Godine zastoja, pa i nazadovanja u izgradnji "funkcionalne" bosanske države, koje se iz međunarodne perspektive vežu za rušenje takozvanog "aprilskog paketa" ustavnih promjena iz 2006, nisu umanjile - nego su čak i osnažile - riješenost međunarodnih partnera da na kraju vide ostvarenje zajedničke američke i evropske vizije budućnosti Bosne i Hercegovine: oni, kako su to u zajedničkoj posjeti Sarajevu krajem oktobra prošle godine poručile prve dame američke i evropske spoljne politike, žele da vide tu zemlju kao punopravnu članicu NATO-a i Evropske Unije.
Čak i sa upornim porastom antibosanske retorike i opstrukcionizma proevropskih reformi, ta međunarodna riješenost da se očuva cjelovitost i suverenitet bosanske države samo se pojačavala. Doskorašnja šefica američke diplomatije, Hillary Clinton, je to u Sarajevu naglasila kad je rekla kako je "potpuno neprihvatljivo" da i 17 godina nakon rata neki još dovode u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet zemlje.
"Dejtonski sporazum mora biti očuvan i poštovan, i tačka" - poručila je i najavila nastavak partnerstva s Evropskom Unijom u nastojanju da se postigne željeni ishod u Bosni i Hercegovini.
Iako se bosanskohercegovačkim zagovornicima aktivnijeg angažmana međunarodne zajednice, i posebno Sjedinjenih Država, ta šifra "podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu" Bosne i Hercegovine čini pasivnom i nedjelotvornom - kao što ni politika "otvorenih vrata" za pridruženje Evropskoj Uniji i NATO-u sama po sebi nije mobilisala nikakve značajnije proevropske snage u samoj Bosni i Hercegovini - čini se da od Washingtona i Brisela ne treba očekivati mnogo više.
Ali, ni mnogo manje.
U Washingtonu se, naime, sa zabrinutošću prate antidržavne i u osnovi antievropske izjave i aktivnosti; zapaženo je i kako je u zaokupljenosti otimačinom za politički uticaj i funkcije već potrošeno više od polovine mandata državnih tijela izabranih 2010. godine; a s krajnjom ozbiljnošću registruju se i otvoreni ili nešto prikriveniji pozivi čak i na dalje podjele ionako duboko podijeljene zemlje. U tome je naravno nezaobilazan slučaj predsjednika Republike Srpske koji učestalo i otvoreno zagovara "pravo na samoopredjeljenje" tog entiteta ali se - po potencijalno jednako negativnim političkim posljedicama - sa zabrinutošću prate i inicijative o "trećem entitetu" ili jadikovke istaknutih bošnjačkih prvaka o tome kako je to "jedini narod koji nema svoju državu" što se takođe vidi kao doprinos logici podjela.
To što zvanična američka politika, u potpunom saglasju s evropskom, inicijative kojima se dovodi u pitanje Bosna i Hercegovina ocjenjuje kao "potpuno neprihvatljive" ne znači, naravno, da se u analitičkim štabovima ne procjenjuju i drugačiji scenariji i potencijalni ishodi. O tome šta sve znače i čemu bi mogle voditi inicijative za dalje podjele zanimljiva razmišljanja nudi januarski izvještaj Kongresne istraživačke službe pod naslovom "Bosna i Hercegovina: Sadašnja pitanja i američka politika" čiji je potpisnik Stiven Verel (Steven Woehrel), specijalista za evropske poslove.
Taj izvještaj bilježi zapažanja posmatrača koji vjeruju kako je strategija predsjednika Republike Srpske da opstruira funkcionisanje bosanskih institucija toliko da će Bošnjaci, Hrvati i međunarodna zajednica na kraju dozvoliti Republici Srpskoj da postane nezavisna. Ponešto od njegove retorike, pored ostalog tvrdnje kako se Bosna vještački održava u životu stranom intervencijom i kako treba razgovarati i o mirnom razlazu, objašnjava se i slabljenjem njegove pozicije u Republici Srpskoj, uključujući poraze njegove partije na lokalnim izborima 2012; pogoršanje ekonomske situacije i istrage za korupciju u Srbiji "koje mogu uključiti i Dodika i druge u Bosni". Izvještaj bilježi kako je "Dodik pojačao nacionalističku, antievropsku, antiameričku retoriku, kao što je činio i u prošlosti kad je izgledalo da se osjećao ugroženim".
