Autor: Hrihoriy Pyrlik
Tamara je pobjegla iz svog rodnog grada Mariupolja 24. februara, prvog dana ruske invazije na Ukrajinu. Ali bivša službenica gradske uprave nije mogla pobjeći od svoje savjesti te se dva dana kasnije vratila kako bi učinila sve što je mogla da pomogne stanovnicima pod opsadom, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
U strateškom lučkom gradu mjesec dana je sahranjivala mrtve i dostavljala drva i vodu onima koji nisu mogli sami za sebe da se brinu.
"Već u martu ljudi su počeli da umiru od udara raketa ‘Grad’ i hladnoće", rekla je za Karent tajm (Current Time) RSE-a pod uslovom da se njeno pravo ime ne koristi zbog sigurnosti njene porodice. "Drugi su umrli od bolesti, jer nije bilo dostupnih lijekova, a neki od starosti."
Odatle se sa svojom 19-godišnjom kćerkom preselila na sigurnije mjesto, stambeno područje u kojem je šira porodica imala dom s podrumom u kojem su se mogli skloniti od intenzivnog granatiranja i vazdušnog bombardovanja.
Ali do kraja mjeseca, neprijateljske trupe su ušle u to područje – najprije su ušle "otrcane" snage koje su izvršile invaziju iz istočnih područja Donjecke regije koju su od 2014. kontrolisali separatisti koje podržava Moskva, a zatim i Rusi. Svojim dolaskom, Tamara i njena kćerka pridružile su se milionima Ukrajinaca koji su se našli pod okupacijom.
Tamara i njena kćerka su trpile prijetnje i maltretiranje i preživljavale od hrane koju su okupacione snage krale iz kuća i prodavnica i dijelile civilima. I kao i drugi Ukrajinci koji su prošli kroz proces "filtracije" kako bi se utvrdila njihovu vrijednost da budu na "ruskoj" teritoriji ili koji su prolazili kroz kontrolne punktove koji označavaju okupiranu zemlje, ona je naučila da su isplate bile od suštinskog značaja da se izvuku žive.
'Ako imate oružje, šta mogu učiniti?'
Nakon što su Mariupolj, drugoi po veličini grada u regionu Donjecka, opkolile separatističke snage, bjesnile su intenzivne ulične borbe. Na kraju je ukrajinska vojska protjerana, osim nekoliko stotina vojnika koji su ostali unutar lavirint tunela u velikoj čeličani Azovstal na obali Azovskog mora.
Nakon toga, rekla je Tamara, granatiranje njenog stambenog naselja je utihnulo. Ali nije bilo struje, mobilnog telefona ili interneta, te osim vijesti koje su dobijali od okupatora nije bilo kontakta s vanjskim svijetom. Trebalo joj je 40 minuta da se dođe do bunara gdje su stanovnici mogli dobiti svježu vodu, a ona i njena porodica kuhali su na otvorenoj vatri u dvorištu.
Prema onome što je Tamara vidjela, disciplina među separatističkim snagama je bila na niskom nivou, s pijanim vojnicima koji su šetali ulicama i pokušavali da natjeraju stanovnike da im daju alkohol u zamjenu za hranu.
Jednom je, kako je ispričala, jedan separatistički borac prijeteći pitao da li on i njegovi suborci mogu posjetiti nju i njenu kćer.
"Otišli smo po drva i jedan od separatista je pitao: 'Živiš li ti ovdje? I mi smo odgovorili da'", prisjetila se Tamara i dodala da je vojnik tada zatražio poziv u njihovu kuću. Kada je odbila zahtjev, vojnik je naglasio nepovoljnu poziciju u kojoj su ona i njena kćerka.
"Shvataš li da mogu jednostavno da dođem kod tebe?", prisjetila Tamara vojnikovog pitanja. U odgovoru je bila otvorena: “Razumijem. Vi imate oružje, a mi nemamo. Dakle, ako dođeš s oružjem, šta mogu učiniti?".
Srećom, rekla je za Karent tajm, niko nije došao, ali su do sredine aprila ona i njena kćerka odlučile da moraju otići prije nego što se pristup internetu obnovi kada bi ona mogla biti identifikovana kao bivša državna službenica.
