Snimci barbarskog ubistva američkog reportera Džejmsa Folija (James Foley), na kojima njegov egzekutor „trijumfalno“ stoji iznad njegovog obezglavljenog tijela, ispunili su ulogu koja im je u scenariju islamskih ekstremista namijenjena: da zaprepaste pa i prestrave svjetsku javnost. Takva demonstracija divljaštva ima tu moć i efekat. Ona će možda poslužiti i kao sredstvo za regrutovanje novih ratnika džihada po svijetu za ciljeve Islamske države, njeno širenje i izvan teritorija koje sada kontroliše u Iraku i Siriji, ali je smjesta proizvela i očit kontraefekat: alarmirala je svjetsku javnost na ozbiljnost i značaj zaustavljanja širenja te prijetnje.
Zapažanje, u prvim analizama šokantnog snimka pogubljenja američkog novinara, kako njegov egzekutor govori s britanskim – i čak preciznije: londonskim akcentom – podsjetilo je javnost u zapadnim zemljama kako je Islamska država već regrutovala stotine državljana Engleske, Holandije, Francuske, Sjedinjenih Država i drugih zemalja i kako se desetine njih s državljanstvom i pasošima evropskih zemalja vraćaju kući s iskustvom ubijanja „u ime islama“ u Siriji i Iraku a neki i sa zadaćom da stvaraju ćelije Islamske države ili organizuju terorističke akcije u svojim zemljama.
Američke i britanske obavještajne službe ovih dana upozoravaju na opasnost da se na taj način počne širiti „domaći terorizam“ što nužno nalaže i nova nastojanja da se on spriječi i suzbije.
U Bosni i Hercegovini su povremene vijesti o odlascima desetina domaćih islamskih dobrovoljaca na ratišta u Siriji i Iraku za sada izazvale uglavnom površne medijske refleksije, uključujući i neumjesno romantiziranje tog vjerskog fanatizma u kojem se motivi odlaska bosanskih dobrovoljaca na sirijsko-irački front porede s idealima s kojima su krajem tridesetih dobrovoljci išli da ratuju protiv fašizma u Španiji, dok bosanska država – na plaćenom raspustu još od izbora 2010. godine – nije učinila ništa značajnije na suzbijanju tog zla.
U bosanskim uslovima, u odsustvu funkcionirajuće države, najveći pozitivan uticaj u suzbijanju vjerskog ekstremizma mogla bi imati Islamska zajednica sa svojim moralnim autoritetom među vjernicima.
Njen sadašnji poglavar, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, za razliku od svog prethodnika – koji je nerijetko svoj autoritet koristio za političke ciljeve i doprinosio podjelama i suzbijanju slobode izražavanja u bosanskohercegovačkom društvu – u više javnih nastupa je ostavio utisak posvećenosti reafirmaciji moralnog autoriteta Islamske zajednice u skladu s njenom ustavnom ulogom.
Iz tog ugla, pozitivnih utisaka o dosadašnjem javnom angažmanu reisa Kavazovića, s izvjesnim razočarenejm sam čitao izjavu koju su novine prenijele kao njegov „odgovor Papinskom vijeću“ u vezi s pozivom islamskim čelnicima da osude „barbarstvo džihadista Islamske države“.
U toj svojoj izjavi reis „izražava žaljenje što već više od dva stoljeća uplitanje stranih sila u pitanja muslimanskog svijeta ima za posljedicu krvoproliće u kojem pored muslimana stradaju i njihove komšije“; ističe kako su on i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini uvijek „najoštrije osuđivali i osuđuju svaku vrstu nasilja, zlostavljanja i ubijanja nevinih ljudi bilo gdje u svijetu“ - posebno ako to čine ljudi koji se predstavljaju muslimanima – i kako „nije dovoljno samo osuditi nasilje nego je potrebno iskreno i naporno raditi da se otklone uzroci nasilja i da se na isti način poštuju ljudska prava svuda u svijetu“.
Ne potcjenjujem, nipošto, „širi kontekst“ nasilja i njegovih „uzroka“ u savremenom svijetu – o tome se vode i vodiće se rasprave i tražiće se rješenja – ali ovdje se radi o sasvim konkretnom nasilju u ime sasvim konkretne ideologije koje zahtijeva bezuslovnu osudu prije svega najviših autoriteta u islamskom svijetu. „Uplitanje stranih sila“ jeste legitimna tema za istorijska izučavanja, ali ono ne objašnjava i nipošto ne opravdava dubinu i prirodu zla u kojem samozvani ratnici džihada, kako je ovih dana rekao američki predsjednik, „otimaju žene i djecu i podvrgavaju ih mučenju i silovanju i ropstvu. Oni ubijaju muslimane, i sunite i šiite, na hiljade. Oni napadaju hrišćane i vjerske manjine, progone ih iz njihovih kuća i ubijaju ih kad god mogu samo zato što praktikuju drugačiju vjeru“.
Na taj način, oni – u ime svog izopačenog shvatanja islama – uporno rade na izazivanju „sukoba civilizacija“ sugerišući, besprimjernim barbarstvom, koliko je koegzistencija s takvim ideologijama neizvodiva pa i nepoželjna. Na taj način pothranjuju podozrenje, strah, mržnju i daju opravdanje za narastanje islamofobije na Zapadu. Od ličnosti i institucija koje govore s najvišim vjerskim autoritetom, i posebno ako govore u ime bosanskih muslimana s njihovim iskustvom progona prije nepunih dvadeset godina, s razlogom se očekuje bezrezervna osuda islamskog ekstremizma bez bilo kakvih „ali“ i bilo kakvih olakšavajućih okolnosti – u vidu „dubljih uzroka“ ili „stranog uplitanja“ - jer radi se o divljaštvu s kojim iskreni vjernici ne mogu imati ništa zajedničko.
