Godinama se u svijetu postavljalo pitanje do koje granice mogu koegzistirati dva – barem na Zapadu – nepomirljiva elementa u okviru unikatnog kineskog modela: jednopartijski sistem i tržišna ekonomija. Naime, procenjivalo se da će vremenom ekonomska liberalizacija u Kini dovesti i do političke, uključujući i uvođenje višepartijskog sistema. Tačnije, da će sve bogatiji kineski građani, osim ekonomskih blagodeti, žudjeti i za većim slobodama. Takođe, da je za dalji razvoj kineske ekonomije nužna i vladavina prava kojom će se, između ostalog, garantovati svojina, piše Dragan Štavljanin u podkastu Post Scriptum Radija Slobodna Evropa.
Sve ove dileme razriješene su na neočekivani način – prije svega za neupućene – omogućavanjem kineskom lideru Si Đinpingu da vlada doživotno, što će možda imati dalekosežnije posljedice nego čak i vizionarski potez Deng Sijaopinga 1980-ih o postepenom otvaranju Kine, prije svega na ekonomskom planu, a na političkom da ograničavanjem ostanka na liderskoj poziciji na dva mandata – spriječi apsolutizam vlasti imajući u vidu katastrofalne posljedice vladavine Mao Ce Tunga.
Si Đinping je ukinuo veoma važan element pomenutih reformi što mu omogućava dalje učvršćivanje moći kakvu u Kini nije imao ni tvorac kineskog čuda Deng Sijaoping. Naime, Deng se u svojoj novoj politici suočavao sa snažnim otporom starih snaga. S druge strane, Si je od dolaska na vlast 2012. sistematično jačao svoju poziciju, uklanjajući sve potencijalne oponente, tako da je odluka o uklanjanju barijere za doživotnu vladavinu u nedjelju donijeta aklamacijom – kao kada je Kinom vladao Mao Ce Tung.
Puste želje Zapada
Nema ničeg neočekivanog pa ni šokantnog u usponu Si Đinpinga. Naprotiv, kako ističe Pankaj Mišra (Mishra), postavlja se pitanje zašto je Zapad uopće polagao nade u mogućnost istinskih reformi u Kini. On smatra da je bila pusta želja očekivanje da će se Kina miroljubivo integrisati u globalni poredak definisan po zapadnim standardima te da će se u tom procesu radikalno transformisati.
Tako se Nikolas Kristof (Nicholas) kolumnista "Njujork tajmsa" (The New York Times) pitao 1997. u vrijeme kada je Velika Britanija vratila Hong Kong Kini nakon 150 godina, da li je režim u Pekingu time naslijedio "Trojanskog konja" koji će vremenom dovesti do njegovog pada. Kristof je na početku Sijevog mandata predviđao da će pokrenuti dalekosežne ekonomske i političke reforme, uključujući i uklanjanje tijela Mao Ce Tunga iz mauzoleja na Trgu Tjenanmen.
Zalažući se za ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju, što se i desilo 2001., bivši američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) je tvrdio da je liberalizacija kineskog političkog sistema "neizbježna, isto kao što je bio neizbježan i pad Berlinskog zida".
Mišra ističe da se zanemaruje jednostavna lekcija iz moderne kineske istorije da su svi režimi od pada posljednje kineske dinastije Čing 1911. težili jačanju i konsolidaciji nacionalnog suvereniteta, ali i bogatstva i moći korištenjem svih raspoloživih sredstava.
Moto politike Komunističke partije je od samog osnivanja 1921. bio da je Kina zlostavljana i obespravljena od strane zapadnih sila, uključujući opijumske ratove u 19 vijeku u kojima je izgubila znatan dio svog suvereniteta. Stoga su komunisti smatrali da moraju da ojačaju i svoju ali i snagu zemlje. Mao Ce Tung je do historijskog susreta sa predsjednikom SAD Ričardom Niksonom (Richard Nixon) početkom 1970-ih bio veliki protivnik Zapada. No, i reformator Deng Sijaoping jasno je isticao šta je cilj novog kursa. "Naša zemlja mora da se razvije. Ako se ne razvijemo, onda ćemo biti zlostavljani".
Kina se danas razvila do nivoa kada može da zastrašuje strane investitore i vlade. "Time Kina samo potvrđuje surovu logiku geopolitike čija je nekada bila žrtva", ocjenjuje Mišra.