Odgovarajući na pitanje kakve političke ciljeve svijet realno očekuje da ostvari u Bosni i Hercegovini, ovaj izvještaj kaže kako bi izbjegavanje nasilja širokih razmjera ili čak raspada Bosne i Hercegovine mogao biti osnovni međunarodni cilj. Nasilje velikih razmjera bi, naime, moglo ugroziti EUFOR što bi zahtijevalo vojni odgovor Sjedinjenih Država i NATO-a; uz to moglo bi doći do uvlačenja susjednih Srbije i Hrvatske u taj sukob što bi opet aktiviralo NATO pošto je Hrvatska članica tog saveza a moglo bi doći i do obnove sukoba između Srba i Albanaca na Kosovu. Ipak - autor izvještaja "daje riječ" i onima koji smatraju kako takav sukob i nije baš vjerovatan jer je situacija u bosanskom okruženju potpuno drugačija nego 1991. godine: tada su nacionalističke vlasti u Srbiji i Hrvatskoj tražile podršku kod kuće proširenjem na štetu Bosne i Hercegovine a današnje nastoje da pridobiju podršku nastojanjima da postanu prosperitetne demokratije integrisane u Evropu.
"Taj san bio bi uništen obnovom rata" - kaže se u izvještaju.
Zaključuje se kako bi "obnovljeni sukob (možda manjih i više lokalizovanih razmjera) mogao izbiti ako Republika Srpska pokuša da se otcijepi od Bosne i Hercegovine a Bošnjaci pokušaju da spriječe takvu akciju snagom oružja". Autor kaže kako zapadne zemlje osjećaju izvjesnu moralnu obavezu prema Bosni i Hercegovini i zbog neodlučnosti da se spriječi rat devedesetih ali i zato što bi novi sukob mogao destabilizovati cijeli region. Otuda i dosljednost u poruci kako pridruženje Evropskoj Uniji i NATO-u nema alternative i kako su dalje podjele "neprihvatljive".
Čak i sa upornim porastom antibosanske retorike i opstrukcionizma proevropskih reformi, ta međunarodna riješenost da se očuva cjelovitost i suverenitet bosanske države samo se pojačavala. Doskorašnja šefica američke diplomatije, Hillary Clinton, je to u Sarajevu naglasila kad je rekla kako je "potpuno neprihvatljivo" da i 17 godina nakon rata neki još dovode u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet zemlje.
"Dejtonski sporazum mora biti očuvan i poštovan, i tačka" - poručila je i najavila nastavak partnerstva s Evropskom Unijom u nastojanju da se postigne željeni ishod u Bosni i Hercegovini.
Iako se bosanskohercegovačkim zagovornicima aktivnijeg angažmana međunarodne zajednice, i posebno Sjedinjenih Država, ta šifra "podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu" Bosne i Hercegovine čini pasivnom i nedjelotvornom - kao što ni politika "otvorenih vrata" za pridruženje Evropskoj Uniji i NATO-u sama po sebi nije mobilisala nikakve značajnije proevropske snage u samoj Bosni i Hercegovini - čini se da od Washingtona i Brisela ne treba očekivati mnogo više.
Ali, ni mnogo manje.
U Washingtonu se, naime, sa zabrinutošću prate antidržavne i u osnovi antievropske izjave i aktivnosti; zapaženo je i kako je u zaokupljenosti otimačinom za politički uticaj i funkcije već potrošeno više od polovine mandata državnih tijela izabranih 2010. godine; a s krajnjom ozbiljnošću registruju se i otvoreni ili nešto prikriveniji pozivi čak i na dalje podjele ionako duboko podijeljene zemlje. U tome je naravno nezaobilazan slučaj predsjednika Republike Srpske koji učestalo i otvoreno zagovara "pravo na samoopredjeljenje" tog entiteta ali se - po potencijalno jednako negativnim političkim posljedicama - sa zabrinutošću prate i inicijative o "trećem entitetu" ili jadikovke istaknutih bošnjačkih prvaka o tome kako je to "jedini narod koji nema svoju državu" što se takođe vidi kao doprinos logici podjela.
