Piše: Reid Standish

Tri dana u maju 1989. sovjetski generalni sekretar Mihail Gorbačov posjetio je Peking uz veliku pompu.

Bila je to prva posjeta jednog sovjetskog lidera Kini od pograničnog sukoba 1969. godine koji je izazvao višedecenijske tenzije između dvije zemlje, a biće i posljednja, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.

Tokom naredne dvije i po godine nakon značajne posjete Gorbačova Kini, putevi Pekinga i Moskve su se razišli.

Sovjetski Savez je vidio kako se njegov status svjetske sile smanjuje jer se rukovodstvo borilo sa sve većim nacionalizmom, kao i s ekonomskom stagnacijom i kolapsom koji je kulminirao zvaničnim raspadom zemlje 26. decembra 1991.

Nasuprot tome, Kina je krenula putem znatnog ekonomskog rasta koji ju je nakon decenija sve boljeg životnog standarda kod kuće i širenja uticaja u inostranstvu doveo do trenutnog statusa svjetske sile.

Trideset godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, naslijeđe tog monumentalnog pomaka se i dalje osjeća širom Evroazije jer je utrlo put kineskom trodecenijskom usponu ka uticaju na cijelom superkontinentu.

Raspad Sovjetskog Saveza i stvaranje 15 novih država dočekali su s oprezom u Pekingu, ali je kraj tenzija s Moskvom oslobodio kineske resurse i njena planiranja da se fokusira van svojih granica na način koji ranije nije bio moguć.

Time je Kina postala vodeća sila u Centralnoj Aziji, uspostavila nove političke veze s Moskvom te je na kraju pokrenula globalnu inicijativu Pojas i put (BRI), koja je otvorila vrata kineskim kompanijama i preusmjerila veći dio evroazijskog ekonomskog težišta.

"Kada je nestala sigurnosna prijetnja koju je predstavljao Sovjetski Savez, Kina je mogla slobodno da ulaže te resurse negdje drugdje i da na kraju proširi svoj uticaj ka Zapadu", rekao je za RFE/RL Haijun Ma, vanredni profesor na Državnom univerzitetu Frostburg (Frostburg State University) u Marilendu. "Ovo je veliko dostignuće za Peking. U suštini Kina danas ima uticaj svuda."

Kraj Sovjetskog Saveza također je duboko uticao na razmišljanje političkog vrha u Pekingu. Izbjegavanje slične sudbine svojih komunističkih kolega bila je fiksacija za kineske kreatore politike i sadašnjeg lidera Si Đinpinga, koji je u govoru iz 2013. nazvao raspad SSSR-a "snažnom lekcijom".

'Priča upozorenja'

Te naučene lekcije su, prema Sijevom govoru, da su sovjetski lideri bili previše nagnuti prema svojoj odlučnosti i ideologiji, što je stajalište za koje mnogi analitičari kažu da je podstaklo suzbijanje neslaganja kod kuće i želju da prošire kinesku moć na globalnom nivou.

"Za Komunističku partiju Kine, raspad Sovjetskog Saveza je priča upozorenja", rekla je za RFE/RL Nadež Rolan (Nadege Rolland), viša saradnica Nacionalnog biroa za azijska istraživanja. "Postoji mnogo anksioznosti iza kineske politike. To je strah od gubitka moći i želja da se ona održi po svaku cijenu."

U početku, kineski potezi širom Evroazije nisu bili ambiciozni ili visokog profila. Peking se borio s tim kako da gleda na svoje nove susjede, koji su se snalazili u ekonomskim teškoćama i talasu političkih kriza - od građanskog rata u Tadžikistanu do borbi na sjevernom Kavkazu u Rusiji.

Kolaps Sovjetskog Saveza, čije su akcije pomogle približavanju Pekinga i Vašingtona tokom 1970-ih, također je izazvao strahove da bi Kina mogla biti sljedeća pošto su Sjedinjene Države i njeni saveznici uživali u završetku Hladnog rata i naporima da se odbije komunizma.

