Jedna od naprednijih grana bosanskohercegovačke kulturne scene zasigurno je kinematografija. Ovdašnji filmski radnici stekli su reputaciju dobih poznavalaca sedme umjetnosti čemu svjedoče međunarodne nagrade i gostovanja na prestižnim festivalima.
Ipak, godine političke krize i besparice uveliko se odražavaju na domaću kinematografiju. Posljedice nisu samo manji broj filmova u domaćoj produkciji nego i dovođenje u pitanje opstanka brojnih zanimanja vezanih za kinematografiju.
Timur Makarević je autor nekoliko filmskih ostvarenja i još iskusniji montažer. Nedavno je počeo sa snimanjem prvog igranog dugometražnog ostvarenja koje nosi naziv "Ključ". Zbog ograničenog budžeta, već sada će morati učiniti određene ustupke.
"Kad pišeš scenario onda kažeš da ćeš snimati u toj i toj ulici, ili u tom i tom kafiću. Ali, kad dobiješ budžet i počneš snimati film, onda odustaneš od nekih inicijalnih ideja i počneš sa kompromisima, a mislim da je dobar kompromis najbitniji u bh. kinematografiji", kaže Makarević za RSE.
Inače, prije nekoliko dana Upravni odbor koprodukcijskog fonda Eurimages Savjeta Evrope podržao je novo Makarevićevo ostvarenje dodijelivši mu finansijsku pomoć u iznosu od 100.000 eura.
"Mi smo se naučili da pojeftinjujemo stvari, a da izgled ne trpi toliko. Sa druge strane, ako ljudi žele da rade film - danas je to puno lakše jer su kamere visoke rezolucije vrlo jeftine. Ako istinska želja postoji, naročito za prvi film, iako su budžeti manji - sada je lakše raditi jer prije bez ogromnog budžeta nisi mogao", ističe Timur Makarević.
Sredinom prošle godine režiserka Ines Tanović završila je snimanje igranog dugometražnog prvijenca "Naša svakodnevna priča". Film govori o raspadu jedne sarajevske porodice.
"Moram reći da smo svi mi koji se bavimo filmom u Bosni i Hercegovini pomalo mazohisti, naročito kada razgovaramo sa kolegama iz regije. Dovoljno je da odemo u Hrvatsku ili Sloveniju pa da, u razgovoru sa njima, saznamo da neko moje generacije snima već deseti igrani film, što znači da je razlika između produkcije i mogućnosti produkcije u zemljama regiona i Bosne i Hercegovine užasno velika, naravno na štetu BiH", kaže Tanović za RSE.
Međutim, neće samo Fondacija za kinematografiju, koja djeluje pri Ministarstvu kulture i sporta Federacije BiH, pomoći u punjenju budžeta za podršku filmskih autorima. Stoga su filmski stvaraoci pripremili Zakon o kinematografiji koji je upravo dat na usvajanje.
Jovan Marjanović
"Filmovi koji su ispod 450.000 maraka budžeta mogu od Fondacije za kinematografiju dobiti između 50 i 70 posto budžeta. Postotak podrške je uslovljen visinom budžeta. Od 20 do 30 posto sredstava mogu dobiti filmovi čiji budžet iznosi preko pola miliona, dok je 900.000 maraka najveći iznos koji Fondacija može da dâ za neki film i to je za ostvarenja koja imaju budžet preko 3,6 miliona maraka", dodaje Marjanović.
"Insistiramo da Vlada Federacije BiH vrati iznos sredstava barem na onaj početni iznos za kinematografiju koliko je Fondacija imala u svom vrhuncu 2006. godine, a mislim da je to bilo oko 3,6 miliona mraka. Budžet fonda za ovu godinu je spao na 1,7 miliona sa prijetnjom novog rebalansa koji će dodatno smanjiti sredstva", navodi za RSE Jovan Marjanović, član Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju FBiH.
Prema riječima Marjanovića, nužno je i zakonski obezbijediti sistemsko finansiranje Fondacije kroz naplatu redistributivnih naknada od korisnika audiovizuelnih sadržaja: javnih i privatnih emitera, kino i video distributera, te priređivača igara na sreću.
