I dok se na sva zvona u BiH govori o edukaciji mladih, prevenciji raznih vrsta ovisnosti, djeca nikada nisu bila više izložena iskušenjima. Na samo nekoliko metara od osnovnih ili srednjih škola strateški su raspoređene kladionice koje uglavnom ne biraju klijentelu. Umjesto užine djeca sve češće na odnoru uplaćuju listiće za šta im je potrebno svega nekoliko minuta.
Svaki peti stanovnik Bosne i Hercegovine se kladi. Stoga ne čudi podatak da je BiH prva po broju kladionica po glavi stanovnika. Ne čudi niti što u ovakvom društvu ljudi pokušavaju iznaći bilo kakav način da zarade makar i kockanjem, ali čudi što su u taj moderni porok uvučena i djeca.
Naime, pored velikog broja osnovnih i srednjih škola nalaze se kladionice u koje nerijetko zalaze maloljetnici. Toliko su blizu da tokom malog petominutnog odmora djeca mogu ispuniti listić i vratiti se na vrijeme u školu. Roditelji su razočarani.
RSE: Jeste li za to da budu kladionice blizu škola?
„Bože sačuvaj!“
„Ni slučajno! Kakve kladionice!? Ni govora!“
„Ne treba da budu. Ne znam ni što se i otvaraju ovdje, blizu škole.“
„Nisam. Da vam pravo kažem, ja sam nekad igrao to, ali vidim da nema koristi nikakve od toga. Bacanje para je to za mene. A pogotovo djeca da troše pare na to!“
RSE: Viđate vjerovatno po gradu mnogo slučajeva da i djeca, dječačići, ulaze u te kladionice. Kakav je to primjer?
„Pa nikakav! Kakav će to biti primjer neodgoja, nevaspitanja. Kako djeca da idu u kladionice!? Roditelji koji rade su nemoćni. Djeca odlaze sama. Trebalo bi to raditi na nivou države, da se to skloni.“
„Viđam. Katastrofa.“
„Čak deset, jedanaest, dvanaest godina djeca ulaze. Ovih starijih, petnaest, šesnaest godina – to je redovna pojava.“
Također se osjećaju i nemoćno, jer kladionice nisu otvorene, niti dozvolu dobile na svoju ruku. Nažalost, postoje i podaci o tome da su i roditelji saučesnici, jer većina mlađih osoba u kladionicu je prvi put ušla uz dozvolu roditelja, koji često šalju djecu da uplate listiće za njih, a potom dopuste da se i sami klade.
„Roditelji su pokušavali na razne načine, potpisujući peticije, tražeći da se to udalji od škola. Koliko god roditelji činili na odgojnoj komponenti naše djece, ipak okruženje ima negativan uticaj. Sve je dostupno, tako i kladionice. Mora se uvesti odgovornost, sistemski riješiti, što znači – kad nekoga jednom kaznite, sigurno će se pronaći bolje rješenje za ta taj problem koji je znatno uvećan u današnjem vremenu“, kaže Amela Penava, predsjednica Vijeća roditelja Kantona Sarajevo.
Država kao saučesnik
U velikom broju slučajeva na ulaznim vratima kladionica nema natpisa da je zabranjeno klađenje mlađima od 18 godina. Vlasnicima kladionica interes je što više zaraditi i bez suvišnih pitanja.
Saučesnik je i država koja nikada nije jasno uredila ovu oblast. Melisa Durak Buljubašić iz Lutrije BiH kaže kako je zakon nedorečen.
„Vodimo računa o tome da nisu blizu školskih objekata, da nisu blizu vjerskih objekata, pekara... Zakon o igrama na sreću jasno propisuje da kladionice ne bi trebale biti u neposrednoj blizini školskih ustanova, ali ne propisuje koliko je to metara“, navodi Melisa Durak Buljubašić.
Isti komentar imaju i u Ministarstvu obrazovanja Kantona Sarajevo.
„Kladionice nisu u to vrijeme kada su pravljeni odgovarajući propisi bile niti obuhvaćene, nije se ni znalo da će se to dešavati, tako da taj propis koji govori o tome gdje se mogu nalaziti kladionice nije precizno nigdje evidentiran“, kaže savjetnik ministra Sretko Žmukić.
Kocka ne bira klijentelu – njoj su skloni svi, iz svih slojeva društva, a tome naročito pogoduje teška ekonomska situacija u kojoj ljudi pokušavaju iz minimuma uloženog doći do maksimalnog dobitka. Sociolog Jusuf Žiga navodi kako su kladionice u blizini škola - zvono na uzbunu:
„Ovo društvo umišlja da će riješiti 'problem' ili što će djecu, mlađe ljude, zabaviti nečim, fokusirati ih na neke klubove gdje će oni moći da provedu vrijeme, da se klade, da imaju internet klub i istovremeno neku nazovizabavu, i onda misle da su riješili problem. A šta se unutar toga dešava, šta će to efektuirati ubuduće, e, to, 'nemoj me o tome pitati'.“
Pored toga, kladionice su i mjesta na kojima dolazi do narušavanja javnog reda i mira, a obaveza radnika je držati maloljetnike dalje od njih, kaže glasnogovornik MUP KS Irfan Nefić.
„Osoba koja radi u kladionici ne smije dopustiti maloljetnoj osobi da vrši uplate na kladionici. Ona se po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira može kazniti od 300 do 900 konvertibilnih maraka“, kaže Nefić.
