Čitajući ovih dana sa koliko se pomiješanih osjećanja na Balkanu gleda na simbolične korake u pravcu "istine i pomirenja", od uvažavanja do sumnjičenja, od pohvala za hrabrost do optužbi za izdaju, od poštovanja za makar i zakasnjelo poklonjenje žrtvama ratnih zlodjela do olakog zaključivanja kako je sve to sračunata politizacija i ubiranje jeftinih političkih poena, s novim uvažavanjem prisjećam se Napoleonove izreke kako je "istorija ona verzija prošlosti o kojoj su ljudi odlučili da se slažu". Sve ostalo je stvar vječnog sporenja i osporavanja sve do tragičnog ponavljanja istorije.
Brojni su povodi za ova razmišljanja u proteklih nedjelju-dvije.
Jedan je, posjeta predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika Memorijalnom centru u Potočarima, gdje su pokopane žrtve genocida u Srebrenici od prije 20 godina: položio je vijenac i poklonio se ubijenima rekavši, prema medijskim izvještajima, kako "treba poštovati sve žrtve ali istinu o Srebrenici treba ispitati i detaljno istražiti".
Drugi: posjeta istaknutih srpskih zvaničnika, uključujući premijera Srbije Aleksandra Vučića i Dodika, spomen-obilježju žrtvama ustaških zlodjela u Jasenovcu u kojoj su pored opšteljudske poruke kako "žrtve u Jasenovcu ne smeju da razdvajaju buduće generacije", ipak, izbijale i sjenke politizacije u vidu zagovaranja verzije po kojoj to što se dešavalo u Jasenovcu na neki način objašnjava, ako ne i opravdava, ono što se događalo devedesetih, potcrtane poklikom "Živela Srpska! Živela Srbija! Živela sloboda!" kao da su žrtve Jasenovca na neki način pale i za Srpsku.
Samo koji dan nakon srpskih zvaničnika, Spomen-obilježje u Jasenovcu posjetila je i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar - Kitarović koja je u knjigu utisaka napisala kako je ideologija koja je izazvala zločine mučenja i ubijanja u Jasenovcu moralno i pravno osuđena i kako je "ta politika bila volja režima koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu i na nečastan način iskoristio legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom", što na neki način daje nekakav "istorijski kontekst" koji bi trebalo da objasni - ako ne i relativizira - zlodjela u Jasenovcu koja su neodvojivi dio najmračnijeg poglavlja u istoriji čovječanstva: Holokausta.
Treći: Dodikove nevolje s pokušajem da u entitetskom parlamentu usvoji rezoluciju o genocidu nad Armenima prije sto godina prije nego što taj parlament usvoji takvu rezoluciju o genocidu u Srebrenici od prije 20 godina, nakon čega je Turska navodno uskratila dozvolu za prelijetanje aviona Republike Srpske kojim je Dodik želio da odleti na komemoraciju u Armeniji.
Povodom Dodikove posjete Srebrenici, čak i bez obzira na moguće političke motive, skloniji sam poštovanju tog makar i samo početnog koraka nego njegovom automatskom osporavanju ili insistiranju da on okarakteriše zlodjela u Srebrenici kao genocid. Razlog?
To što je zločin u Srebrenici u više međunarodno pravosnažnih presuda temeljito dokumentovan i presuđen kao genocid i njegova istorijska kvalifikacija više ne zavisi od toga šta će o njemu izjavljivati Dodik ili pisati ovaj ili neki drugi autor. Pitanje je samo kada ćemo, kao ličnosti i kao društvo, dorasti istorijskoj odgovornosti prema vlastitoj djeci da ih podižemo u razumijevanju i uvažavanju kompleksne, i nipošto jednoznačne, istorije naših podneblja.
Iz te perspektive skloniji sam da pozdravim profesionalno gostoprimstvo koje je Dodiku ukazao srebrenički načelnik Ćamil Duraković nego da prihvatim kletve za izdaju koje mu upućuju iz ultrabošnjačkih krugova.
Put zasluženog univerzalnog poštovanja žrtava put je simboličnih malih koraka na koje niko nikoga ne treba prisiljavati i koji su dobrodošli samo kad su iskreni.
To je civilizacijski standard i okvir u kojem je jedino moguće promišljati i Jasenovac. Njegove žrtve zaslužuju samo bespogovorno poštovanje i poklonjenje, bez uvećavanja ili umanjivanja njihovog broja i bez traženja "razloga" njihovog progona i ubijanja.
Iz sasvim ličnog iskustva, ne mogu da razumijem ni prihvatim ni tvrdnje današnjih političkih vlasnika i tumača istorije koji ponavljaju kako je za "bivšeg režima" sistematski potiskivana ili čak zabranjivana "istina o Jasenovcu".
Ne znam u koje su škole oni išli, ali ja sam u toku osmogodišnjeg i gimnazijskog školovanja - od prvih pet razreda u Rovinju u partizanskoj Istri preko Ljubije i Sanskog Mosta - išao na ekskurzije i u Jasenovac, i slušao sjećanja rijetkih preživjelih; i u Kragujevac gdje su nacisti 1941. izveli masovno pogubljenje gotovo 2.800 muškaraca i dječaka - i gdje je "umrla mučeničkom smrću četa đaka u jednom danu" - i poprišta neprijateljskih ofanziva na Kozari, Sutjesci i Neretvi; rođen sam tamo gdje i savremena Bosna i Hercegovine, u Mrkonjić-Gradu, i živio u avnojskom Jajcu; i ništa od toga što sam naučio nije mi ostavilo osjećaj mržnje prema bilo kome ni opravdanja za bilo kakva buduća zlodjela kao ona iz devedesetih.