Uz visoku nestabilnost i neizvjesnost u državama bivšeg Sovjetskog Saveza, Peking se kretao oprezno tokom 1990-ih. Kina se fokusirala na svoj ekonomski razvoj kod kuće i pokrenula veliku diplomatsku kampanju za poboljšanje veza sa svojim istočnoazijskim susjedima i privlačenje investicija u zemlju.

U Centralnoj Aziji, Kina je počela da igra zamršenu ulogu u postsovjetskoj trgovini šatlovima jer je Peking također nastojao da prevaziđe svoje bezbjednosne strahove i riješi dugotrajne granične sporove.

Ali kinesko učešće je polako raslo u regionu, velikim dijelom zbog zabrinutosti Pekinga o tome kako će reagovati nesigurna postsovjetska Rusija.

U aprilu 1996. godine, lideri Kine, Rusije, Kazahstana, Kirgistana i Tadžikistana sastali su se u Šangaju da potpišu sporazum o povlačenju vojnih snaga s bivše kinesko-sovjetske granice i osiguravanju mehanizma za rješavanje graničnih pitanja sa svojim novim nezavisnim susjedima.

Sporazum je rezultirao formiranjem Šangajske petorke, koja će 2001. godine postati Šangajska organizacija za saradnju (SCO) uz priključivanje Uzbekistana (i od tada su kao članice priključene Indija i Pakistan).

"Kina nikada nije željela da otvoreno izazove Rusiju. Zato je Peking prvo ekonomski prodro u region, a zatim je povećao svoj uticaj na drugim mjestima", rekao je Ma.

Tokom narednih godina, Kina je učvrstila široku strategiju usmjerenu na nemiješanje u poslove drugih zemalja, izgradnju ekonomske saradnje i jačanje svoje reputacije širom regiona.

Kako je uspon Kine tokom 21. vijeka počeo da mijenja percepciju Vašingtona kao budućeg konkurenta, Peking je stavio još jači naglasak na produbljivanje veza širom Evroazije, posebno pošto su američko vojno prisustvo i konstelacija američkih saveznika u istočnoj Aziji postavili ograničenja za kinesku strategiju.

"Uspon Kine upozorio je na to Sjedinjene Države i druge", rekao je Ma. "Širenje kopnom na Zapad bio je mnogo sigurniji način nego u pacifičkom regionu gdje bi tenzije mogle brzo da porastu."

Marširajući ka Zapadu

Tokom 2000-ih, kineski stratezi su fokusirali svoju pažnju na Evroaziju, koja je postala središte nove politike Pekinga koji je sve samopouzdaniji.

Ali, kao što primjećuje Danijel Marki (Daniel Markey), autor časopisa China’s Western Horizon, tada nije bilo odmah jasno hoće li Peking dostići svoj sadašnji status širom bivšeg Sovjetskog Saveza.

"Nije bilo izvjesno da li će Kina imati koristi od raspada Sovjetskog Saveza ili će biti u poziciji da proširi svoj uticaj na Evroaziju", rekao je Marki za RFE/RL.

Fokus Pekinga bio je uglavnom usredsređen na Centralnu Aziju, koju su kineski kreatori politike počeli sve više posmatrati kao stratešku oblast od vitalnog značaja za sopstvenu bezbjednost koja se nalazi duž Afganistana i kineske zapadne provincije Sinđijang. Region je također bogat prirodnim resursima, koji su, kao najveći svjetski potrošač nafte i gasa, bili potrebni Kini da podstakne svoj domaći rast.

Godine 2010, Liu Iazhou, general u Narodnoj oslobodilačkoj armiji, rekao je sada već poznatu rečenicu da je Centralna Azija "bogat komad kolača koji je današnjim Kinezima dar s neba" ističući kako je to strateški meko mjesto za Peking gdje bi pritisak Zapada imao "dalekosežniji uticaj" nego na Pacifiku.