Često je želja za profitom mnogo jača. I ne samo kod vlasnika kladionica već i države. Samo u Federaciji BiH naplati se po osnovu jednokratnih koncesija oko sedam miliona eura, dok se po osnovu poreza, zahvaljujući njihovom radu, godišnje ubere oko 15 miliona eura. Između dobrobiti djece i izvrsne zarade - država je izabrala.
Svaki peti stanovnik Bosne i Hercegovine se kladi. Stoga ne čudi podatak da je BiH prva po broju kladionica po glavi stanovnika. Ne čudi niti što u ovakvom društvu ljudi pokušavaju iznaći bilo kakav način da zarade makar i kockanjem, ali čudi što su u taj moderni porok uvučena i djeca.
Naime, pored velikog broja osnovnih i srednjih škola nalaze se kladionice u koje nerijetko zalaze maloljetnici. Toliko su blizu da tokom malog petominutnog odmora djeca mogu ispuniti listić i vratiti se na vrijeme u školu. Roditelji su razočarani.
RSE: Jeste li za to da budu kladionice blizu škola?
„Bože sačuvaj!“
„Ni slučajno! Kakve kladionice!? Ni govora!“
„Ne treba da budu. Ne znam ni što se i otvaraju ovdje, blizu škole.“
„Nisam. Da vam pravo kažem, ja sam nekad igrao to, ali vidim da nema koristi nikakve od toga. Bacanje para je to za mene. A pogotovo djeca da troše pare na to!“
RSE: Viđate vjerovatno po gradu mnogo slučajeva da i djeca, dječačići, ulaze u te kladionice. Kakav je to primjer?
„Pa nikakav! Kakav će to biti primjer neodgoja, nevaspitanja. Kako djeca da idu u kladionice!? Roditelji koji rade su nemoćni. Djeca odlaze sama. Trebalo bi to raditi na nivou države, da se to skloni.“
„Viđam. Katastrofa.“
„Čak deset, jedanaest, dvanaest godina djeca ulaze. Ovih starijih, petnaest, šesnaest godina – to je redovna pojava.“
Također se osjećaju i nemoćno, jer kladionice nisu otvorene, niti dozvolu dobile na svoju ruku. Nažalost, postoje i podaci o tome da su i roditelji saučesnici, jer većina mlađih osoba u kladionicu je prvi put ušla uz dozvolu roditelja, koji često šalju djecu da uplate listiće za njih, a potom dopuste da se i sami klade.
„Roditelji su pokušavali na razne načine, potpisujući peticije, tražeći da se to udalji od škola. Koliko god roditelji činili na odgojnoj komponenti naše djece, ipak okruženje ima negativan uticaj. Sve je dostupno, tako i kladionice. Mora se uvesti odgovornost, sistemski riješiti, što znači – kad nekoga jednom kaznite, sigurno će se pronaći bolje rješenje za ta taj problem koji je znatno uvećan u današnjem vremenu“, kaže Amela Penava, predsjednica Vijeća roditelja Kantona Sarajevo.
Država kao saučesnik
U velikom broju slučajeva na ulaznim vratima kladionica nema natpisa da je zabranjeno klađenje mlađima od 18 godina. Vlasnicima kladionica interes je što više zaraditi i bez suvišnih pitanja.
Saučesnik je i država koja nikada nije jasno uredila ovu oblast. Melisa Durak Buljubašić iz Lutrije BiH kaže kako je zakon nedorečen.
„Vodimo računa o tome da nisu blizu školskih objekata, da nisu blizu vjerskih objekata, pekara... Zakon o igrama na sreću jasno propisuje da kladionice ne bi trebale biti u neposrednoj blizini školskih ustanova, ali ne propisuje koliko je to metara“, navodi Melisa Durak Buljubašić.
Isti komentar imaju i u Ministarstvu obrazovanja Kantona Sarajevo.
„Kladionice nisu u to vrijeme kada su pravljeni odgovarajući propisi bile niti obuhvaćene, nije se ni znalo da će se to dešavati, tako da taj propis koji govori o tome gdje se mogu nalaziti kladionice nije precizno nigdje evidentiran“, kaže savjetnik ministra Sretko Žmukić.
Kocka ne bira klijentelu – njoj su skloni svi, iz svih slojeva društva, a tome naročito pogoduje teška ekonomska situacija u kojoj ljudi pokušavaju iz minimuma uloženog doći do maksimalnog dobitka. Sociolog Jusuf Žiga navodi kako su kladionice u blizini škola - zvono na uzbunu:
„Ovo društvo umišlja da će riješiti 'problem' ili što će djecu, mlađe ljude, zabaviti nečim, fokusirati ih na neke klubove gdje će oni moći da provedu vrijeme, da se klade, da imaju internet klub i istovremeno neku nazovizabavu, i onda misle da su riješili problem. A šta se unutar toga dešava, šta će to efektuirati ubuduće, e, to, 'nemoj me o tome pitati'.“
Pored toga, kladionice su i mjesta na kojima dolazi do narušavanja javnog reda i mira, a obaveza radnika je držati maloljetnike dalje od njih, kaže glasnogovornik MUP KS Irfan Nefić.
„Osoba koja radi u kladionici ne smije dopustiti maloljetnoj osobi da vrši uplate na kladionici. Ona se po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira može kazniti od 300 do 900 konvertibilnih maraka“, kaže Nefić.
Često je želja za profitom mnogo jača. I ne samo kod vlasnika kladionica već i države. Samo u Federaciji BiH naplati se po osnovu jednokratnih koncesija oko sedam miliona eura, dok se po osnovu poreza, zahvaljujući njihovom radu, godišnje ubere oko 15 miliona eura. Između dobrobiti djece i izvrsne zarade - država je izabrala.