To što zvanična američka politika, u potpunom saglasju s evropskom, inicijative kojima se dovodi u pitanje Bosna i Hercegovina ocjenjuje kao "potpuno neprihvatljive" ne znači, naravno, da se u analitičkim štabovima ne procjenjuju i drugačiji scenariji i potencijalni ishodi. O tome šta sve znače i čemu bi mogle voditi inicijative za dalje podjele zanimljiva razmišljanja nudi januarski izvještaj Kongresne istraživačke službe pod naslovom "Bosna i Hercegovina: Sadašnja pitanja i američka politika" čiji je potpisnik Stiven Verel (Steven Woehrel), specijalista za evropske poslove.
Taj izvještaj bilježi zapažanja posmatrača koji vjeruju kako je strategija predsjednika Republike Srpske da opstruira funkcionisanje bosanskih institucija toliko da će Bošnjaci, Hrvati i međunarodna zajednica na kraju dozvoliti Republici Srpskoj da postane nezavisna. Ponešto od njegove retorike, pored ostalog tvrdnje kako se Bosna vještački održava u životu stranom intervencijom i kako treba razgovarati i o mirnom razlazu, objašnjava se i slabljenjem njegove pozicije u Republici Srpskoj, uključujući poraze njegove partije na lokalnim izborima 2012; pogoršanje ekonomske situacije i istrage za korupciju u Srbiji "koje mogu uključiti i Dodika i druge u Bosni". Izvještaj bilježi kako je "Dodik pojačao nacionalističku, antievropsku, antiameričku retoriku, kao što je činio i u prošlosti kad je izgledalo da se osjećao ugroženim".
Odgovarajući na pitanje kakve političke ciljeve svijet realno očekuje da ostvari u Bosni i Hercegovini, ovaj izvještaj kaže kako bi izbjegavanje nasilja širokih razmjera ili čak raspada Bosne i Hercegovine mogao biti osnovni međunarodni cilj. Nasilje velikih razmjera bi, naime, moglo ugroziti EUFOR što bi zahtijevalo vojni odgovor Sjedinjenih Država i NATO-a; uz to moglo bi doći do uvlačenja susjednih Srbije i Hrvatske u taj sukob što bi opet aktiviralo NATO pošto je Hrvatska članica tog saveza a moglo bi doći i do obnove sukoba između Srba i Albanaca na Kosovu. Ipak - autor izvještaja "daje riječ" i onima koji smatraju kako takav sukob i nije baš vjerovatan jer je situacija u bosanskom okruženju potpuno drugačija nego 1991. godine: tada su nacionalističke vlasti u Srbiji i Hrvatskoj tražile podršku kod kuće proširenjem na štetu Bosne i Hercegovine a današnje nastoje da pridobiju podršku nastojanjima da postanu prosperitetne demokratije integrisane u Evropu.
"Taj san bio bi uništen obnovom rata" - kaže se u izvještaju.
Zaključuje se kako bi "obnovljeni sukob (možda manjih i više lokalizovanih razmjera) mogao izbiti ako Republika Srpska pokuša da se otcijepi od Bosne i Hercegovine a Bošnjaci pokušaju da spriječe takvu akciju snagom oružja". Autor kaže kako zapadne zemlje osjećaju izvjesnu moralnu obavezu prema Bosni i Hercegovini i zbog neodlučnosti da se spriječi rat devedesetih ali i zato što bi novi sukob mogao destabilizovati cijeli region. Otuda i dosljednost u poruci kako pridruženje Evropskoj Uniji i NATO-u nema alternative i kako su dalje podjele "neprihvatljive".