Pita me ovih dana poznanik, redovan čitalac ove kolumne, nije li obeshrabrujuće kad se pokušaj zapodijevanja dijaloga o temama iz naše novije prošlosti – na primjer, prošle nedjelje, o referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine iz 1992. godine – i gotovo dvije decenije nakon okončanja rata dijelom odmetne u nadvikivanje isključivih zagovornika „nacionalnih istina“: kad se o tim temama iz prošlosti počne govoriti iz rovova kolektivne krivice ili kolektivne nevinosti „moga“ ili „tvoga“ naroda i kada se autoru već zbog njegovog imena pripisuje obavezni bošnjački ili čak – pošto je to modernija kletva – islamistički pogled.
Iskreno: „nacionalne istine“ nisu baš teren na kojem bih se snašao, jer ne znam šta bi to moglo da definiše Srbe ili Bošnjake, Hrvate ili Albance, a da ne gurne u tu grupnu identifikaciju i neke od najčasnijih u svakom od tih kolektiviteta koji su baš sve – akademske, političke ili umjetničke karijere; materijalni status i ličnu i porodičnu sigurnost; a u nekim slučajevima i sam život – rizikovali ili žrtvovali u odbijanju da služe svetim nacionalnim projektima i vođama.
To što su bosanski Muslimani, a od 1993. godine Bošnjaci, bili ciljane žrtve ratnih progona i istrebljenja, u očima – i autorskom opusu ovog kolumniste – samo ih je više obavezivalo, a nikako oslobađalo odgovornosti, da tamo gdje su u većini i na vlasti gone i kažnjavaju ratne zločine i ratno profiterstvo; promovišu i praktikuju ideju nacionalne i vjerske jednakosti i tolerancije; uvode i jačaju institucije i kulturu vladavine prava i jednakih mogućnosti u obrazovanju i zapošljavanju. U svakom od tih kriterija opredjeljenja za evropske integracije i vrijednosti, kojima po dnevnopolitičkoj retorici teže, najviši bošnjački predstavnici u protekle dvije decenije redovno su padali na ispitu.
Vrijeme je da, uz predstojeću dvadesetu godišnjicu okončanja rata u BiH, iz uvažavanja za žrtve na svim stranama najzad počnemo poštovati i ponekad neugodne istine koje nisu isključivo „bošnjačke“, „srpske“ ili „hrvatske“.
Ratni zločini na teritorijama pod njihovom kontrolom nikada nisu gonjeni i kažnjavani s onom riješenošću kakvu duguju institucije naroda koji je doživio Srebrenicu i Prijedor i Višegrad i opsadu Sarajeva; ratno profiterstvo i besprimjerno bogaćenje inaugurisani su kao društveno prihvatljivi kriteriji „snalaženja“, „uspješnosti“ i „realizovanja ličnosti“; privatizacijska pljačka i uhljebljivanje rodbinski i ideološki najbližih postali su podrazumijevajuće privilegije izbornih pobjednika; sistematsko odbijanje najviših vjerskih autoriteta da osude agresivno nametanje bosanskim muslimanima tuđih normi i običaja eskaliralo je u regrutovanje bosanskih džihadlija – nerijetko jedva punoljetnih – za ekstremne islamističke pokrete.
Ne dokazuje li to sve ono što o „Bošnjacima“ uporno čekićaju perjanice i srpskog i hrvatskog nacionalizma? Možda bi moglo i tako da se tumači kad bi se prihvatilo da postoje i neke kolektivno definirajuće osobine „Srba“ i „Hrvata“ po kojima bi se svi Srbi identifikovali s „udruženim zločinačkim poduhvatom“ Miloševića, Karadžića i Mladića a svi Hrvati sa zlodjelima nacističke „Nezavisne države Hrvatske“ i sljedbenicima njene ideologije iz devedesetih.
U svakom od ta tri naroda – među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima – ima ličnosti i organizacija koje zaslužuju poštovanje na „drugim stranama“, i posebno u vlastitom narodu, jer su čuvali njegov obraz u gadna vremena, kao što u svakom od njih ima i zlikovaca koji bi u uređenim društvima nosili pečat javnog prezira i krivičnog gonjenja umjesto da u očima najvišeg autoriteta u Bošnjaka budu tretirani kao „i heroji i zločinci“; u „Herceg-Bosni“ dočekivani kao heroji na povratku s izdržavanja kazne pored ostalog za pokolj najnemoćnijih u Ahmićima; ili – u Republici Srpskoj – obasipani doživotnim privlegijama za zasluge u njenom nastajanju.
Ukratko: ne vidim nikakvu perspektivu u raspravi o tome šta je „moj narod“ učinio bilo kom „drugom narodu“ – nema istorijski bezgrešnih i istorijski genocidnih naroda: u svakom od njih bilo je i ima uzora čovječnosti i oličenja bestijalnosti i vrijeme je da, uz predstojeću dvadesetu godišnjicu okončanja rata u Bosni i Hercegovini, iz uvažavanja za žrtve na svim stranama najzad počnemo poštovati i ponekad neugodne istine koje nisu isključivo „bošnjačke“, „srpske“ ili „hrvatske“.
Jedan od čitalaca, učestvujući u raspravi povodom mog prošlonedjeljnog teksta o referendumu, napisao je kako sam i ja „kumovao stvaranju javnog mnjenja koje je definitivno BiH odvelo u veliki helać“.
Srećom – bavim se poslom u kojem se ne mogu pobrisati, ili falsifikovati, tragovi naših ranijih pogleda i uvjerenja. Tako ovdje citiram završne rečenice vlastitog komentara na naslovnoj strani Oslobođenja od 28.februara 1992. pod naslovom 'Za' bliskost:
„Glasajući 'za' – mi ovog vikenda, zapravo, glasamo za bliskost, za vjekovnu kulturu življenja i uzajamnog poštovanja različitih naroda i religija na ovim prostorima koji su i najkosmopolitskiji dio Balkana. Suverena i nezavisna, Bosna i Hercegovina će, po svom prirodnom tkanju – u kojem je svaka mustra različita i svoja a ljepotom plijene samo sve zajedno – širiti i toplinu dobrosusjedstva: jednako otvorena, i jednako bliska, i komšinicama Srbiji i Hrvatskoj. Pa, 'za' ili 'protiv'? 'Za' – bliskost“.