Otprilike u isto vrijeme, niz promjena nastavio je da mijenja položaj Pekinga u svijetu.

Kina je uspjela da prebrodi globalnu finansijsku krizu iz 2008. bolje od većine zemalja, ali je izašla iz nje suočavajući se s problemima viška kapaciteta za mnoge svoje industrije i potrebnim pristupom novim tržištima. Štaviše, kako je Kina pretekla Japan 2010. godine kao druga po veličini svjetska ekonomija, mnoge zemlje širom Evroazije bile su željne da privuku investicije i imale su ograničen pristup sa Zapada ili Rusije.

"Kina nije uvijek bila posmatrana kao atraktivan investitor", rekao je Marki. "Tek od finansijske krize mnoge zemlje su se zaista više otvorile Kini, dijelom zbog očaja i potrebe za investicijama."

Godine 2012., Vang Jisi, uticajni naučnik i bivši dekan Škole za međunarodne studije na Univerzitetu u Pekingu, iznio je strategiju za masovno ekonomsko i diplomatsko pomijeranje ka Zapadu kako bi se izgradio uticaj u Evroaziji. Nazvana "Marš ka Zapadu", strategija je bila odgovor na američko rebalansiranje prema istočnoj Aziji i mnoge njene ideje formirale su osnovu za BRI, Sijev vodeći vanjskoopolitički projekat koji je predstavljen u Kazahstanu 2013.

Globalna inicijativa BRI je od tada pokrenula projekte širom Latinske Amerike, Afrike i Evroazije vrijedne stotine milijardi dolara, omogućivši Pekingu da proširi svoj uticaj i stvori nove mogućnosti za svoje kompanije dok ulaže u strateške lokacije kao što je pakistanska luka Gvadar, željezničke pruge širom Centralne Azija i ogroman, ali problematičan naftni sektor Irana.

"U glavama mnogih kineskih kreatora politike, Kina je oživela svoju istorijsku i tradicionalnu ulogu širom Centralne Azije i drugih dijelova Evroazije", rekao je Ma s Državnog univerziteta Frostburg. "Za 30 godina ona se promijenila od oblasti koja je pretežno bila pod ruskim uticajem."

Nova Evroazija

Dok Gorbačovljeva posjeta Kini 1989. nije promijenila igru kojoj su se nadali neki sovjetski kreatori politike, ta vizija čvršćih veza Pekinga i Moskve ostvarena je pod Sijem i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Rusija je sa strepnjom posmatrala uspon Kine, dok Moskva također ima svoje planove za region u okviru Evroazijske unije. Uprkos tome, dvije strane su uspjele da oforme bliži odnos posljednjih godina, a Putin je primijetio da su veze u julu bile na najvišem nivou ikada.

"Raspad Sovjetskog Saveza otvorio je vrata za više prijateljskih odnosa s Rusijom", rekla je Rolan iz Nacionalnog bira za azijska istraživanja. "Nekako je očaravajuće posmatrati kako su se stvari brzo promijenile."

Iako se Peking i Moskva ne slažu oko mnogih pitanja, oni nisu dopustili da se trvenja preokrenu i uglavnom su vođeni zajedničkim animozitetom prema Sjedinjenim Državama. I Kina i Rusija pokazale su povećanu spremnost da se zajedno pozabave međunarodnim pitanjima i počele su da zajedno izvode vojne vježbe.

Mnogi analitičari su, međutim, oprezni u pogledu toga koliko će ta dinamika biti održiva, posebno pošto Peking nastavlja da širi svoje bezbjednosno prisustvo širom Centralne Azije i povećava svoj ekonomski uticaj u dijelu svijeta koji Kremlj smatra svojom "sferom uticaja."

"Peking igra igru na duge staze i do sada je bio veoma pametan u ublažavanju uznemirenosti Moskve", kazala je Rolan. "Ali oni mogu da pročitaju natpis na zidu i na kraju vide Rusiju kao silu u opadanju."