"Imamo bh. filmove koji su distribuirani u 30 ili 40 zemalja svijeta. Rijetko koji proizvod iz BiH ima takav izvozi potencijal. Ovakav izvozni potencijal privlači direktne strane investicije, te omogućava korištenje evropskih fondova. Dakle, sve ono što konstantno slušamo je da je potrebno bh. privredi, a sve to imamo u jednom malom sektoru koji je već integrisan u Evropu i potrebno ga je stimulirati iz zemlje zato što je to baza bez koje se ne može ići dalje, a stimulacija koja u zemlji postoji je nedovoljna", pojašnjava Jovan Marjanović.
Dugometražni igrani film u Bosni i Hercegovini nema budućnost bez koprodukcije. U nemogućnosti da prikupe prijeko potreban novac, nije rijedak slučaj da bh. autori stupaju u regionalne i svjetske koprodukcije.
"Prošle godine sam snimala i producirala film na način da smo punih šest godina sklapali finansijsku konstrukciju. U tom procesu rada čovjek ponekad izgubi dah. Kad dobijete samo jedan fond oduševljenje je veliko. Dobili smo domaći fond na koji smo čekali nekoliko godina, pa je trebala još godina da dobijemo slovenački fond, pa još jedna godina da dobijemo hrvatski fond. Kad se sve to sklopilo, da imamo tri koproducenta, tek smo onda mogli aplicirati na Eurimages, a pošto smo išli sa niskobudžetnim filmom, dobili smo minimalna sredstva - oko 90.000 eura", kaže režiserka Ines Tanović, čiji je igrani film uvršten u Takmičarski program predstojećeg 21. Sarajevo Film Festivala koji se održava od 14. do 22. avgusta.
"Mi se filmom bavimo kao hobijem", iskreno će Tanović, te dodaje:
"Autori će uvijek htjeti da rade, naprimjer, imam ambiciju pa me to na nekin način gura da pišem scenarij i godinama nešto spremam. Ali, ljudi koji rade u saradničkim zanimanjima, oni od toga moraju da žive. Ako imate jedan film godišnje sa minimalnim honorarima onda se takve struke, praktično, gase. Već sada imamo problem da nemamo određena zanimanja da održimo kinematografiju živom, jer moramo zvati ljude iz vana što nam dodatno povećava živote jer moramo obezbijediti spavanje, dnevnice ili putovanje."
Uspjeh bosanskohercegovačke kinematografije u inostranstvu ne bi trebalo da zavara bh. autore i javnost, ističe Tanović, jer međunarodne nagrade i priznanja još uvijek nisu riješili suštinski problem ovdašnjih filmadžija - finansiranje.
"Finansiranje znači donijeti zakon o kinematografiji koji će na jedan normalan i sukcesivan način slijevati pare u budžet za kinematografiju, i onda će više autora moći da rade filmove svake godine i puno mladih ljudi će doći do izražaja. Vi sada imate 'stare' autore koji su uradili već dva igrana filma i koji žele da rade treći i četvrti što je sasvim normalno. Ali, onda nikad ne mogu doći na red oni mladi koji su tek završili akademiju. Kad će oni doći na red? Znači, svi oni žele da rade i spremaju svoje projekte, a sredstva su vrlo ograničena", navodi Ines Tanović.
Trenutni mentalni sklop u Bosni i Hercegovini je direktna kočnica daljnjeg napretka, pa i ovdašnje kinematografije.
"Mislim da je problem mentalnog sklopa svih nas u Bosni i Hercegovini što brinemo o nečemu spolja, a ne o nama samima. Ne treba da živimo zbog nekih drugih ljudi, nego trebamo da živimo zbog nas. Političari bi trebalo da shvate da ne trebaju da mijenjaju državu zbog toga što će neko iz vana - Evropska unija, Turska, Rusija, Kina ili bilo ko - biti zbog toga zadovoljan, već zato što ćemo mi zbog toga bolje živjeti i onda imati bolje uslove da pravimo filmove", ističe režiser Pjer Žalica.
Istovremeno, Žalica i upozorava da su neke kolege, idući linijom manjeg otpora, upale u drugu vrstu zamke - pravljenje filma radi festivala i lične promocije, a ne radi publike.
"Kad su se počeli praviti filmovi za strance ili za ličnu promociju na festivalima, iako nisu izostale nagrade, kinematografija je počela da pada. Smatram da tu ima odgovornosti i među filmadžijama koje bi trebale da pričaju priče o svojim ljudima za svoje ljude. Ne mogu da kritikujem publiku i da kažem da je kriva samo publika jer ne voli da ide u kino. Mislim da ljudi ne idu u kino zato što ih ne zanimaju ti filmovi, i to je indikativan znak", zaključuje Pjer Žalica.
