Ako je suditi iz ličnog iskustva, histerična reagovanja na prve epizode serije "Perspektiva" Radija Slobodna Evropa - kojima se pridružilo čak i profesionalno udruženje/udruga s poukama o "odgovornom novinarstvu" - imala su bar jedan blagotvoran učinak: skrenula su pažnju na ovaj program i naročito na temu duboke podijeljenosti i gotovo dvije decenije nakon rata u Bosni i Hercegovini.
S profesionalnom pažnjom odgledao sam prve tri epizode serije, snimljene u Mostaru, tražeći šta je to u njima moglo tako zaprepastiti higijeničare javne riječi, bilo da je riječ o izjavama mostarskih srednjoškolaca ili o pristupu autora serije.
Iz novinarske perspektive: urađen je izvanredan posao. U najboljem maniru te struke - riječju i slikom sa lica mjesta - pokazana je stvarnost savremenog aparthejda i nevidljivog mostarskog zida nastalih u ove dvije decenije u kojima je čovječanstvo slavilo trijumf nad rasnom diskriminacijom u Južnoj Africi i uklanjanje zida u Berlinu i "željezne zavjese" u Evropi. Pri tome serija nudi samo autentične iskaze i slike, ostavljajući gledaocu da sam razmišlja i zaključuje o njima. Tačno ono što je misija dobrog novinarstva svuda u svijetu i što "odgovorno novinarstvo" - u pristajanju na "društveno korektnu" šutnju o osjetljivim temama prošlosti i sadašnjosti - nikada neće moći da učini.
A šta su to u seriji rekli mostarski srednjoškolaci da bi bili ili napadani ili branjeni od "javnog linča"?
Lično mi se čini da svima njima, bilo onima koji su govorili kako "oni" - Bošnjaci - imaju tamniju kožu ili odbijali bilo kakvu mogućnost druženja ili ne-daj-Bože ljubavi s mladima "druge vjeroispovijesti"; onima koji nikada nisu prešli na "drugu stranu" podijeljenog grada jer ih tamo zna-se-šta čeka ili su apsolutno protiv mogućnosti "miješovitog braka" jer "znaju" da djeca iz takvoga braka neće znati ko su i šta su; dakle - svoj toj djeci, dugujemo zahvalnost što su govoreći o iskustvu odrastanja u podijeljenom gradu na vlastitom primjeru pokazali do suza bolne manifestacije vjerske i etničke netolerancije i mržnje i direktno ili indirektno ukazali i na uzroke takvog "stanja na terenu".
Oni su u iskrenim iskazima, otvorenošću kakvu rijetko srećemo u javnom dijalogu, u te uzroke ubrojali i odgoj u porodici i društvu (roditelji su me učili da se držim dalje ili "drugarica iz susjedstva je jednog dana odbila da se igra sa mnom"); i školu i vjerske zajednice ("Ovdje religija nema nikakve veze s Bogom"); i potpuno neznanje o ratnoj prošlosti i nepomirljive navijačke sukobe između onih koji su za Velež ili Zrinjski ili Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu (uz još jedno iskreno priznanje; "njima" je potpuno isto kad dođu "nama" kao što je "nama" kad odemo tamo - potpuno isto).
I ne treba kriviti djecu ni kad govore o ratu s uvjerenjem kako mora da su za sve krivi samo "drugi" (neka odgovaraju oni koji su poveli rat).
Djeca rođena poslije rata nisu, naravno, mogla naučiti ni u "dvije škole pod jednim krovom" ni od roditelja ("oni su prenijeli na nas mržnju koju mi valjda nećemo prenositi na svoju djecu“) a ni od "odgovornih medija" da je ono što se događalo u Mostaru - i na širim prostorima samozvane "Herceg-Bosne" - dobilo međunarodnopravnu kvalifikaciju udruženog zločinačkog poduhvata s prvostepenim presudama najodgovornijim za zlodjela u logorima od Heliodroma do Dretelja od 16, 20 i 25 godina zatvora.
U obrazloženju te presude haškog Tribunala ispisana je povijest ili istorija za koju nema mjesta u nastavnim programima ni u medijima čija je misija šutnja: napad HVO-a 9. maja 1993. na Mostar, hapšenja i odvajanje muškaraca od žena, odvođenje u logore i zauzimanje stanova i poslovnih prostora i rušenje džamija, odvođenja u sred noći i silovanja pored ostalih i 16-godišnje djevojčice, držanje "Istočnog" Mostara pod opsadom i ubilačkim terorom od juna 93. do aprila 94, uključujući i rušenje Starog mosta, mučenja u logorima i progon u "treće zemlje" - i to je način kako je uspostavljena današnja realnost podijeljenog grada. Sve današnje predrasude, odbjanje da se obznani i poštuje patnja "drugoga", pa i odbojnosti i u ekstremnim slučajevima mržnje počivaju prije svega na odbijanju da se razumije prošlost radi sadašnjosti i budućnosti.
Sva krivica autora i učesnika mostarskih epizoda iz serije "Perspekiva" je u tome što su na način koji potiče na razmišljanje ukazali na ekstremne manifestacije te realnosti o kojoj se šuti čak i kada aktuelni sljedbenici ratnih politika već godinama drže grad taocem svojih nepomirljivih projekata.
I autori i učesnici zbog toga zaslužuju priznanje a nipošto linč: treba poslušati srednjoškolca koji vidi podjelu u jednoj novoj dimenziji - na one koji su na jednoj strani i one koji su na obje strane...
