U jednom od intervjua u prošlom boravku u Sarajevu novinarka me pitala: Ima li nostalgije (za Sarajevom) u mom američkom životu.
Odgovorio sam u okvirima korektosti prema gledalištu kako i previše radim da bih imao vremena za nostalgiju. Do kraja iskren odgovor glasio bi kako mi se ponekad čini da mi Sarajevo više nedostaje kad sam u njemu nego onda kad sam daleko u ovim godinama „života i rada“ u Beču, na Barbadosu, u Vašingtonu. To osjećanje testirao sam – i u nekoj mjeri revidirao – tokom najnovijeg desetodnevnog boravka u Sarajevu.
Već prvoga dana tog boravka, u četvrtak, 9. juna, rastužila me vijest o odlasku još jednog velikog Sarajlije: Josipa Katalinskog Škije. Znam da je taj gubitak, svako na svoj način, osjećao svaki od mojih sarajevskih sugrađana, ali za mene je to bio i sasvim lični gubitak odlaska sa scene nekoga čije sam najviše ljudske i profesionalne uzlete doživljavao izbliza.
Bio sam sportski novinar, urednik sportske rubrike „Oslobođenja“, i u tom svojstvu izvještavao s najveće utakmice njegovog života: „majstorice“ u kojoj je reprezentacija Jugoslavije njegovim golom pobijedila Španiju u Frankfurtu u odlučujućoj utakmici za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine.
Taj gol – kad je Katalinski naprije bio najbolje postavljen, najviše skočio i glavom šutirao prema golu a zatim odbijenu loptu u padu volej-udarcem zakucao u mrežu španskog gola – bio je jedan od najuzvišenijih trenutaka u istoriji jugoslovenskog fudbala.
Poslije smo, u nedjeljama nakon te utakmice, zajedno učestvovali na javnim tribinama u bosanskohercegovačkim gradovima i, on kao nacionalni heroj a ja kao sportski novinar, pričali publici i odgovarali na njena pitanja o tom velikom sportskom događaju.
Jedna od nezaboravnih priča iz tih zajedničkih nastupa bila je o tome kako je tadašnji selektor fudbalske reprezentacije, Miljan Miljanić, motivisao Katalinskog koji je u prethodnoj – takođe dramatičnoj pobjedi nad Grčkom u Atini (o kojoj sam takođe izvještavao) – postigao nesretan autogol vrativši prejako loptu svjetski cijenjenom golmanu Enveru Mariću.
Grad čine ljudi
U svlačionici, prije odlučujuće utakmice sa Španijom, Katalinski je rekao selektoru kako će razumjeti ako nakon tog autogola i ne bude baš među jedanaest odabranih, a Miljanić mu je odgovorio: „Slušaj, Škija, radije ću s tobom izgubiti nego s nekim drugim pobediti!“
Josip Katalinski postiže gol protiv Španije u Frankfurtu 13. februara 1974
Povodom vijesti o njegovom preranom odlasku (rođen je 1948.) na televiziji je repriziran televizijski intervju sa njim Sabahudina Topalbećirevića Bahe u kojem je Katalinski, odbijajući da govori o najintimnijem gubitku tokom opsade Sarajeva, rekao kako želi da se sudovi pobrinu za pravdu a kako preživjelima preostaje da žive u uzajamom poštovanju, a zatim opisao i vlastito iskustvo poratnog odlaska na utakmicu u Beograd kad je službeni najavljivač na stadionu objavio kako utakmici prisustvuje i „legenda jugoslovenskog fuabala Josip Katalinski“ a 60.000 prisutnih počastvovalo ga stojećim ovacijama.
