(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Za četvrt vijeka koliko je prošlo od genocida u Srebrenici jula 1995. naslušali smo se svakojakih pokušaja umanjivanja razmjera i karaktera najtežeg zločina na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata.
"To što se desilo bilo je strašan zločin ali ne i genocid" najdalje je što su i nakon svih suđenja i presuda prevalili preko usta aktuelni srpski politički prvaci sa obje strane Drine.
"Mi možemo prihvatiti činjenice o Srebrenici onako kako je presudio Međunarodni sud pravde" – govorili su raniji reformistički političari u Srbiji ne pristajući da sami to nazovu kako je presuđeno: genocid.
"Svi narodi stradavali su u ratu ali samo srpske žrtve nisu priznate" – standardna je matrica na kojoj se zlo počinjeno u Srebrenici razvodnjava poređenjem neuporedivog.
"A ko zna koliko je među poginulim Srebreničanima bilo vojnika poginulih u borbama oko tog mjesta!" – nude i nove sumnje i teme za nastavak prepirki o stvarima međunarodno istraženim, dokumentovanim i pravomoćno presuđenim kao najteži zločin. Meni je svu temeljitost sistematskog ubijanja muškaraca i dječaka Srebrenice već tog ljeta 1995. na svoj dječiji način pokazala četverogodišnja djevojčica koju je reporter gledane večernje emisije Nightline američke televizije ABC, Dejv Maraš (Dave Marash), mjesec-dva nakon pada Srebrenice snimio kako se igra pred nekim centrom za smještaj izbjeglih iz Srebrenice u Tuzli.
"Nedostaje li ti otac?" pitao je reporter djevojčicu.
"Ne".
"Kako to?"
"Ovdje niko nema oca".
Ko bi sad njoj, zreloj mladoj ženi, mogao objasniti kako "to što se dogodilo" njoj i hiljadama djece Srebrenice "jeste bio težak zločin" ali ne i genocid? Možda bi mogla da pita bivše i sadašnje ruske diplomate čiji je sada pokojni ambasador u Ujedinjenim nacijama Vitalij Ćurkin prije pet godina - povodom 20. godišnjice pada Srebrenice – stavio ruski veto na britanski prijedlog rezolucije o osudi genocida u Srebrenici u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Povodom tog ruskog veta, na samom tom zasjedanju Savjeta bezbjednosti, jedno pitanje imala je tadašnja ambasadorka Sjedinjenih Država u Ujedinjenim nacijama Samanta Pauer (Samantha Power): "Zar vi nemate stida?"
Zahvalnost Ćurkinu što je spriječio usvajanje rezolucije o nečemu o čemu postoje gomile dokaza u srpskoj javnosti je dobila euforične razmjere, uključujući i prijedlog da mu se u samoj "srpskoj Srebrenici" podigne i spomen bista.
Politički i vojni vođa bosanskih Srba iz devedesetih, Radovan Karadžić i Ratko Mladić sa još nekolicinom generala, pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu osuđeni su za genocid na suđenjima na kojima je – u iskazima stotina svjedoka i eksperata, obiljem dokumenata i autentičnih snimaka iz "rata u Bosni i Hercegovini" - ustanovljena najneposrednija veza između Karadžićeve prijetnja sa skupštinske govornice o tome kako bi izjašnjavanje za nezavisnost moglo "odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod u nestajanja" i Mladićevog trijumfalnog ulaska u "zaštićenu zonu" Srebrenice kad je pred televizijskom ekipom objavio:
"Evo nas, 11. jula 1995, u Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, dajemo ovaj grad na poklon srpskom narodu. Konačno, nakon bune protiv dahija, došlo je vrijeme za osvetu nad Turcima na ovim prostorima". Tako je general – predvodeći zauzimanje Srebrenice i neposredno nakon toga smaknuće bez ikakve krivice i suda 8.000 muškaraca i dječaka tog područja – vodio svoj rat s neprijateljem iz 1801. čitavih 200 godina kasnije.
Haški dokumenti dokazuju direktnu vezu između Karadžićevih i Mladićevih odluka i genocidnih zlodjela oko Srebrenice. Napadu na Srebrenicu prethodilo je sistematsko iscrpljivanje njenog stanovništva u gradu u kojem su tražile utočište hiljade izbjeglih iz okolnih naselja, smještenih u haustorima ili čak na otvorenom na ulici, bez hrane i pitke vode i najosnovnijih higijenskih potreba i medicinske zaštite. To nije bila tek zla ratna sreća nego dio sistematskog plana koji je 8. marta 1995. formulisao sam Karadžić u svojoj Direktivi 7 u kojoj naređuje Drinskom korpusu da "stvori nepodnošljivu situaciju totalne nesigurnosti bez nade za dalje preživljavanje i život za stanovništvo Srebrenice i Žepe. Sve što se dalje događalo, s napadima na "zaštićenu zonu", zaustavljanjem i pljačkom isporuka humanitarne pomoći na srpskim kontrolnim tačkama oko Srebrenice i ponižavanjem holandskog bataljona Ujedinjenih nacija koji je prepustio grad na nemilost Mladićevim snagama, bilo je predmet operativne razrade u naredbama Mladićevim snagama kako da opstanak u Srebrenici učine beznadnim.
Provođenje genocida, s nasilnim odvajanjem žena i djece od muškaraca i dječaka "vojničke dobi" među kojima je bilo i dječaka od 12 godina i njihovim prevozom prema slobodnoj teritoriji Tuzle; mobilizacija desetina autobusa i kamiona za prevoz više hiljada zarobljenih na odabrana mjesta zatočenja – mahom u školama – i zatim organizacija njihovog transporta do gubilišta i pokopavanja u masovnim grobnicama zahtijevala je masovnu mobilizaciju, mehanizaciju i radnu snagu u čemu su morale učestvovati vojne i policijske snage ali i hiljade civila od kojih su neki demonstrirali oko škola sa zarobljenicima zahtijevajući da im oni "presude".
Haška istina o Srebrenici tako je čvrsto utemeljena da joj ni ruski veto ni doživotna bratska zahvalnost ne mogu baš ništa. Onaj ko do sada ne zna jednostavno i ne želi znati. A tu je već riječ o nepoznavanju stida o kojem je prije pet godina govorila američka ambasadorka.
