.
Poslije ovog događaja, uslijedile su međusobne optužbe te slanje i odbijanje da se prime protestne note srpske i hrvatske strane…
O razmjeni protestnih nota Srbije i Hrvatske...
RSE: Zašto Srbija i Hrvatska razmjenjuju protestne note o borbi protiv fašizma?
Klasić: Mislim da je to generalno sramota da raspravljamo o tim temama 2019. godine, odnosno da postoje dileme što jeste a što nije fašizam i da se moraju donositi posebni zakoni; da se mora raspravljati o tome je li to u ustavu ili nije.
Ali, mislim da je to ustvari vrh ledenog brijega koji ukazuje da političke elite na ovim prostorima, ne da nisu raščistile s prošlošću, nego da nemaju vizije budućnosti. Pa se zbog toga vraćaju valjda na jedino sigurno tlo gdje imaju mogućnost ukazati na drugu stranu kao lošiju – i onda je to prošlost.
Da imaju nešto za ponuditi ili natjecati se po pitanju budućnosti – u čijoj državi su veće plaće, ko ima manju nezaposlenost, gdje su veće investicije – onda bi se s tim natjecali. S obzirom da nemaju, onda im je valjda jedino što ostaje to ko je prvi počeo koji rat, ko je veća žrtva, ko je veći zločinac, itd.
O slučaju vraćanja srpskih pitomaca s hrvatske granice…
RSE: A kako to komentarišete konkretno u odnosu na ovaj događaj od 7. septembra kada je delegacija Vojske Srbije koja je krenula na obilježavanje Dana jasenovačkih novomučenika vraćena s granice u Bajakovu, nakon čega je uslijedilo upućivanje protestnih nota i hrvarske i srpske strane?
Klasić: Inače sam poznat po tome da kritiziram brojne odluke, poteze hrvatskih vlasti. Međutim, moram priznati da u ovom slučaju je Hrvatska apsolutno u pravu i mislim da se radilo o potpunoj srpskoj provokaciji.
Dakle, objasnit ću što mislim pod time. S jedne strane, srpski pitomci, vojni, dolaze u Jasenovac što ne znam koliko ljudi zna – dolaze više od deset godina, dolaze svake godine na komemoraciju u Jasnovac. Bilo da su na proputovanju u neke druge koncentracijske logore u Europi… i nikad nikakvih problema nije bilo, i nikada nisu došli u uniformi nego su uvijek dolazili u civilu.
Osim toga, upravo u prošlu subotu, na toj komemoraciji na kojoj su oni trebali biti je bio srpski vojnik u uniformi, odnosno vojni ataše Srbije u Hrvatskoj, bio je potpuno normalno, nikakvih problema nije bilo.
Ovdje se radilo o provokaciji gdje je grupa ljudi, koji su po zanimanju vojnici, grupa nije postupila u skladu s međunarodnim pravilima – kako vojnici u uniformama prelaze iz jedne države u drugu državu, nego su odlučili napraviti to po svojoj volji i da je tome tako jednostavno govori podatak da je republika Hrvatska rekla - niste napravili potrebnu potvrdu, Srbija je rekla, jesmo, međutim, nije pokazala nikad tu potvrdu. Nitko nikada nije vidio dokument u kojem su oni postupili u skladu s pravilima s kojima trebaju postupiti.
Dakle, ponavljam, dolazak pitomaca u Jasenovac nikada nije bio problem. Oni dolaze zadnjih nekoliko godina. I, naravno da je pravo svakoga da dođe. Međutim, u ovom slučaju se radilo po mom mišljenju o potpuno nepotrebnoj provokaciji. Iskorištena je atmosfera u Hrvatskoj koja nije dobra i koja naravno ukazuje na loš odnos i prema sprskoj zajednici i prema prošlosti. Ali ta atmosfera čini mi se da je i sa srpske strane, u ovom konkretnom slučaju iskorištena na potpuno pogrešan način.
O percepciji partizanskog pokreta u javnosti...
RSE: Brnabić je izjavila da to više nije spor dvije zemlje nego sukob između fašizma i antifašizma, otuda i prvo pitanje - zašto protestne note o borbi protiv fašizma, ali kako to utiče na percepciju partizanskog pokreta u javnosti?
Klasić: Najgore je kada netko dijeli lekcije nekome a taj prvi bi trebao šutiti. Dakle, netko tko se ponosio četničkim pokretom. Netko ko je ’90-ih godina dolazio u Hrvatsku i huškao narod i govorio da neki gradovi u Hrvatskoj nikad neće biti hrvatski nego će to biti Srbija, kao gospodin Vučić - da oni sada dijele lekcije. To je jedna stvar.
Druga stvar, četnički pokret nikada nije bio antifašistički pokret, odnosno, možda jeste bio prvih par mjeseci. Svi povjesničari su složni u tome – da biste bili antifašista, vi se morate boriti protiv fašizma.
Četnici se nisu borili protiv okupatora, nisu se borili protiv, bili su u koaliciji kolaborirali su sa Italijanima, sa Njemcima i što je najgore sa ustašama.
