Kina je u posljednje dvije decenije bila najočigledniji izvor direktnih stranih investicija za zemlje Centralne Azije.
Međutim, za dvije najsiromašnije zemlje u regionu, Kirgistan i Tadžikistan, istinski strateške investicije iz Pekinga dostigle su vrhunac sredinom tog perioda, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Tada su kineske kompanije dogovorile poslove rekonstrukcije transportne i energetske infrastrukture u dvije planinske države, izgradnje ili modernizacije elektrana u njihovim glavnim gradovima i, usput, sticanje unosnih mineralnih nalazišta.
Ti poslovi su najčešće bili podržani kreditima kineskih državnih banaka i nosili su logiku pekinškog projekta "Pojas i put" (BRI), iako su neki od njih doneseni prije nego što je kineski lider Si Đinping predstavio tu viziju 2013. godine.
Ipak, u posljednje vrijeme došlo je do svojevrsnog zastoja, ili makar odsustva upadljivih poslova Pekinga na velikim projektima.
Nedavna zvanična retorika sugeriše da Kirgistan i Tadžikistan traže nove talase investicija iz Kine, pri čemu jedan od tih projekata višemilijarderska željeznica Kina-Kirgistan-Uzbekistan (CKU), može da parira nekim od najvećih projekata Pekinga u regionu.
To je sve pozitivno, ali mogu li uživati u novom talasu investicija i izbjeći "dužničku zamku" koja je postala dio BRI narativa u drugim zemljama širom svijeta?
Željeznica CKU konačno na putu?
Neposredno nakon druge revolucije u Kirgistanu 2010. godine, stotine miliona kineskih stranih direktnih investicija slile su se u zemlju.
Jedan od najočiglednijih uspjeha tog pokreta bila je elektroprenosna linija Datka-Kemin, projekat od 400 miliona dolara koji je ujedinio sjeverne i južne elektroenergetske mreže zemlje, završen 2015. godine. Nakon toga, uslijedio je pad.
Dok su neki analitičari za to krivili hronične bezbjednosne probleme u Kirgistanu, što je posebno otežavajući faktor u rudarskom sektoru, takođe je tačno da su kineske investicije ispunile mnoge od glavnih prioriteta nacionalnih projekata vlade.
Jedna ideja, koja je još od 1990-ih godina ostala na nivou diskusije, bila je željeznica CKU, koju pristalice vide kao ključnu promjenu u međukontinentalnoj kopnenoj trgovini.
- Preko ekonomske zavisnosti od Kine do političkog uticaja u Sjevernoj Makedoniji
- Ni govora o slobodi govora u medijskoj saradnji Kine i Srbije
- Šta radi kineska kancelarija u Prištini?
Veza, koja povezuje kineska i evropska tržišta, ima potencijal da postane još brža od željezničkih ruta koje idu kroz Kazahstan, Rusiju i Bjelorusiju.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa ovog mjeseca, istraživač Davide Cancarini, tvrdio je da je hitnost CKU za Peking značajno porasla kako tradicionalna ruta gubi svoju privlačnost zbog povećanog rizika od sankcija povezanih s ruskim ratom u Ukrajini.
Iako ruta za sada ostaje operativna, "za Kinu je postalo važno pronaći rute između Istoka i Zapada koje ne prelaze Rusiju", primijetio je Cancarini.
Ta ista logika je takođe dovela do povećanog interesa i investicija u takozvani Srednji koridor, rutu koja povezuje Kinu preko Kazahstana do Kavkaza i dalje na veliko jedinstveno tržište Evropske unije.
Ipak, otprilike 300 kilometara kirgiške dionice željeznice oduvijek je izgledalo prilično skupo zbog ekstremnih tehničkih izazova kroz planinsko područje.
Zato je posljednji sastanak šefova tri države, koji je 6. juna održan putem video linka, izazvao u Pekingu osjećaj proboja.
"Ministri transporta [Uzbekistana i Kirgistana] i predsjednik Državnog komiteta za razvoj i reforme Kine su potpisali [sporazum], finansijski modeli su odobreni, novac je pronađen, i planiramo da počnemo izgradnju u avgustu," izjavio je Akylbek Japarov, predsjednik kirgiške vlade, sedmicu nakon sastanka.
Ipak, ideju da je "novac pronađen" treba dodatno ispitati.
Sporazum postignut u Pekingu i naknadno otkriven od strane kirgiškog jednodomnog parlamenta, značajan je po tome što nudi detalje o podjeli finansijske odgovornosti.
Prema dokumentu, tri zemlje će formirati zajedničku kompaniju u kojoj će Kina imati 51 odsto udjela, dok će Uzbekistan i Kirgistan biti odgovorni za po 24,5 odsto.
Zagonetka leži u činjenici da čak i zvanične kirgiške procjene troškova njihove dionice pruge variraju od 4,5 milijardi do osam milijardi dolara, pri čemu je Japarov sam naveo gornju cifru.
Štaviše, sporazum navodi da će projekat funkcionisati prema BOT (izgradi–upravljaj–predaj) strukturi koja će biti dogovorena između Kirgistana i zajedničke kompanije u kojoj Kina ima punu kontrolu.
Princip BOT bi teoretski trebalo da zaštiti Kirgistan od prekomjernog zaduživanja, ali bi morao da se odrekne bar dijela prihoda koje željeznica generiše od tranzitnih taksi dok ne pokrije svoje troškove izgradnje.
A ti troškovi bi se mogli dodatno povećati, s obzirom na to da će projekat uključivati izgradnju oko 50 tunela i 90 mostova, u nekim slučajevima na nadmorskim visinama od 3.000 metara.