Proces 'filtracije'
Međutim, da bi se izvukla iz situacije, morala bi proći process filtracije, što bi je dovelo u opasnost od pritvora u jednom od desetina filtracionih kampova koji su bili postavljeni po gradu i stotinama drugih koji su uspostavljeni širom okupirane teritorije u Ukrajini. Rusija je opravdala kampove kao način da se iskorijene ekstremisti i kriminalci, ali su ih organi za zaštitu ljudskih prava opisali kao nelegalne internacijske logore koji se često koriste za držanje pripadnika ukrajinske vojske ili drugih potencijalnih boraca, kao i nevinih civila.
Stanislav Mirošničenko, novinar i aktivista ukrajinske Medijske inicijative za ljudska prava, rekao je da takvi kampovi nisu dozvoljeni u okviru Ženevske konvencije kojom su uspostavljeni međunarodni standardi za humanitarni tretman tokom rata.
"Ne možete zatočiti milione ljudi, da ih odvedete", rekao je Mirošničenko za Karent tajm, dodajući da oni bez certifikata koji pokazuje da su prošli filtraciju rizikuju da budu zatvoreni na ulici. Mirošničenko je rekao da su, osim ukrajinskih vojnika, u logoru zadržavani javni aktivisti i predstavnici vladinih agencija i lokalnih samouprava, te da "vrlo često ne prolaze ljudi s određenim tetovažama - na primjer, ukrajinskim grbom - koji ne prolaze filtracije jer Rusi smatraju da su ukrajinski simboli 'nacistički'".
Nakon što su ljudi zatočeni, rekao je Mirošničenko, nemoguće je pratiti šta im se dešava.
Neki koji su živjeli pod ruskom okupacijom imaju određene slutnje o tome.
Marija Vdovičenko, 17-godišnja muzičarka koja je uspjela da napusti Mariupolj, prepričala je za Karent tajm razgovor dvojice vojnika koje je čula dok je bila podvrgnuta filtraciji na graničnom prelazu.
"Šta ste radili s ljudima koji nisu prošli?", rekla je da je jedan vojnik pitao.
"Ispalio sam deset, i više se nisam trudio da brojim poslije toga", odgovorio je drugi, prema Vdovičenku.
Vdovičenko je detaljno opisala proceduru kroz koju je morala proći na kontrolnom punktu izvan Mariupolja.
"Prikupili su dokumente, skenirali ih, uzeli otiske prstiju, a ujedno su provjerili moj mobilni telefon. U sobi je bilo pet vojnika s oružjem, a ja sam bila sama."
Ona je situaciju opisala kao "veoma zastrašujuću" i rekla da su joj noge počele klecati pod stresom.
"Ne sviđa ti se?", prisjetila se Vdovičenko kako joj je rekao jedan od vojnika, dodajući da im ona očigledno nije bila po volji. "Biće još žena naprijed, naći ćemo nešto", prokomentarisao je vojnik, tvrdi Vdovičenko prije nego što joj je rečeno da ide u Berdjansk, lučki grad jugozapadno od Mariupolja koji su zauzele ruske snage, nakon čega je izbačena iz sobe.
Vdovičenko nije bilo dozvoljeno da se vrati u dom svog oca nakon što je prošao proces, ali joj je on ispričao svoja iskustva kada su se ponovo sreli u Berdjansku.
"Pitanja su bila najgora -- i to ne samo o vladi, već o Ukrajini i cijeloj situaciji: šta je radio i planirao dalje? Ili ‘Zašto ne odsiječeš uho?’", rekla je Vdovičenko. “Kada su shvatili da nema šta da provjeravaju na njegovom telefonu, da nema čak ni SIM kartice, počeli su da pitaju ko je on. Nije im se svidjelo šta je moj tata rekao. Počeli su da ga guraju, udaraju nečim teškim po glavi. Šta se dalje dogodilo, tata se ne sjeća. Osvijestio se na ulici."
Novac za lakši odlazak
Drugi Ukrajinci su otkrili da bi mito mogao da uveća njihovu sreću u raščišćavanju procesa i dobijanju pristupa bilo teritoriji koju drže Ukrajinci ili samoj Rusiji, odakle bi kao "izbjeglice" mogle pokušati da otputuju u prijateljske zemlje na Baltiku ili Južnom Kavkazu.
"Bilo nas je 10 i platili smo 5.000 grivna (trenutno oko 170 dolara)", rekla je Tamara, dodajući da su joj prijetili tokom boravka u filtracionom kampu u Mariupolju.
