Ovonedjeljna posjeta Sarajevu dvije prve dame međunarodne diplomatije, američke državne sekretarke Hillary Clinton i evropske visoke predstavnice za spoljnu politiku Catherine Ashton, može se tumačiti prije svega kao potvrda kontinuiteta međunarodne politike u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i njeno šire balkansko susjedstvo: ako se njihove poruke nakon susreta sa "tri predsjednika" lokalnim cinicima čine kao "ništa novo" i "već poznato" onda je to zato što su dvije visoke gošće i željele reći da su za to "novo" prvenstveno odgovorni domaći politički izabranici.
Već u najavi posjete one su poručile kako je jedan od njenih glavnih ciljeva da se bosanskohercegovačke političke vođe potaknu da se najzad počnu rukovoditi interesima građana pokazujući tako da savršeno dobro znaju kako su spiskane godine, pa evo i skoro dvije decenije od potpisivanje mirovnog sporazuma, a zemlja nastavlja da zaostaje za susjedima na deklarativno izabranom "evropskom putu".
Kako se u poratnoj Bosni i Hercegovini i sasvim jasne poruke, poput onih koje su donijele Clintonova i Ashtonova, obavezno gledaju iz sužene perspektive ili "probosanskih" ili "antibosanskih" snaga, može se reći kako će zagovornici obje te krajnosti naći ponešto što će im dati povoda za zadovoljstvo.
"Probosanskim" će snagama nesumnjivo goditi izjava Hillary Clinton kako je "totalno neprihvatljivo da, 17 godina nakon rata, neki još dovode u pitanje suverenitet i teritorijalni itegritet Bosne i Hercegovine. Takav govor skreće pažnju s problema s kojima se zemlja suočava i služi samo potkopavanju cilja evropske integracije."
"Antibosanske" će snage - pretvarajući se da ne znaju na koga se odnosi poruka kako se od političkih vođa traži da ostave po strani "retoriku raspada, otcjepljenja, poricanja onog što se tragično desilo u ratu" - naći zadovoljstvo u sljedećoj poruci Clintonove: "Dejtonski sporazumi moraju se poštovati i sačuvati. Tačka."
Svaki pokušaj da se i u ovom u osnovi pozitivnom poticaju na postizanje domaće saglasnosti o kompromisima i koracima bez kojih ne može biti napretka na evropskom putu traže pobjednici i gubitnici pokazao bi kako se radi o političkim partnerima nesposobnim da čak i razumiju - a posebno da provode - ono što im se iz svijeta krajnje dobronamjerno preporučuje. U ovom slučaju - dvije najznačajnije ličnosti američke i evropske diplomatije došle su u Sarajevo zajedno, da tako potcrtaju kako i Amerika i Evropa žele da vide "ujedinjenu, stabilnu, prosperitetnu, multietničku zemlju koja će zauzeti mjesto koje joj pripada u evropskim i transatlantskim strukturama", kako je rekla baronesa Ashton, uz uvjeravanje gospođe Clinton kako će u slučaju da se tokom novembra riješe pitanja državne imovine "lično ići na ministarski sastanak NATO-a u Briselu u decembru" da pogura da se Bosni i Hercegovini odobri Akcioni plan za članstvo.
Čak i kad se artikulišu sa svom diplomatskom uljudnošću, bez direktnog imenovanja onih na koje se odnose, već i u površnom analitičkom iščitavanju poruke dviju gošći u posjeti Sarajevu upućene su na sasvim prepoznatljive adrese. Kad, recimo, Hillary Clinton kaže kako su Sjedinjene Države ponosne što su pored ostalog bile partner Bosni i Hercegovini "u privođenju pravdi onih koji su počinili ratne zločine i da se oda počast žrtvama, uključujući one koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici, tako da nikad ne budu zaboravljeni i da se nauče lekcije da se to nikad, nikad ne ponovi" - više je nego jasno da se u Vašingtonu, a i u Briselu i dalje, registruju i osuđuju bezosjećajne izjave i lokalnih i susjednih političkih prvaka u kojima se poriče genocid i vrijeđaju i žrtve i preživjeli.
Vratimo se cinizmu s kojim se u dijelu javnosti isfrustrirane upornim zaostajanjem u euroatlantskim integracijama prima i ova posjeta i njene poruke. Iz tih se krugova podsjeća na velika očekivanja s kojima je popraćena svojevremena posjeta američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena (Joseph Biden) a da se nakon nje "ništa nije desilo".
Riječ je o krupnom nesporazumu o prirodi međunarodnog angažovanja na Balkanu: ni Biden tada, ni Clinton i Ashton sada, nisu nudili da oni rade posao za koji su birani i plaćeni, što u novcu a što u privilegijama vlasti, domaći izabranici. Za sve razočarane odsustvom napretka puno bi produktivnije bilo da frustracije usmjeravaju na domaće nego na inostrane adrese. Svijet jedino može - kao što je pokazala i ova posjeta - ponuditi Bosni i Hercegovini mjesto i perspektivu u zajedničkom evropskom domu.
A ima li potencijalnih sankcija za političke vođe koji odbijaju taj poziv na pridruženje?