Predsjednik Kirgistana Sadir Japarov (nije u srodstvu sa Akylbekom Japarovim) rekao je na događaju 6. juna da bi tranzit mogao donijeti 200 miliona dolara godišnje u državnu kasu.
Zvanične procjene za kirgiški doprinos počinju od skoro 600 miliona dolara. To će najvjerovatnije biti ispunjeno u obliku kineskog kredita, čiji uslovi nisu poznati.
Ali bar je politička volja Pekinga jasna.
Kirgijski mediji su ovog mjeseca izvijestili da su kineska ministarstva vanjskih poslova i trgovine smanjila rizik za centralnoazijsku zemlju na srednji, ostavljajući samo "visokorizične" ocjene za dvije od sedam provincija zemlje kroz koje pruga neće prolaziti.
Željeznica CKU je daleko najveći i najintrigantniji potencijalni projekat koji uključuje Kinu i Kirgistan.
Ali sve sigurnija administracija u Biškeku se takođe nada da će Peking oživjeti druge projekte.
U oktobru, Akylbek Japarov je rekao da Biškek očekuje kinesku pomoć u izgradnji Kambarata-1, hidroenergetskog projekta vrijednog tri milijarde dolara, snage 2.000 megavata na rijeci Naryn.
Takođe je spomenuo mnogo manji projekt hidroenergetskog kaskada Gornji Naryn, čija je cijena prije više od deset godina procijenjena na više od 700 miliona dolara.
Oba projekta su prvobitno bila predviđena za ruske investitore prije nego što je Biškek raskinuo ugovore, navodeći da je napredak izostao.
Akylbek Japarov je 20. juna u parlamentu rekao da će projekti poput Kambarate-1 i željeznice koju vodi Kina staviti razvoj Kirgistana na "drugačiju putanju" i uporedio predsjednika Japarova sa vizionarskim monarhom Petrom Velikim iz Rusije.
Šef kabineta takođe je negirao da će bilo koji od projekata povećati državni dug, budući da se izvode "kao dio javno-privatnog partnerstva," ali nije ponudio daljnje detalje.
U avgustu, Japarov je razgovarao s kineskim ambasadorom u Biškeku, Du Duwenom, o potencijalnim investicijama Pekinga u još jedno hidroenergetsko postrojenje na rijeci Sary-Jaz u istočnoj provinciji Issyk-Kul. Ideja za tu šestoblokovnu postrojenje snage 1.100 megavata datira iz sovjetskog perioda.
Tadžikistanski milijarderski solarni spas?
Kineske investicije su takođe veoma prisutne u vijestima u Tadžikistanu posljednjih dana.
Državni komitet za investicije i upravljanje imovinom Tadžikistana saopštio je 21. juna da su kineski investitori na forumu u Dušanbeu obećali više od 500 miliona dolara.
To je uključivalo obećane investicije za postrojenje za preradu željezne rude u sjevernom gradu Khujandu, modernizaciju jednog od glavnih stadiona u glavnom gradu i kupovinu kineskih električnih automobila za lokalne taksi službe.
To je standardna praksa za zemlju za koju je američki State Department kazao da je "zasićena netransparentnim kreditima koji su povezani" s kineskim BRI i zavisna od Pekinga za više od "99,8 odsto" direktnih stranih investicija u izvještaju o investicionoj klimi za 2023. godinu.
Više pažnje izaziva prividna obaveza kineske kompanije od 1,5 milijardi dolara za izgradnju solarne elektrane blizu granice Tadžikistana s Afganistanom.
Investicija, koju je krajem maja otkrilo tadžikistansko Ministarstvo ekonomskog razvoja, predviđena je u četiri faze, pri čemu prva košta samo 150 miliona dolara s kapacitetom od 150 megavata.
Ali ako bude završena, nadmašiće investicije koje je Kina uložila u druga tadžikistanske postrojenja, poput elektrane Dušanbe-2, koja je puštena u rad 2016. godine i koštala 350 miliona dolara.
Energetske potrebe u Tadžikistanu, gdje su česti teški prekidi u snabdijevanju, dobro su poznate.
Svjetska banka je 2013. godine procijenila da samo zimski energetski manjkovi koštaju zemlju više od 200 miliona dolara, odnosno tri odsto bruto domaćeg proizvoda godišnje. To stanje je i dalje hronično.
Ipak, najnoviji krug kineskih investicija dolazi u trenutku kada se otplate dugova Tadžikistana povećavaju.
Obaveze Dušanbea prema Izvozno-uvoznoj banci Kine su najveće prema bilo kojem pojedinačnom povjeriocu, iznoseći 900 miliona dolara, što je pad sa skoro 1,4 milijarde dolara početkom 2022. godine, dok se period grejsa za niz kredita iz ove banke završava 2025. godine, prema tadžikistanskom Ministarstvu finansija.
U kombinaciji s očekivanom punom otplatom euroobveznice od 500 miliona dolara izdane po stopi od više od sedam odsto u 2027. godini, to znači da će se troškovi servisiranja višemilijarderskog spoljnog duga zemlje više nego udvostručiti u narednim godinama.
Prihodi od prodaje evroobveznica su namijenjeni za megabranu Rogun, veliki teret za nacionalni budžet za koji zvaničnici procjenjuju da će biti potrebno još pet milijardi dolara da se završi.
A Kina takođe podržava ovaj projekat, koji bi trebalo da bude najviši na svijetu, iako preko finansijske institucije gdje ima privilegovanu ulogu.
U maju prošle godine, tadžikistanska predsjednička administracija je navela da je Azijska infrastrukturna investiciona banka, gdje Peking drži više od 30 odsto akcija i ima glasački ulog od najmanje 26,5 posto, obećala sopstveni kredit od 500 miliona dolara za Rogun.
Facebook Forum