Piše: Petr Trocenko i Kazahstanski servis Radija Slobodna Evropa
Poznat pod skraćenicom ALŽIR, Akmola logor za "žene izdajnika domovine" bio je radni logor iz Staljinove ere u regiji Akmola u Kazahstanu. Tokom 15 godina, koliko je bio operativan, od 1938. do 1953., gotovo 18.000 žena je prošlo kroz logor, neke se nikada nisu vratile.
*****
Kako bi se stekao utisak sumorne grubosti, logor treba posjetiti tokom zimskih mjeseci, kada se snijegom prekrivena stepa stapa sa gustim sivim nebom, a hladan, ljuti vjetar zadire duboko pod kosti. To su bili uslovi sa kojima su se suočili prvi zatvorenici logora kada su stigli u zimu 1938. na vrhuncu represije sovjetskog diktatora Josifa Staljina.
Među prvim zatvorenicama pristigla je Galina Stepanova-Ključnikova, studentkinja Moskovskog instituta za saobraćaj. Nakon hapšenja muža, osuđena je na pet godina prinudnog rada u Staljinovim gulazima, od 1938. do 1942. godine.
Evo šta je napisala o svojim mučnim iskustvima:
"Barake, napravljene od ćerpića, još neosušene, punile su žene iz raznih gradova. Najviše ih je bilo iz Moskve, ali ih je bilo i iz Ukrajine, Bjelorusije, Gruzije. Pogled na njih me je zaprepastio. Svima su glave bile obrijane. Jadne, uplašene žene izgledale su kao smiješne tinejdžerke."
Zašto su kažnjene? Jer su bile u vezi sa "izdajnicima otadžbine", što je bio dovoljan osnov da i one dobiju zatvorsku kaznu.
Poslije iskustva u logoru u Akmoli, Stepanova-Ključnikova je poslata u izgnanstvo u Petropavlovsk. U oktobru 1956., nakon istorijskog 20. kongresa Komunističke partije, koji je osudio kult ličnosti Staljina, rehabilitovana je.
Memorijalni kompleks
Ispred muzeja, koji je smješten u selu Akmol, tri radnika se muče da na bilbord pored puta zakače novi poster sa natpisom "ALŽIR Muzej i memorijalni kompleks". Jak vjetar povija baner naprijed-nazad dok čovjek na metalnim merdevinama pokušava da ga savlada.
Muzej se priprema za 31. maj: Dan sjećanja na žrtve političke represije i glad u Kazahstanu. To je dan kada se polažu vijenci, drže bdijenja i posjećuju se muzeji kao što je ovaj.
Muzej u Akmoli nije izgrađen na originalnoj lokaciji logora, na obali jezera Žalanaš, već nekoliko kilometara dalje. Danas, na bivšem mjestu mnogih patnji i smrti, stoje samo trska i drveće.
Muzej, velika, neugledna zgrada obložena grubim smeđim pločicama u brutalističkom stilu, nije mjesto dobrodošlice. Umesto toga, čini da se posjetioci osjećaju neprijatno.
Ispred ulaza stoji spomenik Kapija tuge visok 18 metara, koja simbolizuje ženu koja oplakuje svog mrtvog muža i izgubljenu djecu. Običaj je da se ispod svoda hoda pognute glave u znak sjećanja na one koji su preživjeli muke u logorima.
Stepanova-Ključnikova je napisala:
"Dani su prolazili, noći letjele, ponekad hladne u zimu, ponekad teške od suhog kazahstanskog vjetra u ljeto. Naš cijeli život se sveo na beznadežan, težak, sivi dan. U jutro, prozivka ispred baraka, onda porcija rijetke kaše u trpezariji. Rad nakon doručka. Za večeru, ista rijetka kaša, bez imalo masnoće i ponovo rad 12 do 14 sati na dan, sedam dana u nedelji."
Ispred ulaza u muzej stoji jednostavna zelena osmatračnica odakle jedna lutka u čuvarskoj uniformi nadgleda dolazak narednog Staljinovog vagona koji dovozi novi kontingent žena.
Prema riječima osoblja muzeja, više od 70 ljudi bi bilo nagurano u svaki vagon. Teško je zamisliti kako je toliko ljudi moglo da stane u tako mali prostor.
Autorka Eugenia Ginzburg, koja je takođe bila podvrgnuta Staljinovoj represiji, pisala je u svojoj knjizi "Strmi put" o putovanju u logor:
"Primjetila sam da je vagon u koji su me ugurali označen brojem sedam. Toliko je ljudi naguranih u vagon da se čini da nema mjesta ni za stajanje. Konačno, zatvorski 'zakon' nalaže 'što je tješnje, prljavije, što su gladniji zatvorenici, u težim uslovima, veće su šanse za preživljavanje'. Do sada, to se ispostavilo kao tačno."
Prikazi logorskog života čine osnovu muzejske izložbe: zatvorenica na ispitivanju, zatvorenica na poslu, zatvorenica pored koljevke u kojoj leži lutka bebe.