Ako mislite da nema, pročitajte izjavu šefa britanske diplomatije Vilijama Hejga (William Hague) samo koji dan ranije u kojoj je izrazio nepokolebljivu britansku podršku Bosni i Hercegovini kao "jedinstvenoj, stabilnoj i suverenoj državi" i upozorio kako oni koji misle da ima neki drugi put - osim punopravnog članstva u Evropskoj Uniji i NATO-u "neće biti naši partneri".
Već u najavi posjete one su poručile kako je jedan od njenih glavnih ciljeva da se bosanskohercegovačke političke vođe potaknu da se najzad počnu rukovoditi interesima građana pokazujući tako da savršeno dobro znaju kako su spiskane godine, pa evo i skoro dvije decenije od potpisivanje mirovnog sporazuma, a zemlja nastavlja da zaostaje za susjedima na deklarativno izabranom "evropskom putu".
Kako se u poratnoj Bosni i Hercegovini i sasvim jasne poruke, poput onih koje su donijele Clintonova i Ashtonova, obavezno gledaju iz sužene perspektive ili "probosanskih" ili "antibosanskih" snaga, može se reći kako će zagovornici obje te krajnosti naći ponešto što će im dati povoda za zadovoljstvo.
"Probosanskim" će snagama nesumnjivo goditi izjava Hillary Clinton kako je "totalno neprihvatljivo da, 17 godina nakon rata, neki još dovode u pitanje suverenitet i teritorijalni itegritet Bosne i Hercegovine. Takav govor skreće pažnju s problema s kojima se zemlja suočava i služi samo potkopavanju cilja evropske integracije."
"Antibosanske" će snage - pretvarajući se da ne znaju na koga se odnosi poruka kako se od političkih vođa traži da ostave po strani "retoriku raspada, otcjepljenja, poricanja onog što se tragično desilo u ratu" - naći zadovoljstvo u sljedećoj poruci Clintonove: "Dejtonski sporazumi moraju se poštovati i sačuvati. Tačka."
Svaki pokušaj da se i u ovom u osnovi pozitivnom poticaju na postizanje domaće saglasnosti o kompromisima i koracima bez kojih ne može biti napretka na evropskom putu traže pobjednici i gubitnici pokazao bi kako se radi o političkim partnerima nesposobnim da čak i razumiju - a posebno da provode - ono što im se iz svijeta krajnje dobronamjerno preporučuje. U ovom slučaju - dvije najznačajnije ličnosti američke i evropske diplomatije došle su u Sarajevo zajedno, da tako potcrtaju kako i Amerika i Evropa žele da vide "ujedinjenu, stabilnu, prosperitetnu, multietničku zemlju koja će zauzeti mjesto koje joj pripada u evropskim i transatlantskim strukturama", kako je rekla baronesa Ashton, uz uvjeravanje gospođe Clinton kako će u slučaju da se tokom novembra riješe pitanja državne imovine "lično ići na ministarski sastanak NATO-a u Briselu u decembru" da pogura da se Bosni i Hercegovini odobri Akcioni plan za članstvo.
Čak i kad se artikulišu sa svom diplomatskom uljudnošću, bez direktnog imenovanja onih na koje se odnose, već i u površnom analitičkom iščitavanju poruke dviju gošći u posjeti Sarajevu upućene su na sasvim prepoznatljive adrese. Kad, recimo, Hillary Clinton kaže kako su Sjedinjene Države ponosne što su pored ostalog bile partner Bosni i Hercegovini "u privođenju pravdi onih koji su počinili ratne zločine i da se oda počast žrtvama, uključujući one koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici, tako da nikad ne budu zaboravljeni i da se nauče lekcije da se to nikad, nikad ne ponovi" - više je nego jasno da se u Vašingtonu, a i u Briselu i dalje, registruju i osuđuju bezosjećajne izjave i lokalnih i susjednih političkih prvaka u kojima se poriče genocid i vrijeđaju i žrtve i preživjeli.
Vratimo se cinizmu s kojim se u dijelu javnosti isfrustrirane upornim zaostajanjem u euroatlantskim integracijama prima i ova posjeta i njene poruke. Iz tih se krugova podsjeća na velika očekivanja s kojima je popraćena svojevremena posjeta američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena (Joseph Biden) a da se nakon nje "ništa nije desilo".
Riječ je o krupnom nesporazumu o prirodi međunarodnog angažovanja na Balkanu: ni Biden tada, ni Clinton i Ashton sada, nisu nudili da oni rade posao za koji su birani i plaćeni, što u novcu a što u privilegijama vlasti, domaći izabranici. Za sve razočarane odsustvom napretka puno bi produktivnije bilo da frustracije usmjeravaju na domaće nego na inostrane adrese. Svijet jedino može - kao što je pokazala i ova posjeta - ponuditi Bosni i Hercegovini mjesto i perspektivu u zajedničkom evropskom domu.
A ima li potencijalnih sankcija za političke vođe koji odbijaju taj poziv na pridruženje?
Ako mislite da nema, pročitajte izjavu šefa britanske diplomatije Vilijama Hejga (William Hague) samo koji dan ranije u kojoj je izrazio nepokolebljivu britansku podršku Bosni i Hercegovini kao "jedinstvenoj, stabilnoj i suverenoj državi" i upozorio kako oni koji misle da ima neki drugi put - osim punopravnog članstva u Evropskoj Uniji i NATO-u "neće biti naši partneri".