VIDEO: Doživotna vladavina 'Ujka Sija' (preuzmite preko opcije 'Direktan link' ili 'Embed')
Ideja je ostati na položaju doživotno
Sve češćim fenomenom doživotnih predsjednika bavi se i New York Times koji navodi da se danas neki od lidera najmoćnijih zemalja svijeta, demokratskih i nedemokratskih predstavljaju kao moderni imperatori. Oni koncentrišu vlast u svoje ruke s idejom da ostanu na položaju doživotno.
Sa njihove tačke gledišta, nije važno da li je riječ o demokratiji ili autokratiji, ono što je važno je kvalitet njihovog vladanja. Oni imaju puno podrške - u vrijeme kada je nepovjerenje prema političarima veliko, mnogi ljudi preferiraju čvrstog lidera u poređenju sa korumpiranim političkim establišmentom. Kao najjasniji i najznačajniji primjer ovakvog trenda list navodi glasanje na Kineskom narodnom kongresu o ukidanju ograničenja predsjedničkog mandata. Nije pretjerano reći da je ovaj potez označio kraj demokratske hegemonije kao svjetskog političkog ideala.
I ograničavanje moći vladara bio je jedan od ključnih metoda preko kojih su se nedemokratska društva prilagodila dobu demokratije. Zbog toga su mnoge nedemokratske vlade insistirale na demokratskim promjenama, posebno na izborima, kao i na ograničenjima mandata. Na primjer, 2008. godine, Vladimir Putin se odupirao iskušenju da promjeni Ustav kako bi mu bio dozvoljen treći uzastopni mandat kao predsjednika. Ovo je, umjesto širenja liberalne demokratije, pravi dokaz demokratske hegemonije. Čak je i Kina bila partner u tome sve do sada. U tom smislu, odluka Kineske komunističke partije o ukidanju ograničenja predsjedničkog mandata će odjeknuti širom svijeta.
Možete li zamisliti da gospodin Putin sebe uvjeri da napuštanje Kremlja 2024. godine, kada ističe njegov sljedeći mandat, više nije neophodno. Da turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan takođe može sebe da uvjeri da može ostati na vlasti na neodređeno vrijeme. Izabrani lideri širom svijeta uskoro bi mogli žuriti da kažu svojim biračima da je promjena lidera opasna ideja. Novi Ustavi će biti napisani, a stari izmijenjeni kako bi obilježili dolazak nove političke mode, piše New York Times.
Dolazak ovog "imperatorskog trenutka" je loša vijest za Evropu, jer je suština evopskog projekta nemati doživotnog vladara. To su takođe loše vijesti za Sjedinjene Države. Ali to bi moglo biti dobro za predsjednika Donalda Trumpa, koji bi mogao odlučiti da, nakon što su Amerikanci naučili Kineze kako da igraju golf, vrijeme je da Amerikanci počnu da imitiraju Kineze.
Zašto Vladimir Putin uvijek pobjeđuje?
Fenomen Putina dva dana pred izbore u Rusiji bitan je i za britanski Times koji piše da će on u nedjelju pobijediti na ruskim izborima, kao i da on to ne krije. Četvrti put od 2000. godine održavaju se predsjednički izbori na kojima se ne bira naredni lider Rusije, već se podržava postojeći režim.
List ocjenjuje da je jedina neizvjesnost koliko će velika u procentima biti njegova pobjeda i kolika će biti izlaznost. Zašto Rusi i dalje glasaju za predsjednika koji dosljedno ne ispunjava obećanja o tome da će pomoći da 20 miliona ljudi izađe iz siromaštva i da će riješiti probleme zemlje kada je riječ o stanovanju, zdravstvenoj zaštiti i infrastrukturi?
Pod sistemom koji se ponekad definiše kao "upravljana demokratija", režim održava izbore svakih šest godina kako bi maskirao činjenicu da je zemlja pod autoritarnom vladavinom. Po Moskvi se šapuće da je ovog puta cilj najmanje 70 odsto podrške, a to se potvrđuje činjenicom da se ona povećala od 2012. godine. Nema sumnje da će toliko i dobiti.
U detaljnom specijalu posvećenom ruskim izborima, Times prenosi i riječi jednog od najpoznatijih ruskih novinara Vladimira Poznera koji kaže: "Putin je vratio ruskom narodu osjećaj da su važni, koji je bio umanjen od Sovjetskog Saveza. Uvijek su imali taj osjećaj da je Rusija velika sila i da oni imaju misiju. U tom smislu oni su vrlo slični Amerikancima koji takođe misle da imaju misiju."