U avgustu 2000. godine nuklearna podmornica Kursk napustila je luku iznad ruskog Arktičkog kruga zbog mornaričkih vježbi na Barencovom moru. Nedugo nakon polaska, jedno od torpeda na brodu eksplodiralo je u cijevi, usmrtivši većinu od 118 članova posade i poslalo olupinu, zajedno s 23 preživjela, na morsko dno, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.
Eksplozija je registrovana na seizmografima širom Evrope, ali ruska mornarica nije objavila javno priznanje katastrofe. Predsjednik Vladimir Putin, tada u nešto više od tri mjeseca svog prvog mandata u Kremlju, nastavio je ljetovanje na Crnom moru i više od nedjelju dana nije dao izjavu o Kursku, sve dok se nije vratio u Moskvu.
U olupini podmornice 23 muškarca su se zabarikadirala u poplavljenom stražnjem odjeljku i čekala spas koji nikad nije stigao. Tek devet dana nakon incidenta, 21. avgusta, tim britanskih i norveških ronilaca pristupio je plovilu i pronašao cijelu posadu mrtvu. Dvije decenije kasnije, katastrofa koja je izmijenila ruski politički sistem i dalje je obavijena misterijom, usložena posljedicama zataškavanja koje je uslijedilo.
Rusija je 12. avgusta obilježila 20. godišnjicu potonuća Kurska manje važnim ceremonijama. Na crkvenom bogosluženju u Sankt Peterburgu pročitana su imena svih 118 članova posade, nakon čega je položeno cvijeće na lokalnom groblju, gdje je 23 njih pokopano.
"Naš glavni zadatak danas je da se sjećamo svojih junaka, sjetimo se komandanta i sjetimo se posade. Želimo da se svi naši stanovnici i svi Rusi ponovo vrate tim događajima", izjavio je zvaničnik Sankt Peterburga Aleksandar Ranenkov na konferenciji za novinare 10. avgusta.
Ranije je najmanje šest gradova najavilo komemorativne događaje.
Ali uprkos svojoj ulozi ključnog trenutka za rusku političku putanju pod Putinom, epizoda koja je označila prvi veliki izazov njegovog predsjedništva na neki je način izblijedila iz kolektivne memorije uslijed njenog daljnjeg isključivanja iz izvještaja državne televizije i službenih saopštenja.
Istraživanje koje je 2015. proveo anketar Levada centra - u skladu sa 15. godišnjicom katastrofe - otkrilo je da se udio Rusa koji vjeruje da vlasti nisu uspjele u svom odgovoru više nego prepolovio, fenomen koji je direktor Levada, Lev Gudkov, tada pripisao nedostatku službenog izvještavanja o ovoj i drugim tragedijama u kojima se vlasti doživljavaju kao saučesnice.
Putin je djelovao "nečasno" nakon što su se pojavile vijesti o tragediji, rekao je Gudkov, a nakon toga nastojao je osigurati da epizoda i njene posljedice polako nestanu iz svijesti ljudi.
"Tišina o ovoj katastrofi dovela je do situacije u kojoj je veoma veliki dio ljudi jednostavno zaboravio na nju", rekao je Gudkov za RFE/RL. "Cenzura u medijima blokirala je informacije o tome i rasprava se nastavila samo na društvenim mrežama."
Međutim, Gudkov nagađa da bi, da je Levada ponovio istraživanje ove godine, postotak odgovora kritičnih prema službenom rukovođenju iz 2000. porastao na osnovu nalaza iz 2015., pomalo obrnuvši trend iz prethodnog istraživanja. Putinova popularnost konstantno pada tokom posljednje dvije godine, dovodeći do političkog raspoloženja koje nadahnjuje manje povoljne procjene njegove vladavine u protekle dvije decenije.
Ali tišina na televiziji koju finansira vlada, a koja uprkos porastu društvenih medija stanovništvu i dalje služi kao primarni izvor informacija, sama po sebi naglašava u kojoj se mjeri politički krajolik u Rusiji promijenio u 20 godina od tragedije Kurska.
'Jednostavno zaboravljeno'
U avgustu 2000. godine televizijski kanali koji danas hvale Putina bili su u vlasništvu privatnih pojedinaca koji su često bili oštri u prikazivanju njegove vlade. Kanal jedan, koji je u to vrijeme bio u vlasništvu pokojnog tajkuna Borisa Berezovskog, emitovao je nemilosrdne izvještaje o pogrešnom odgovoru vlasti i uporedio njegovo rukovođenje katastrofom Kurska s nesrećom nuklearne elektrane u Černobilu 1986. godine.
U novoj knjizi ‘Putinov narod’ koja istražuje Putinov uspon, novinarka Ketrin Belton (Catherine Belton), nekada bliska ruskom predsjedniku, kaže da je novopečeni vođa bio paralizovan strahom u vrijeme kada se desila katastrofa s Kurskom, ali i da je bio bijesan zbog načina na koji je televizija ukazivala na njegov neodlučan odgovor.
"Nije znao kako da se nosi s tim i zato je pokušao izbjeći da se bavi time, Belton citira bivšeg Putinovog saradnika. "Norvežani i drugi zvali su nudeći pomoć. Ali on nije želio da otkriju da su svi mrtvi, pa je samo odbio pomoć - što je, naravno, cijelu situaciju pogoršalo."
Kad je Putin deset dana nakon katastrofe napokon posjetio zatvoreni vojni grad koji je služio kao matična luka Kursk i razgovarao s ljudima u dvorani koja je bila puna ožalošćenih rođaka, krivicu je preusmjerio na ekonomski i vojni pad Rusije u posljednjoj deceniji - prije nego što je došao na vlast - i demantovao je TV kanale koji su kritikovali njegovo odgovor na katastrofu.
"Kupili su medije i sada manipulišu javnim mnijenjem", rekao je za Berezovskog i druge moćne medijske magnate.
U mjesecima koji su uslijedili, Putinova vlada će staviti Kanal jedan pod kontrolu države, primoravši Berezovskog da proda svoj udio i na kraju napusti Rusiju, dok je NTV kanal preuzeo od drugog poslovnog titana, Vladimira Gusinskog.
Njegova vlada će takođe pokrenuti veliki program za oživljavanje ruske vojske, povećavajući troškove za odbranu i izvlačeći optužbe za odustajanje od demokratije dok je prelazio na uspostavljanje centralizovanog političkog sistema koji ta država zadržava do danas.
Ali tragedija Kurska ostala je neugodan ožiljak u Putinovoj evidenciji. U 2010. godini, na desetu godišnjicu tragedije, ni on, kao tadašnji premijer, niti tadašnji predsjednik Dmitrij Medvedev nisu dali nikakve komentare o najgoroj pomorskoj katastrofi moderne Rusije.