Teško je ne primijetiti kakav utisak ostavlja na posjetioce muzeja. Većina rijetko priča ili slika telefonom; umjesto toga opredjeljuju se za tišinu koju razbijaju samo glasovi vodiča.
"Ovde imamo mnogo posjetilaca, posebno stranaca i Rusa", rekao je jedan od zaposlenih u muzeju, prije nego što je dodao: "Dolaze u grupama, porodicama, diplomatskim delegacijama. Ima i mnogo Kazahstanaca, naravno."
Školska djeca se često dovode kada u školskom programu dobiju istoriju sovjetskog perioda.
Muzejski radnik kaže da neka djeca u eksponate gledaju nezainteresovano, dok drugi pokušavaju da se šale, ali gotovo je svako pogođen onim što vidi.
"Vidim to u njihovim očima", rekao je radnik muzeja.
Zatvor za majke
Žene koje su bile trudne ili su imale malu djecu bile su smještene u odvojenim barakama koje su se zvale "Kuća majki". Djecu su čuvale zatvorske dadilje dok su majke bile primorane da rade. Dok je logor bio otvoren, 1.507 djece je tu rođeno. Kada bi napunili tri godine, smješteni su u sirotišta.
Stepanova Ključnikova se prisjeća:
"Prošla je godina strogog režima, bez pisama, bez paketa, bez vijesti sa slobode. A onda, iznenada, cijeli logor je uzbudio neuobičajen događaj. Stiglo je pravo pismo sa markom i poštanskim pečatom. Na koverti, dječijim rukopisom bilo je ispisano, 'Grad Akmol, Zatvor za majke'. Osmogodišnja djevojčica je to napisala nakon što su joj otac i majka bili uhapšeni, ona je takođe uhapšena i smještena u sirotište."
Može se vidjeti izložba ličnih predmeta koje su muzeju donorali potomci zatvorenika.
Zanimljivi su lični artefakti djece koja su živjela u logoru: jednostavna kapa, prsluk i košulja. Zatvorenica Lota Rajs šila ih je za svoju djecu od komada starog ženskog donjeg veša koje je od zatvorenica mijenjala za duvan.
Na gornjoj polici stoji ručno napravljena knjiga na sklapanje sa natpisom na koricama: "Mom sinu Kolji". Rajs je ovu knjigu napravila koristeći drvene daske i tehniku za sagorevanje drveta. Kažu da je to bila jedina igračka koju je njen sin imao.
"Pu-pu, o-o-o,
Moj mali zeko umire!
Doveli su ga kući
Ispostavilo se da je živ."
Kolja je rođen 1946. godine u logoru Karlag, u to vrijeme jednom od najvećih gulaga i Sovjetskom Savezu.
Dječak je preživio, kasnije se iz Kazhstana preselio u Njemačku, gdje je postao Konrad Rajs. Sa grupom turista je 2022. posjetio muzej, gdje je osoblju muzeja ispričao priču o svom životu u logoru, i o tome kako je sminio sjećanje njegove ostarjele majke.
Konrad Rajs je muzeju donirao predmete koje je njegova majka šila za njega i njegovu mlađu sestru, koja je umrla u logoru kada je imala osam mjeseci.
Iza vrata
Tokom Staljinovog terora, zatvorenici su bili podvrgnuti brutalnim ispitivanjima koja su trajala i po osam sati ili sve dok žrtva ne izgubi svijest.
"Cijeli sistem ispitivanja je kreiran za moralno, psihološko i fizičko iscrpljivanje onih koji su pod istragom", napisala je istoričarka Anfisa Kukuškina.
Vrata od centra sudskog pritvora su još jedan eksponat. Masivna, gruba i pažljivo sklopljena, nemoguće ih je provaliti. Iza tih vrata, niko nije mogao da čuje vriske zatvorenika.
U blizini stoji zid od ogledala sa lažnom rešetkom, koju drže desetine ruku. Ovo je instalacija pod nazivom "Okovi". Ogledalna platna iza rešetaka odražavaju jedva prepoznatljive obrise posjetioca, na trenutak ih prenoseći van linije koja se proteže između sadašnjosti i prošlosti, kako to objašnjava muzejska postavka.
Iako je zgrada muzeja mala, možete satima šetati njenim tihim prostorom. Iza muzeja stoji zid sa imenima žrtava. Za 15 godina postojanja logora, ovde je umrlo oko 600 žena.
Duž zemljišta, pored mladog drveća koje odvaja muzej od gužve na obližnjem autoputu, stoji spomenika pod naslovom "Suze" na kojem se nalazi mapa sa imenima 11 logora smještenih na teritoriji Kazahstana. Iznad su željezne rešetke sa pticama koje se dižu visoko u nebo.
Jedini zvuci koji se čuje su brojne vrane koje žive na drveću i užurbano hrane svoje mlade.
*****
Otprilike pet miliona ljudi je prognano u gulage u Kazahstanu od 1930-ih do 1959. godine. Procjenjuje se da je više od 1,1 milion ljudi umrlo tokom godina represije u Sovjetskom Savezu.
Facebook Forum