Odlazeći iz grada kojem je podario tolike sportske radosti, Katalinski se pridružio desetinama mojih dragih prijatelja kojih više nema. U svakom dolasku u Sarajevo nedostaje mi to što ne mogu podijeliti čašicu razgovora s kolegom i prijateljem iz predratnog i ratnog „Oslobođenja“ Mehmedom Memicom Husićem; što u gradu neću kao nekada naići na Mirzu Delibašića i Davorina Popovića; što neću o nekadašnjem i sadašnjem novinarstvu popričati s Hamzom Bakšićem; što znam da poratno Sarajevo nije ostalo vjerno svom ratnom – i istorijskom – iskustvu poštovanja za ljude nezavisno od njihove vjerske ili etničke pripadnosti što se tako drastično manifestuje u načinu kako je novinarka visokih profesionalnih standarda izgubila posao u federalnom javnom servisu samo zato što je „pripadnica manjeg naroda“ ...
Od svoga Sarajeva uvijek sam očekivao da čuva uspomenu i održava vrijednosti kojima je u godinama opsade sticalo poštovanje i solidarnost širom svijeta.
Ali, ni razgovor o vrijednostima „današnjeg Sarajeva“ ne može se voditi na površnim prvim utiscima. Na to su me upozorila potpuno različita osjećanja iz dvije posjete Bečkoj kafani Hotela Europa tokom ovog boravka: u prvoj posjeti, u nedjelju ujutru, nedostajao mi je intimni karakter stare Bečke kafane u kojoj ste jednim pogledom mogli vidjeti sve koji su došli na nedjeljnu jutarnju kafu i kad su se u pozadini ljudskih ćaskanja mogli čuti zvuci klavira – učinilo mi se da u ovom novom izdanju nedostaje taj osjećaj topline – a onda sam u sljedećoj posjeti dva dana kasnije za nepun sat porazgovarao s Ivicom Osimom i Farukom Hadžibegićem; s Mirkom Pejanovićem koji se na marginama međunarodnog skupa raspitivao šta bi moglo da su učini povodom demonstracije međunarodne nepravde u slučaju hapšenja generala Jove Divjaka; i s bivšim saveznim premijerom Antom Markovićem koji je, takođe, boravio u sarajevskoj Europi.
Taj utisak – kako grad čine i kako će ga ipak obnavljati ljudi – upotpunjen je slikom na koju sam nailazio u svakom povratku u svoj stan u Hrasnom: na ulazu u zgradu, tamo gdje je generaciji mojih sinova teror s okolnih brda ukrao djetinjstvo, po cijeli dan igraju se neki novi klinci. Mogu samo da im poželim da njihovo Sarajevo bude onako toplo kakvo je nekada bilo moje uprkos institucionalnom aparthejdu u kojem odrastaju.
Odgovorio sam u okvirima korektosti prema gledalištu kako i previše radim da bih imao vremena za nostalgiju. Do kraja iskren odgovor glasio bi kako mi se ponekad čini da mi Sarajevo više nedostaje kad sam u njemu nego onda kad sam daleko u ovim godinama „života i rada“ u Beču, na Barbadosu, u Vašingtonu. To osjećanje testirao sam – i u nekoj mjeri revidirao – tokom najnovijeg desetodnevnog boravka u Sarajevu.
Već prvoga dana tog boravka, u četvrtak, 9. juna, rastužila me vijest o odlasku još jednog velikog Sarajlije: Josipa Katalinskog Škije. Znam da je taj gubitak, svako na svoj način, osjećao svaki od mojih sarajevskih sugrađana, ali za mene je to bio i sasvim lični gubitak odlaska sa scene nekoga čije sam najviše ljudske i profesionalne uzlete doživljavao izbliza.
Bio sam sportski novinar, urednik sportske rubrike „Oslobođenja“, i u tom svojstvu izvještavao s najveće utakmice njegovog života: „majstorice“ u kojoj je reprezentacija Jugoslavije njegovim golom pobijedila Španiju u Frankfurtu u odlučujućoj utakmici za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine.
Taj gol – kad je Katalinski naprije bio najbolje postavljen, najviše skočio i glavom šutirao prema golu a zatim odbijenu loptu u padu volej-udarcem zakucao u mrežu španskog gola – bio je jedan od najuzvišenijih trenutaka u istoriji jugoslovenskog fudbala.