Četnički pokret je, osim toga, počinio brojne zločine prema muslimanskom stanovništvu, prema hrvatskom stanovništvu ali i prema srpskom stanovništvu koje se s njima nije slagalo.
Odnos prema četničkom pokretu danas u Srbiji je potpuno revizionistički, gdje ih se prikazuje kao čistu suprotnost partizanskom pokretu i tu leži odgovor na vaše pitanje. Kao i u Srbiji i u Hrvatskoj je startna pozicija za ocjenu ustaša i četnika nije njihova prava uloga, nego što su oni bili u odnosu na pratizane jer ’90-ih godina partizani postaju nepoželjan faktor. Partizani su na neki način preteča Jugoslavenske narodne armije (JNA) za Hrvate i zbog toga sve što ima veze sa armijom sve što je prethodilo JNA s kojom Hrvatska ’90-ih godina ratuje i bori se za samostalnost, nije moglo biti dobro.
Tako da je partizanski pokret zbog toga i naravno zbog onoga što se događa u svibnju 1945. godine nakon Bleiburga kada uistinu su deseci tisuća ljudi u toj osveti poubijani, jednostavno se partizanski pokret počinje smatrati i doživljavati kao nepoželjan. Onaj koji se borio za Jugoslaviju nasuprot ustašama koji postaju odjedamput hrabri patrioti i nacionalno osvješteni, koji se bore protiv Jugoslavije, protiv kralja, koji se bore protiv komunizma. Jeste da su činili i neke zločine, ali ko nije… I tako, na primjer to ustaštvo na mala i sve veća vrata ulazi u hrvatski javni prostor.
Isto se događa i u Srbiji gdje partizani su oni koji se bore za Jugoslaviju, za bratstvo i jedinstvo što će se pokazati, govorim kroz prizmu jednog srpskog nacionalista, lošim za Srbiju. Protuteža partizanima, projugoslovenskim partizanima su prosrpski četnici. To što se oni ustvari nisu nikada borili za Srbiju nego su kolaborirali sa okupatorima i kolaborirali sa ustašama to više nikoga ne zanima.
O fenomenu "ratovanja protestnim notama" Srbije i Hrvatske…
RSE: Može li se govoriti o fenomenu "ratovanja protestnim notama"?
Klasić: S obzirom na ono što čujete u medijima i atmosferu koja je stvorena, kada čitate novine i kada slušate medije imate osjećaj ne da je rat jučer završio nego da će sutra početi. Čovjek bi očekivao da je srpska ambasadorica u Zagrebu [Mira Nikolić] non-stop u Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske i prima note i obrnuto u Beogradu.
Mislim da nije uopće stvar u protestnim notama nego je stvar u jednom javnom diskursu kojeg koriste srpski i hrvatski političari po potrebi i koji pokazuje da političke elite ne funkcioniraju.
Mislim da nije uopće stvar u protestnim notama nego je stvar u jednom javnom diskursu kojeg koriste srpski i hrvatski političari po potrebi i koji pokazuje da političke elite ne funkcioniraju. A ono što je možda najzanimljivije i ono što je možda sreća u u toj cijeloj nesreću je što hrvatsko i srpsko društvo funkcioniraju sve bolje.
Broj Srba koji dolazi, bilo turistički, bilo raditi u Hrvatski je sve veći i veći. Razmjena, dakle broj Hrvata koji odlazi u Srbiju, turistički ili iz nekakvih drugih poslovnih razloga je sve veći i veći. Hrvatski bendovi odlaze u Srbiju, srpski u Hrvatsku. Pjevači, glumci, glume u istim filmovima.
Evo, ja mogu to potvrditi u svom slučaju, dakle, nas nekakvih znanstvenika, intelektualaca suradnja je više nego dobra. Više nego dobra. Odlična je.
Osim političkih elita, mi ostali, očito imamo šta ponuditi jedni drugima i sami sebi i odgovara nam suradnja sa Srbima u puno segmenata ali očito političke elite nemaju što ponuditi niti sebi niti drugima i zbog toga je takav odnos, za mene očekivan. On pokazuje jednu potpunu i nezrelost i pomanjkanje vizije naših političkih elita - što žele sa svojim društvima a onda i što žele i sa društvima koja ih okružuju.
Nije to naravno samo pitanje hrvatsko srpskih odnosa nego pogledajte malo odnos hrvatskih i srpskih političkih elita i prema Bosni i Hercegovini.
O opasnosti od političkih elita u oblacima…
RSE: Koliko je onda opasno za društvo ako političke elite žive u oblaku, izolovane od realnosti?
Klasić: Naravno da je to opsano jer političke elite su te čije izjave dolaze u javnost i koje stvaraju atmosferu koja, po meni, ne odgovara realnosti. I naravno da kada vi inzistirate na takvoj atmosferi da to može voditi u eskalaciju bilo verbalne, bilo fizičke agresije, kakve slučajeve već imamo.
Ali kažem, ja nikada ne aboliram narod odnosno građane. Oni dijele tu odgovornost, ali mi se ponekad čini da su građani puno zreliji i od naših političara.
Facebook Forum