"Ljudi su tamo mogli da borave dvije-tri sedmice u polju prije nego što budu ispitani. Osoba s kojom smo se dogovorili uzela nam je novac i pasoše, a mi smo ostali da čekamo", rekla je Tamara. Na kraju su je fotografisali i pitali kako je, na šta je ona odgovorila: "Nakon života u podrumu, može se reći da je bolje."
Zaprepašteni čuvar je pitao da li se plaši trenutne situacije, a ona je rekla: "Ne, ne plašim se. Jer dok sam bila u podrumu zemlja se srušila na mene. Nekoliko puta sam se opraštala od života."
Na njeno iznenađenje, njeno ime je tada ubačeno u jednostavnu kompjutersku bazu podataka, a ona je certifikovana kao filtrirana.
Tamara je kasnije utvrdila da je prijateljica platila više od tri puta veću cijenu od onoga što su ona i njeni saputnici platili, i ukazala je na druge načine podmićivanja koji bi mogli olakšati proces.
Ona je rekla da su dugi redovi uobičajeni na lokacijama za filtriranje, a ljudi dolaze i pješice i automobilima. Obično je potrebna sedmica da se dobije dozvola za one koji putuju automobilom, dok će oni koji idu pješice možda morati da čekaju mjesec dana. Međutim, ona je rekla da zna za jednog čovjeka koji je putovao automobilom do lokacije u Manhušu, gradu zapadno od Mariupolja, gdje je, kako je rekla, 6.500 ljudi čekalo u redu za obradu, ali je samo sedam ljudi dnevno smjelo da ode.
"Platio je 2.500 grivna (85 dolara) i prošao je filtraciju za 10 dana", rekla je Tamara.
Čaj, kafa ili votka?
Konstantin Riženko, novinar iz južnog regiona Hersona, rekao je za Karent tajm da tamošnje ruske okupacione snage pokušavaju da uzmu sve što mogu od Ukrajinaca u pokretu -- "od laptopa do kabla za punjenje telefona".
Rekao je da su humanitarci koje je poznavao obično sa sobom nosili kutiju cigareta ili par flaša votke, uz čaj i šećer, jer su znali da mogu zaglaviti na punktovima i po pola dana ako nemaju šta da ponude.
Nadja, stanovnica Melitopolja, grada koji se nalazi u regiji Zaporožja otprilike na pola puta između Hersona i Mariupolja, rekla je da su sheme podmićivanja bile na snazi mnogo prije nego što su ruske i separatističke snage uspostavile svoju mrežu lokacija za filtriranje.
Rekla je da je naišla na 24 kontrolna punkta na putu do teritorije pod kontrolom Ukrajine.
"Svaki put su Rusi pažljivo pregledali naše stvari. Na četiri punkta su provjeravali mobilne telefone", prisjetila se ona. "Jednom su me lično pitali da li imam kafu ili nešto slatko sa sobom. Ostale putnike iz auta kojim sam putovala pitali su za alkohol i cigarete."
Jednom vozaču su oduzeti telefon i patike, rekla je ona.
Vasil, koji je za Karent tajm razgovarao pod pseudonimom zbog sigurnosti članova porodice koji su i dalje pod okupacijom, napustio je ukrajinsku južnu oblast Herson nakon što je ruska vojska tamo preuzela kontrolu početkom maja.
Za one koji su htjeli da se kreću unutar teritorije koju kontrolišu ruske snage, rekao je, situacija na kontrolnim punktovima je sasvim "normalna". Ali za one koji su htjeli putovati na teritoriju pod kontrolom Ukrajine, priča je bila drugačija.
“Ljudi su često bili maltretirani, a stražari su govorili 'Sada ćemo vam staviti lisice' i tako dalje", rekao je Vasil o putu sjeverozapadno prema regiji Mikolajev, za koji je rekao da ima 40 kontrolnih punktova. Čuo je da ljudi mogu biti vraćeni na bilo koji od 40, što znači da će morati ponoviti proces na svakom od onih koje su prešli. Kako bi izbjegli takvu sudbinu, rekao je, mnogi su isplatili vojnike.
"Jedan je dao 100 dolara, drugi 500", rekao je Vasil, dok su drugi platili ništa osim što su dali nekoliko cigareta.
Sam Vasil je odabrao drugačiji put. Otputovao je iz svog sela u Herson, regionalnu prijestonicu. Odatle je otišao na poluostrvo Krim, koje je pod ruskom kontrolom otkako je Rusija izvršila invaziju i aneksiju 2014. Zatim je otišao u Rusiju i na kraju u južnokavkasku zemlju Gruziju.
Facebook Forum