Poslije smo, u nedjeljama nakon te utakmice, zajedno učestvovali na javnim tribinama u bosanskohercegovačkim gradovima i, on kao nacionalni heroj a ja kao sportski novinar, pričali publici i odgovarali na njena pitanja o tom velikom sportskom događaju.
Jedna od nezaboravnih priča iz tih zajedničkih nastupa bila je o tome kako je tadašnji selektor fudbalske reprezentacije, Miljan Miljanić, motivisao Katalinskog koji je u prethodnoj – takođe dramatičnoj pobjedi nad Grčkom u Atini (o kojoj sam takođe izvještavao) – postigao nesretan autogol vrativši prejako loptu svjetski cijenjenom golmanu Enveru Mariću.
Grad čine ljudi
U svlačionici, prije odlučujuće utakmice sa Španijom, Katalinski je rekao selektoru kako će razumjeti ako nakon tog autogola i ne bude baš među jedanaest odabranih, a Miljanić mu je odgovorio: „Slušaj, Škija, radije ću s tobom izgubiti nego s nekim drugim pobediti!“
Odlazeći iz grada kojem je podario tolike sportske radosti, Katalinski se pridružio desetinama mojih dragih prijatelja kojih više nema. U svakom dolasku u Sarajevo nedostaje mi to što ne mogu podijeliti čašicu razgovora s kolegom i prijateljem iz predratnog i ratnog „Oslobođenja“ Mehmedom Memicom Husićem; što u gradu neću kao nekada naići na Mirzu Delibašića i Davorina Popovića; što neću o nekadašnjem i sadašnjem novinarstvu popričati s Hamzom Bakšićem; što znam da poratno Sarajevo nije ostalo vjerno svom ratnom – i istorijskom – iskustvu poštovanja za ljude nezavisno od njihove vjerske ili etničke pripadnosti što se tako drastično manifestuje u načinu kako je novinarka visokih profesionalnih standarda izgubila posao u federalnom javnom servisu samo zato što je „pripadnica manjeg naroda“ ...
Od svoga Sarajeva uvijek sam očekivao da čuva uspomenu i održava vrijednosti kojima je u godinama opsade sticalo poštovanje i solidarnost širom svijeta.
Ali, ni razgovor o vrijednostima „današnjeg Sarajeva“ ne može se voditi na površnim prvim utiscima. Na to su me upozorila potpuno različita osjećanja iz dvije posjete Bečkoj kafani Hotela Europa tokom ovog boravka: u prvoj posjeti, u nedjelju ujutru, nedostajao mi je intimni karakter stare Bečke kafane u kojoj ste jednim pogledom mogli vidjeti sve koji su došli na nedjeljnu jutarnju kafu i kad su se u pozadini ljudskih ćaskanja mogli čuti zvuci klavira – učinilo mi se da u ovom novom izdanju nedostaje taj osjećaj topline – a onda sam u sljedećoj posjeti dva dana kasnije za nepun sat porazgovarao s Ivicom Osimom i Farukom Hadžibegićem; s Mirkom Pejanovićem koji se na marginama međunarodnog skupa raspitivao šta bi moglo da su učini povodom demonstracije međunarodne nepravde u slučaju hapšenja generala Jove Divjaka; i s bivšim saveznim premijerom Antom Markovićem koji je, takođe, boravio u sarajevskoj Europi.
Taj utisak – kako grad čine i kako će ga ipak obnavljati ljudi – upotpunjen je slikom na koju sam nailazio u svakom povratku u svoj stan u Hrasnom: na ulazu u zgradu, tamo gdje je generaciji mojih sinova teror s okolnih brda ukrao djetinjstvo, po cijeli dan igraju se neki novi klinci. Mogu samo da im poželim da njihovo Sarajevo bude onako toplo kakvo je nekada bilo moje uprkos institucionalnom aparthejdu u kojem odrastaju.